Zaljubljenici u zemljoradnju

traktor
5 komentara

Mnogi ljudi su zaljubljenici u svoja zanimanja, i to je dobro. Oni su pravi sretnici jer rade ono što vole. Ali zemljoradnici koji su zaljubljeni u svoj posao to pokazuju na poseban način i čini se da oni svoj posao vole nekom samo njima karakterističnom vrstom ljubavi.

Kao oličenje takvoga zemljoradnika uvijek mi se činio moj otac. Dok sam bio dijete, prvo sam s neskrivenom antipatijom gledao na ovo zanimanje, jer mi je uvijek bilo ljepše igrati se nego raditi ratarske poslove, a otac mi je stalno davao neke zadatke zbog kojih se nisam mogao igrati. Ne bi meni ni padalo toliko teško, recimo, napasati krave da sam to radio s ostalom djecom, na zajedničkom seoskom pašnjaku. Tu je bilo igre do mile volje. Ali ja sam morao napasati krave na našem vlastitom pašnjaku, sam samcat, a vrijeme je tako sporo prolazilo! Da, trava je tu bila, bolja, bujnija i sočnija, ali mene tada to nije zanimalo.

A otac! On je bio oduševljen time kako su se krave brzo (Čuj, njemu je to bilo brzo!)i dobro napasle. Kad smo bili u njivi i crnčili da je znoj curio niz naša tijela, on je uživao što sve ide tako lijepo, kao da se nalazi na najljepšem turističkom putovanju. Dok sam ja stalno pogledao na sat i s nestrpljenjem očekivao kad ćemo kući, on je sebi u bradu negodovao što vrijeme prebrzo leti i „evo, tek smo počeli raditi, a već će mrak!“. Kad smo kupili djetelinu, on se oduševljavao što se tako lijepo osušila i što smo je pokosili, pokupili i u plast sadjenuli „baš na vrijeme“, te što će se krave na zimu nauživati u dobroj hrani. Kad u proljeće dođe na njivu koju je još jesenas ili zimus dobro nađubrenu uzorao, pa uzme punu šaku usitnjene, izmrzle zemlje, na licu mu se pojavi tako sretan osmjeh, a oči mu se zacakle kao da je dobio glavni zgoditak na lutriji.

Nije bilo šanse da moj otac nedjeljom, kad se nije radilo, ne obiđe svoje njive. Ama, kakvo cvjetno polje – kad on pogleda svoju njivu pšenice u proljeće kako se zeleni, kako je dobila tamniju boju, mada se snijeg tek nedavno povukao, za njega nije bilo ljepšeg cvijeća! Dublje u njivu pšenice nije ulazio često, da ne gazi mlade biljke i ne pravi štetu, ali kroz kukuruze bi obavezno prošetao. Pri tom bi mnoge stabljike dotaknuo, tek onako, usputno, a neke listove pogledao i odozdo, da vidi ima li štetnika. Činilo se da nježno miluje cijelu njivu, kao najdražeg člana obitelji. „Zar može biti nešto ljepše nego gledati kako rezultati tvoga rada rastu?! Vidi, pogledaj ovu ljepotu!“, nekada bi mi govorio, ako sam mu pravio društvo. Nikako mu nije bilo jasno kako ja ne vidim i ne osjetim svu tu ljepotu i čaroliju kao on. Znao je da dolazim ponekad s njim tek da mu ugodim, ali se uvijek potajno nadao da ću i ja „nekada progledati“.

I kad bi odlazio u šumu, nekada  je vodio i mene „da mi pokaže među“. Tamo bi kod mnogih stabla zastajao i pričao mi o njima. „Vidiš, ovaj jasen mi je smetao i mislio sam ga posjeći, taman ovim pravcem sam izvozio drva, ali sam ipak zaključio da ću se moći provući i pored njega. A vidi ga sad, pravi ljepotan! Vidi koliko je prerastao ovog svog susjeda koji je na malo nižem, močvarnijem mjestu, a isto su stari… Ovaj hrast ti je u međi, ali međa je susjedova, da znaš!“, i tako dalje. Kad bi pričao o nekom drvetu, on bi mu prišao, naslonio se na njega, potapšao ga, neko čak i zagrlio. „Eto, naradim se na zemlji, umorim, ali kad dođem u ovu šumu, kao da mi ona odnese sav umor. Odjednom sam lagan kao ptica!“, znao je više puta reći.

Kad je dolazila zima i kad se nije radilo na njivama, ostajalo je samo hraniti stoku i obavljati tekuće poslove oko grijanja, ishrane i nekih priprema za proljeće. Ali on je i tada živio za ono vrijeme koje će doći, kada će ponovo u njive, šume, livade, u prirodu. Bio je toliko dio prirode, preko tog svog zanimanja, da je to bilo u nekom smislu dirljivo. I ako na nečemu zavidim takvim ljudima kao što je bio moj otac, onda je to upravo ta veza, ta ogromna ljubav prema zemlji, prema prirodi. Kasnije sam i ja pokušavao raditi nešto slično, zavolio sam zemlju, prirodu, ali nisam mogao potpuno se posvetiti tome jer sam već otišao drugim putem. Čekajući penziju, potajno se nadam da ću bar tada u većoj meri ostvariti i ovaj svoj san.

 

OTAC ZEMLJORADNIK

Moj je otac zemljoradnik
od glave do pete.
Njive, stoka i ljetina
za njega su svete.

Krava. Ždrijebe. Kokoš. Prase.
Sve to mu je drago.
A koš prepun kukuruza,
najveće mu blago.

Raduju ga rodne kiše
i puna košnica.
Voće kad je u beharu.
Smrzla oranica.

Veseli ga jesen rodna.
Dolazak proljeća.
Od pšenice, za mog oca,
nema ljepšeg cvijeća.

Al ne voli otac suše,
ni tuče kad prijete.
Moj je otac zemljoradnik
od glave do pete.

zemljoradnik
Pretplatiti se
Obavijesti o
5 Komentari
Najstariji
Najnoviji Najviše komentiran
Inline povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Umpah Pah
6 godine prije

Prekrasna prica za dobro jutro.HVALA IVO!

Georgij Žukov
6 godine prije

Svaki covjek mora proci put kroz ” pustinju” ,to nije do nas , to su vise sile …. sam zivot je put , zivot je kap kise koji se pretvara u rijeke i oceane da bi se na kraju zaokruzenog procesa u prirodi , vratio svojem izvoru ili oblaku.

Rabotnik
6 godine prije

Hvala Ivo za ovu pricu. Vratili ste me u djetinjstvo s ovom pricom. U obilaske zemlje i sume s djedom. Međa se obavezno gledala 🙂

Covjek se osjeca najbolje kada stvara (tada se zapravo i osjeca covjekom) i kada se brine o toj svojoj kreaciji. A ti stari ljudi su cinili upravo to.

RBAJKANA
6 godine prije

Nešto sam slično i ja sa svojim roditeljima prolazio. Krave sam čuvao, ali sat nisam imao. Ja sam u sunce gledao, i po suncu vrijeme određivao. U moje vrijeme rijetki su oni kiji su imali satove.

© 2023 – Portal Logično

POVEZANE VIJESTI

Nije pronađen nijedan rezultat.