U životu je pobjednik onaj koji pobijedi mržnju

Do ovako mudrog zaključka može doći i mlad čovjek ako je imao životno iskustvo koje ga je naučilo takvom načinu razmišljanja.

Alen Muhić je dijete začeto nakon silovanja u ratu. Nepriznat od oca, napušten je i od majke, a usvojen je i kaže da je sretan, da nikoga ne mrzi, da je svima sve oprostio. O ovom neobičnom mladom čovjeku se može naći dovoljno podataka na internetu, a mene je potakao da opet, ko zna po koji put, razmišljam o šteti koju ljudima nanosi mržnja.

Mržnja izjeda čovjeka. Onaj ko mrzi teško može racionalno razmišljati, sve gleda iz tog iskrivljenog ugla mržnje i, naravno, mnogo toga pogrešno vidi. Ne gleda i ne sluša očima i ušima, nego osjećajem, a taj osjećaj je mržnja. Ako ga onaj koga mrzi najljubaznije pozdravi, on je uvjeren da mu se ruga, da ga provocira i da mu namjerno želi pokvariti dan. Ako ga ne pozdravi, opet isto – opet misli da ga provocira time što ga ne pozdravlja, što ga ignorira. Kad bi mu taj neko bilo šta učinio, onaj koji mrzi bi uvijek našao objašnjenje zašto iza toga stoji loša namjera onoga omrznutoga.

Imao sam priliku upoznati gospođu koja je bila uvjerena da je muž vara s nekom Zdenkom i kaže da od kada je to saznala više nikada nije kupila sir „Zdenka“ niti izgovara riječ zdenac ili bilo koju drugu koja bi je podsjetila na suparnicu. Kaže da čim se sjeti te žene, taj dan joj je izgubljen jer joj ona više ne izlazi iz glave. A kako je se sjeti skoro svakodnevno, život joj se pretvorio u pakao. Toliko mrzi tu ženu, mada je nikada nije ni vidjela i upitno je i postoji li u stvarnosti, da bi je, kaže, golim rukama zadavila da je sretne, jer je toliko mrzi. Ona priznaje da bi voljela da nije takva, da se može osloboditi mržnje, ali ne ide. Mržnja je jača od nje i mržnja upravlja njenim mislima i postupcima.

Ljudima koji mrze lako je manipulirati. Treba samo otkriti koga ili šta mrze i igrati na tu kartu. Uspjeh je gotovo zajamčen. Jedan moj poznanik upravo to stalno koristi i tako se približava osobama kojima se želi približiti, uglavnom da bi izvukao neku korist za sebe. On uvijek nekako sazna ko je s kime u kakvim odnosima, i čim se sretne s osobom od koje kani izvući korist, odmah joj počinje priču o onoj drugoj osobi s kojom ova nije u dobrim odnosima. Naravno, sve najgore, a to godi ušima osobe kojoj se obraća i tako se oni približavaju, grade međusobno povjerenje.

Čitavi ratovi započinju rasplamsavanjem mržnje. Podmeću se razne neistine ili poluistine jednoj i drugoj strani dok se ne zamrze do te mjere da se late i oružja. Rat krene, a onda se dogodi svega lošega i od jednih i od drugih. Tek kad posljedice budu toliko velike da se i jedni i drugi počnu preispitivati i razmišljati o tome čemu dalji sukob vodi, šta su dobili a šta izgubili, koliko sve košta, ko od toga ima koristi i tako dalje, počinje i šansa za kraj rata rasti. Na kraju skoro uvijek bude isti rezultat – većina je nastradala, a manje grupice su izvukle korist. Sve zahvaljujući mržnji.

Ipak, neki imaju koristi od naše mržnje. Ali to nikada nismo mi nego oni koje ne volimo, i to je još jedan razlog zašto ne treba trošiti energiju za mržnju.