Postoji trenutak u hrvatskoj povijesti koji bi trebalo puštati svakom ministru prije prisege, kao obavezni “intro” u posao tj. dan kada su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan kleknuli na panj u Bečkom Novom Mjestu i hladno prihvatili smrt, uvjereni da je dostojanstvo važnije od glave. Nekad se za Hrvatsku gubio život, zemlja, kule, gradovi i imetak. Danas gledamo generacije političara koji za vlastitu korist bez treptaja prodaju sve to isto – samo uredno, preko papira, javnih natječaja, “savjetničkih ugovora” i klimanja stranim centrima moći.
Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan nisu bili nikakvi savršeni sveci u bijelim rukavicama. Bili su velikaši svoga vremena, bogati feudalci, ljudi s privilegijama, vojskovođe, politički igrači. Ono što ih čini posebnima jest trenutak kad su povukli crtu.
Godinama su vjerno služili Habsburškoj Monarhiji, ratujući protiv Osmanlija, držeći granicu, prazneći vlastite blagajne i gledajući kako se njihovi ljudi pretvaraju u grobove i u brojke u carskim izvješćima. Trebali su biti čuvani kao oči u glavi, jer su svojim životima branili tuđe prijestolje. Umjesto toga, kada su se usudili reći da car žrtvuje hrvatske interese, dočekala ih je optužba za veleizdaju.
Njihova je “urota” bila očajnički pokušaj da se zaustavi Beč koji je, u vlastitoj političkoj trgovini, bio spreman mirno prepustiti dijelove Hrvatske i Ugarske, kao da se radi o šahovskim figurama, a ne o stvarnim ljudima i gradovima.
Petar i Fran Krsto shvatili su da služe gospodara koji ne mari ni za njihovu lojalnost, ni za njihov narod. I umjesto da šute i nastave uživati privilegije kao što danas rade političke bitange iz Hrvatske, BiH i Srbije, krenuli su tražiti saveznike, pregovarati, riskirati. Na kraju su platili najskuplju cijenu. Oduzeta im je imovina, osramoćene su im obitelji i odsječene su im glave.
U tom zadnjem činu ima više časti nego u čitavim biografijama dobrog dijela današnjih političara. Petar u tamnici piše oproštajno pismo ženi Ani Katarini, Fran Krsto ostavlja stih “Navik on živi ki zgine pošteno”.
Oni su zapravo napravili ono što većini današnjih moćnika ne pada ni na pamet. Prihvatili su osobnu odgovornost za svoje odluke i ostali vjerni vlastitim uvjerenjima, čak kad je bilo potpuno jasno da im to uništava život.
Vratimo se na današnje političke bitange
Sada preskočimo par stoljeća i pogledajmo današnju Hrvatsku. Imamo svoju državu, zastavu, grb, himnu, institucije tj. sve značke modernog suvereniteta. I paralelno s tim, imamo niz ministara i visokih dužnosnika koje prate optužnice, istrage, ostavke, sumnjiva bogaćenja i afere koje iskaču iz svakog frižidera.
Vlade koje se tijekom mandata “prekomponiraju” ne zato što su nastupili veliki reformski zahvati, nego zato što ljudi odlaze pod teretom afera, Uskoka i javnog pritiska. Neki odgovaraju zbog korupcije, neki zbog malverzacija s javnim novcem, neki zbog prometnih nesreća sa smrtnim posljedicama. Dio njih i dalje se grčevito drži teze da su žrtve “medijskog progona”, iako papir i brojke uporno govore nešto drugo.
Razlika između onda i danas je brutalno jasna. Zrinski i Frankopan služili su stranog vladara dok nisu vidjeli da taj vladar gazi preko svega što oni smatraju čašću i interesom svoje zemlje. U jednom trenutku rekli su: dosta.
Danas imamo cijele generacije političara koji se stranim i domaćim gospodarima nude sami od sebe. Ne treba ih slomiti, ne treba ih ucjenjivati, ne treba ih dovoditi u dilemu života i smrti. Dovoljno je pokazati im povlasticu, funkciju, ugovor ili sinekuru, i odjednom je vrlo malo toga “svetog”: zakon se može prilagoditi, javni novac preusmjeriti, kadrovi nagraditi, a javnost umiriti frazama.
Hercegovačke jude i sarajevski sitni šibicari
Upravo hercegovački političari i sarajevski šibicari dadoše Amerikancima besplatno južni tok. Umjesto da su američkog veleposlanika šutnuli u guzicu i poslali ga nazad u njegovu vukojebinu, oni s jednim potpisom predaše sve: narod, zemlju i obraz.
Nekad je sukob s “centrima moći” značio da riskiraš glavu. Danas sukob s korumpiranim vrhom često znači da riskiraš stranačku karijeru, udoban ured i službeni auto, švalerku i čist kokain. I poražavajuće je koliko malo ih je spremno na tako “strašnu žrtvu”. Lakše je šutjeti, glasati kako treba i vjerovati da će sve pokriti birokratska magla, spori sudovi i umorne oči javnosti.
U tome je zapravo najdublja pouka priče o Zrinskom i Frankopanu. Oni su bili lojalni caru dok su mislili da ta lojalnost ne ide protiv temeljnog osjećaja pravednosti i interesa zemlje. Kad je ta granica pređena, izabrali su pobunu i smrt, umjesto bogatstva bez časti.
Današnja politička elita ne pokušava povući tu granicu. Lojalnost nije prema narodu koji ih plaća, nego prema stranačkom šefu, nekom lobiju, “kumovima” i dobro umreženim interesnim skupinama. Zemlja je, u toj računici, samo pozadina – pozornica na kojoj se odigrava predstava.
Zato je priča o Zrinskome i Frankopanu opasna za svaku vlast koja računa na poslušne podanike i kratko pamćenje. Ona podsjeća da politika, u svojoj najboljoj verziji, nije posao nego poziv. I da ponekad zahtijeva žrtvu. Ne traži se danas da netko položi glavu na panj. Ali bilo bi već ogroman napredak da političar bude spreman izgubiti fotelju, apartman na moru ili stranačku potporu zato što je rekao “ne” nečemu što je očito nepravedno, nezakonito i štetno.
Ako želimo da se Hrvatska, a druge balkanske zemlje, prestanu vrtjeti u krugu skandala i aferâ, ključ nije samo u tome tko će sjediti u Banskim dvorima i parlamentima, nego i u tome kakve ljude nagrađujemo kao društvo. Dok god nas više impresionira lukavi igrač koji je “sve sredio” nego onaj koji je odbio potpisati mutan ugovor, dotle će nam povijest stalno pokazivati isti film, samo u lošijoj produkciji. Zrinski i Frankopan bit će daleki, pomalo romantični likovi iz udžbenika, a ne zrcalo u kojem bismo se trebali neugodno prepoznati.
Hrvati su služili onda, služe i sad, samo za razliku od prije, sad Hrvati osim šta služe i nestaju. Kad su se oslobodili Habsburgovaca ušli su sa Srbima i Slovencim u SHS sa figom u đepu koju su također imali i bratski narodi Srbi i Slovenci. Hrvati i Slovenci su u zajedničku državu ušli kako bi u nekom trenutku dobili svoju državu, a Srbi da bi svi Srbi živili u jednoj državi sa kojom ni sa njihovim kraljem nisu bili zadovoljni. Pavelić je poveo Hrvate na Hitlerov put, a kad se pojavio Tita svi su se kleli da sa njegovog puta neće skrenit, i kao mlada demokracija u teenagerskim godinama i Hrvatska je skinila gaće i pustila EU da u nju uđe. Sad se Hrvati još uvijek zaklinju u europski put, ali nije vrag da sa njega neće skrenit. Mlada demokracija je odma izgubila nevinost i naglo je ostarila i… Čitaj više »
Mi i danas slavimo svoje služenje habsburzima, i sa time potvrđujemo da smo uvijek bili dio zapadnoga svijeta. Isto tako i danas nemamo ništa protiv da služimo germane.
U ovom tekstu imamo: „izgubili su glavu za Hrvatsku“ i „hercegovački političari i sarajevski šibicari“.
Za osobe kratkog pamćenja:
Bila je jedna država u kojoj su skoro svi Hrvati bili zajedno. Sljedeće društvo u kojem će svi Hrvati biti je Europsko društvo.
Ne računam ekonomske i političke prijebjege u Amerike.
Zato danas,se ovi veleizdajnici,se trudu da se zaborave i Mariju Juric Zagorku,Krlezu,Nazora i sve one postene i pametne,obrazovane Rvate.Pocetak kraja za cili narod
A kad smo već kod društva — može jedan dobar tekst o društvenom vlasništvu?
Analiza kako su to Slovenci odradili u usporedbi s ostatkom države?
Zato sto danasnjim politicarima Hrvatska nije domovina, pitanje je jesmo li mi uopce njihov narod
Nakon što je narod prihvatio ideju da je njegov 1000 godišnji san imati svoju državu, napokon ju je dobio. Uz tisuće poginulih i osakaćenih.
Ušli smo u 21 stoljeće u svojoj državi.
I za manje od 15 godina je narod prihvatio ideju da je njegov novi san uči u novi savez.
Mene to podsjeća na one histerične žene koje nikad nisu zadovoljne s muškarcem, ali nikad ne mogu biti same.
Eh, da, jednom lansirani, mitovi nastavljaju svojim autonomnim životom… Eto i vi hvalite ta dva opskurna lika koji su se nudili bilo kome za vazalstvo samo da bi se njihove pozicije ustalile. Kad su procjenili da bi vrag mogao odnijeti habsburške kolonije (i njih same) počeli su trgovinske ponude. Prvo su se ponudili za vazalstvo francuskom kralju Luju XIV. Ovaj ih, naravno, otkačio. Onda su se ponudili Mletačkoj Republici. Koja je bila izmorena uslijed četvrtstoljetnog kandijskog rata protiv Osmanlija pa se nije htjela miješati stvarajući sebi novog, dodatnog neprijatelja. Onda su se ponudili poljskom kralju Janu II Kazimiru, pa ih je i on otkačio. I na kraju, šlag na torti, ponudili se oni i Osmanlijama za vazalstvo. E onda su se Habsburgovci odlučili “pozabaviti” njima. Legendarni dvojac je tako (misleći valjda da su još u srednjem vijeku kad su tako feudalci i kraljevi, znali malo “zakačiti”, pa onda procjenjujući sve… Čitaj više »
Čitava hrvatska istorija je služenje drugim!
Ne vidim zašto bi aktuelna vlast menjala milenijumsku tradiciju.
Nekada Beč, Pešta, Berlin, Beograd…danas Brisel i Vašington.
Koliko znam, jedini ustanak je bio kada su bili najslobodniji, vreme SFRJ.
Odbacili su taj period da bi se vratili tradiciji, služenja tuđim interesima!
Današnji političari bi prodali vlastite roditelje za fotelje, djecu bi dali u najam.
Tko zna tko je sve, i zašto, “gubio glave”…uglavnom, ” na zidiću”, barem ovome meni najbližem, gdje sam mnogoput “poćastio” “uživaoce piva” (uglavnom poznanici koje je “život” (dobro staro opravdanje za sve (ne)prilike) usmjerio alkoholu), i ćesto znao s njima proćakulat, pa i popit pivicu.., sada piju “garavi”…i to s nevjerojatnim entuzijazmom.
Možda će zvučat pomalo nevjerojatno ali već su poćeli pjevušit Grdovića…kad zapjevaju “oj’ hrvatska mati i “zovi. samo zovi…” e, onda, možemo u sto kuhraca.
Politika je u službi društva. Daje ljudima malo slobode da bi ih pokorila. Politika, psihologija, kultura, obrazovanje – sve to služi društvu. Jedino je religija u osnovi buntovna. No društvo je nasamarilo čovjeka/ljude i stvorilo svoje “religije”: kršćanstvo, islam, budizam, itd .. One su trikovi društva. Isus je bio protivan društvu. Pogledajte ga samo – nije bio previše uvažen čovjek niti je mogao biti. Bio je skitnica – morao je biti, jer nije uvažavao društvo niti mu se prilagodio. Isus je djelovao protiv društva, no kršćanstvo, islam, budizam, itd. nisu protivni društvu. Društvo je vrlo lukavo i pojave koje ga potkopavaju odmah obuhvati i preoblikuje u nešto što ga podržava. Stvori fasadu, podvali ljudima lažni novčić i ljudi su sretni poput malog djeteta kad dobije dudu varalicu, tješilicu. Ljudi nastavljaju sisati i osjećati se sitima. To će ih utješiti, i naravno, utonut će u san. Uvijek kad je dijete nezadovoljno… Čitaj više »
Domoljubi prije svega.
Jednom bilo sad se priča.
Je istina je da se danas ne nude velikaške glave nego su dobro čuvane ko da su dragocjene. Vlastodršci i velikaši grade velike posjede i bunkere, a nama rade o glavu i mladima ubijajući nam budućnost. Još u Hrvatskoj ima časnih ljudi , budite sigurni iako su stalno Hrvati na tapeti pa me zanima ima li onda bar u Srba i Muslimana koji častan koji bi dao glavu za svoj narod?
U komentarima nema ni trunke poštovanja prema mrtvim junacima (nebrojene borbe s Turcima). Upitan moral. A Logično je napisao lijep, pozitivan članak i istaknuo moralne kvalitete ova dva naša nesretnika.
Pa zato se oni pominju i pamte i danas, pa se eto i piše o njihovim moralnim načelima posle toliko vremena, a ove njihove ,,naslednike,, neće se sećati niko ni koliko sutra…