Francuski predsednik Emmanuel Macron obnovio je svoj rat protiv “islamističkog separatizma” od odsecanja glave učitelju Samuelu Patiju 16. oktobra, suzbijajući nezavisnost džamija. Sada je njegov ministar unutrašnjih poslova čak optužio nacionalistkinju Marine Le Pen da blago nagovara muslimanske fundamentaliste.
Francuski muslimani imaju verovatno novog vođu protiv liberalne vlade – Marine Le Pen.
Le Pen, čija se stranka Nacionalni front rebrendovana u 2018. godini, zauzela se za slobodu veroispovesti muslimana u četvrtak u televizijskoj debati sa ministrom unutrašnjih poslova Geraldom Darmaninom.
“U svojim pokušajima da rehabilituje svoju stranku, gospođa Le Pen postala je pomalo meka”, optužila je Darmanin. „Morate da uzmete neke vitamine, ovde niste dovoljno čvrsti.“
Le Pen je odgovorila: “Ne nameravam da napadam islam, koji je religija kao i svaka druga. Budući da sam snažno vezana za naše francuske vrednosti, želim da sačuvam potpunu slobodu veroispovesti.”
Predsednik Emmanuel Macron udvostručio je svoju ofanzivu na ono što naziva „islamističkim separatizmom“ od stravičnog ubistva pariskog učitelja Samuela Patija u oktobru 2020. Pati je koristio satirične crtane filmove islamskog proroka Mohameda na času o slobodi izražavanja, uključujući i onu koja ga prikazuje golog sa otkrivenim genitalijama.
Zahtevao je državnu kontrolu nad finansijama džamija i da verski lideri potpišu „povelju republikanskih vrednosti“.
Darmanin je Le Pen nepovoljno uporedila sa tvrdolinijašom Gilbertom Collardom i njenom nećakinjom Marion Marechal.
“Niste čak ni spremni da donosite zakone o religiji, a kažete da islam čak nije problem. Predaleko ste otišli, razočaraćete prilično vaše glasače, pretpostavljam”, tvrdio je ministar. “Gospođa Le Pen kaže da to nije problem sa islamom, već s ideologijom. Salafisti, Muslimanska braća.”
Francuska je 2010. postala jedna od prvih socijalno liberalnih zapadnoevropskih nacija – u jezgru Evropske unije – koja je donela o takozvani “Burka Ban” zakon kako bi sprečila žene da javno nose Burku.
Među ostalim zemljama koje su usvojili zabranu islamskog oblačenja su Belgija 2010., Holandija 2012., Austrija 2017. i Danska i Luksemburg 2018. 2017. Nemačka je zabranila pokrivala za lice za sve pripadnike oružanih snaga, državne službenike i vozače. Za razliku od konzervativnijih istočnoevropskih država, samo su Bugarska i Estonija uvele pokrivače za pokrivanje lica.
16 komentara
Ljigavi političar – šta drugo reći. Da zaista razmišlja o verskoj toleranciji (uz aktivan rad sa muslimanskom zajednicom na uklanjanju ekstremista koji je neophodan) prvi bih je podržao.
Ali to je samo priča za masu, brzo po dolasku na vlast bi našla razlog-opravdanje…
Ti kao znaš nekog političara koji nije ljigav.Pričaš o uklanjanju ekstremista, pa ja neznam koji nije ekstreman, nemora svaki da puca i ubija, ali su svi u duši složni kad je krst u pitanju.
Znači svi muslimani su ekstremisti?
Prosetaj sa narodnom patrolom pa javi kakva je situacija na terenu. Izvjestavanje sa stolice nije objektivno.
Lobaczewski:
,,Svakodnevni, obični, psihološki, društveni i moralni pogled na svijet je proizvod
čovjekovog razvoja u okviru društva koje je uvjek pod utjecajem određenih prijetnji. Te
prijetnje su kako filogenetička instinktivna komponenta, tako i odgoj koji nam pruža
familija i okolina. Nitko se ne može razviti a da nije bio pod utjecajem drugih ljudi i
njihove osobnosti, ili da nije bio pod utjecajem vrijednosti ugraviranih u njegovu
civilizaciju, odnosno, njegove moralne i religiozne tradicije. To je razlog zbog kojeg
pogled ljudi na prirodni svijet ne može biti ni dovoljno univerzalan, niti dovoljno istinit.
Razlike među individuama ili nacijama su proizvod kako nasljedjenih stanja, tako i
ontogeneze ličnosti (prim. prev: Ontogenija ili morfogeneza opisuje podrijetlo i razvoj
organizma od oplođene jajne stanice do njegove zrele forme i predstavlja disciplinu
biologije).
Također je značajno da glavne vrijednosti ovog ljudskog pogleda na svijet imaju uglavnom iste karakterisitike unatoč velikim razlikama u vremenu, rasi i civilizaciji. Ovajdio pogleda na svijet sasvim očevidno proizlazi iz prirode naše vrste i prirodnog iskustva ljudskih društava koja su dostigla potreban civilizacijski nivo. Rafiniranosti bazirane na literarnim vrijednostima ili filozofskim, odnosno, moralnim refleksijama se naravno
razlikuju ali u globalu uvjek imaju tendenciju da unificiraju prirodni konceptualni jezik različitih civilizacija i različitih era. Tako ljudi sa humanističkim obrazovanjem često misle da su mudri.
Mi ćemo nastojati da poštujemo mudrost tog “zdravog razuma”.
Međutim, savjestan psiholog mora se upitati sljedeće:
Čak i kada je prirodni pogled na svijet rafiniran da li on zaista odražava realnost na pravi način? Ili
Do koje mjere se možemo na njega oslanjati kao na osnovnu bazu za naše odluke u individualnom, društvenom i političkom životu? Iskustvo nas uči, prije svega, da ovaj prirodni pogled na svijet ima stalne i upadljive tendencije ka deformaciji koje diktiraju naše instinktivne i emotivne karakteristike.
Pored toga, naš rad suočio nas je sa mnogim fenomenima koji se ne mogu razumjeti isključivo upotrebom prirodnog jezika. I tako, objektivni naučni jezik koji je u stanju analizirati bit fenomena postaje oruđe od neprocjenjive važnosti.
Sada, kada smo objasnili pozadinu cijelog problema, pokušat ćemo nabrojati
najvažnije tendencije za deformiranje realnosti, te ostale nedostatnosti prirodnog ljudskog pogleda na svijet.
One emotivne karakteristike koje su prirodna komponenta ljudske ličnosti, nikada nisu odgovarajuće onoj realnosti koju ta ličnost i iskušava. Ovo je rezultat kako našeg instinkta, tako i nekih uobičajenih grešaka u našem odgoju. Upravo zbog toga najveći dio filozofske i religiozne tradicije savjetuje obuzdavanje naših emocija kako bismo mogli dostići što precizniji pogled na našu realnost.
Prirodni pogled na svijet također karakterizira slična emotivna tendencija da naša mišljenja obojimo moralnim sudovima, a ovi sudovi su nekada u tolikoj mjeri negativni da su eksplozivni. Kada druga individua pokazuje ponašanje koje mi smatramo za “loše,” tada obično donosimo sud o njihovoj negativnoj namjeri, umjesto da pokušamo razumjeti
psihološke uvjete koji su doveli do takvog ponašanja, i koji takvu osobu čine da misli da se ponaša sasvim ispravno.
Dakle, bilo kakva moralizirajuća interpretacija minornih psihopatoloških fenomena je pogrešna i uglavnom vodi ka velikom broju nesretnih posljedica. To je i razlog zašto ćemo se u ovom djelu često vraćati ovoj činjenici.
Slijedeći defekt u prirodnom pogledu na svijet je nedostatak univerzalnosti. U svakom društvu određeni postotak ljudi razvija pogled na svijet koji je znatno različit od pogledakoji ima većina. Uz ovo postoji još jedan nedostatak u prirodnom pogledu na svijet a to je
ograničenost njegove primjenljivosti. Euklidova geometrija bila bi dovoljna za tehničku rekonstrukciju našeg svijeta kao i za put do mjeseca i najbližih planeta. Samo u slučaju kada želimo zaviriti u unutrašnjost atoma ili van našeg sunčevog sistema, trebat ćemo geometriju čiji su aksiomi manje prirodni od Euklidove geometrije. Prosječna osoba se
obično nikad i ne susretne sa fenomenima koji se ne mogu objasniti Euklidovom geometrijom.
Svaka osoba se u tijeku svog života mora suočiti sa određenim problemima. Pošto je
razumijevanje istinskih operativnih faktora van njegovog prirodnog pogleda na svijet,
čovjek se generalno mora oslanjati i na emocije, intuiciju i potragu za srećom.
Kad god se susretnemo sa osobom čiji se osobni pogled na svijet razvio pod atipičnim uvjetima, obično donosimo moralni sud o takvoj osobi u ime našeg tipičnog pogleda na svijet. Ukratko, kad god se u igri pojavi neki neidentificirani psihopatološki faktor,prirodni ljudski pogled na svijet nije više primjenjiv.
Vrlo često srećemo se sa razumnim ljudima koji imaju dobro razvijen prirodni pogled na svijet glede psiholoških, društvenih i moralnih faktora, a često rafiniran kroz literarne utjecaje, religijske odluke i filozofske refleksije. Ovakve osobe imaju naglašenu tendenciju da precjenjuju vrijednost njihovog pogleda na svijet i da se ponašaju kao da je takav pogled na svijet objektivna baza za suđenje o drugim ljudima. Obično ne uzimaju u obzir činjenicu da ovakav sistem razumijevanja ljudi možda može biti pogrešan, baš zato
što je nedovoljno objektivan. Ovakav stav mogli bismo nazvati “egoizam prirodnog
pogleda na svijet”. Radi se o najmanje opasnom obliku egoizma, koji nije ništa drugo nego precjenjivanje razumijevanja i obično sadrži vječne vrijednosti ljudskog iskustva.
U današnje doba, međutim, svijetu prijeti fenomen koji se ne može razumjeti, niti
opisati pomoću koncepta takvog prirodnog jezika, tako ova vrsta egoizma postaje vrlo
opasan faktor koji onemogućava odgovarajuće protumjere. Razvijanje i populariziranje objektivnog psihološkog pogleda na svijet bi moglo značajno doprinjeti suprotstavljanju zlu kroz razumnu akciju i odgovarajuće kontra mjere.
Objektivni psihološki jezik baziran na zrelim filozofskim kriterijima, mora
zadovoljavati uvjete svojih teorijskih osnova i mora biti u stanju zadovoljiti kako potrebe individue, tako i makrosocijalne potrebe.
Također bi morao biti formiran na osnovi biološke realnosti i biti produžetak
analognim konceptualnim jezicima već definiranim od strane starijih prirodnih znanosti,
naručito medicine. Njegov domet se mora nositi sa svim činjenicama i fenomenima koje uvjetuju kognitivni biološki faktori, što prirodni jezik dosad nije bio u stanju.
Uobličavanje takvog jezika je daleko od individualnih moći pojedinačnog naučnika i
to je, u stvari, postepen proces koji se odvija kroz doprinos mnogih istraživača i koji sazrijeva do točke kada se može organizirati uz filozofsko nadgledanje. Ovakav poduhvat bi jako doprinjeo razvoju svih bio-humanističkih i društvenih znanosti jer bi ih oslobodio ograničenja i tendencija ka pogreškama koje donosi utjecaj prirodnog jezika psihološke imaginacije, naručito kad je on kombiniran s jednom jakom komponentom egoizma.
Većina pitanja kojima se ova knjiga bavi su sasvim van domašaja prirodnog jezika.
Peto poglavlje bavi se makrosocijalnim fenomenom koji je naš uobičajeni naučni jezik učino sasvim neadekvatnim. Razumjevanje ovih fenomena zahtijeva stalno odvajanje od takvog metoda razmišljanja i upotrebu najobjektivnijeg sistema koji je moguć.
Baveći se ovim problemima autor se polako upoznao s pogledom na realnost koji se odvaja od gore navedenih metoda razmišljanja. Ovakav pistup se pokazao kao najbolji mogući ne samo u ekonomskom smislu, odnosno, u vezi sa uloženim naporom i vremenom, nego on također osigurava zaštitu uma od prirodnog egoizma i prenaglašene emotivnosti.
U vezi sa ovim pitanjima, svaki istraživač je prošao kroz svoj vlastiti period krize i frustracije kada je postalo očevidno da su koncepti na koje se do tada oslanjao u ovom slučaju neupotrebljivi. Točna hipoteza formulirana naučno prepravljenim prirodnim jezikom nije mogla naći potporu u činjenicama i preliminarnim statističkim
kalkulacijama. U isto vrijeme, elaboriranje koncepta koji su bolje upotrebljivi za
istraživanje realnosti, pokazalo se jako teškim jer na kraju krajeva, problem kojim se bavimo spada u jednu znanost koja je još uvjek u svom razvoju. možda on odražava samo percepciju naše vrste?
Da bi smo sve ovo preživjeli morali smo se pomiriti sa osjećajem “neznanja” kakav
priliči svakom filozofu. Svaka znanost rađa se u prostoru u kojem ne postoji popularno
zamišljanje koje moramo potpuno prevazići i ostaviti iza sebe. U ovom slučaju, ovaj proces je morao biti naručito radikalan – morali smo se otisnuti u područje sistematske analize činjenica koje smo mogli vidjeti i iskusiti u jednoj do kraja otjelotvorenoj manifestaciji makrosocijalnog zla, vođeni pravilima znanstvene metodologije. Ovog smo se morali pridržavati unatoč nevjerovatnim uvjetima koji su nas okruživali i unatoč našimvlastitim ljudskim ličnostima.
Vrlo malo nas koji smo krenuli ovim putem je došlo i do njegovog kraja jer se veliki
broj povukao tijekom ovog perioda frustracije.
Neki su se fokusirali na pojedinačna pitanja fascinirani njihovom naučnom vrijednošću i uronili u detaljna ispitivanja. Njihova dostignuća su prisutna u ovom djelu.
Drugi su odustali suočeni sa znanstvenim problemima, osobnim poteškoćama ili strahom da će biti otkriveni od strane vlasti.
Čitajući ovu knjigu, čitaoc će se susresti sa istim problemima ali u nešto manjoj mjeri.
Može mu se učiniti i da smo postupili nepravedno zbog našeg nastojanja da ostavimo iza sebe veliki dio naše prijašnje konceptualizacije, zbog naše odluke da je prirodni pogled na svijet nedostatan i zbog naše procjene o suvišnosti emotivnog uplitanja. Zato tražim od čitaoca da prihvati ove uznemirujuće osjećaje u duhu ljubavi prema znanju i u duhu iskupljujuće vrijednosti tog istog znanja.,,
Logično skrenulo oštro udesno???
A što ćemo s onim muslimanima po firmama što su umjereni dobro rade pa se ušute, gledaju sumnjičavo, spominju alaha i arabizme, puštaju svoju muziku i tako to…
Ja znam. Oni nisu naš europsko kršćansko civilizacijski krug i nikad neće biti.
A stvarno su problem ti muslimani, neznam odakle oni u zapadnim zemljama ako ima ko da objasni volio bi se informisati.
Иста екипа која ти намеће и ковид “мере”, затварање, вакцинацију.
Njima zabranili da prekrivaju lice a nama nametnuli…
Pa s obzirom na sveopce globalno maskiranje, ispade da su islamisti, talibani i raznorazni Arapi zapravo bili Avantgarde
Dobar 🙂
Nije nam valjda i Marine postala ”upravljana”?
Ma pusti ih bre…
Alahuekber-skidajte svi maske! (Ideja za perfomans, u dućanu, ili autobusu,potrebno nekoliko studenata )
Inace Marine le Pen je izbacila svog oca iz partiju jer je zeljela “modernizovati” partiju. Ona i njen decko su progresivne snage na braniku Izraela, pardon Evrope