Izrael “humanitarnim” etničkim čišćenjem rješava problem Gaze, uz topli zagrljaj Donalda Trumpa

Konačno! Svijet je dugo čekao da netko sa smiješkom i potpunim odsustvom srama predloži “genijalno” rješenje za višedesetljetni sukob – preseljenje (čitaj: protjerivanje) cijelog naroda. I tko bi drugi to bolje izveo nego političari koji misle da je “svesrdna briga za Palestince” zapravo kodno ime za – pa, micanje Palestinaca s lica zemlje. Naravno, sve to pod egidom čovječnosti, sigurnosti i drugih plemenitih termina koje se može zlorabiti kad vaši tenkovi već ruše četvrti punim kapacitetom.

Ministar obrane Izraela, Israel Katz – čovjek čije se ime tako prikladno rimuje s riječju “cirkus” – odlučno predlaže “humanitarni grad” u kojem će se, reklo bi se, Palestinci konačno osjećati sigurno. U ograđenom prostoru. Nakon sigurnosne provjere. Bez mogućnosti izlaska. Dakle, nešto između koncentracijskog kampa i all-inclusive resorta… naravno, bez hrane, struje, vode i ikakvih prava. Pa tko kaže da Izrael ne zna investirati u budućnost?

Jer znate kako to ide – kad vam bomba sruši kuću, posao, školu i bolnicu, pravo je vrijeme da vas država koja je to organizirala “ljubazno” ponudi da se preselite u „ljepši“ dio ruševina, daleko od očiju javnosti. A sve to dok još traje “primirje”. Jer što je bolje nego graditi novi logor tijekom primirja koje vi sami uporno sabotirate?

Čitavu ovu operaciju Benjamin Netanyahu – poznat i kao PR majstor u proizvoljnom tumačenju međunarodnog prava – objeručke predstavlja kao viziju budućnosti. I ne bi to bila predstava da se ne uključi njegov stari prijatelj, Donald “čuvar ljudskih prava” Trump. Gospodin Trump, u svom prepoznatljivom stilu ravnoteže između neznanja i arogancije, predlaže da SAD „preuzme Gaza projekt“ i pronađe neku sretnu zemlju na planeti koja bi rado uvezla nekoliko milijuna ljudi raseljenih protiv svoje volje. Možda Mars?

Trump naziva tu grozotu “slobodnim izborom”. Jer znamo da ljudi pod ruševinama, bez vode i hrane, doista imaju luksuz izbora – ostati u paklu ili otići nekamo gdje vas nitko ne želi. Bože, što je to zaista briljantna ideja! Da je 1940-ih netko predložio sličnu stvar Židovima u Europi, danas bismo to nazvali zločinom. A baš zanimljivo, sad kad Izrael nešto slično pokušava – to se zove “humanitarno rješenje”.

Naravno, međunarodno pravo, UN, ljudska prava? Ma tko se još time zamara! UN samo sitničari s izjavama poput “etničko čišćenje je zabranjeno” i “prisilno premještanje civila je zločin protiv čovječnosti”. Staromodno, zar ne? Tko bi slušao te jalove birokrate kad imate pokrovitelje poput Sadd… pardon, Trumpa – s njim ste na pravom putu, čak i ako taj put vodi ravno u Međunarodni kazneni sud u Haagu.

U međuvremenu, dok su arapske zemlje (i čak Egipat!) jasno rekli da ne žele sudjelovati u kolektivnom zločinu raseljavanja – jer pazite čuda, još uvijek vjeruju da Palestinci, kao i svi ljudi, zaslužuju pravo na dom – SAD i Izrael su elegantno odbacili te opcije. Jer, znate, ako nije po vašem planu čišćenja prostora za ljetovalište, onda nije dovoljno “konstruktivno”.

A onda je tu i “Nakba”, povijesna trauma koju Palestinci ne mogu zaboraviti i koja im se sada ponovo događa u HD rezoluciji, s dronovima iznad glave. No, nemojmo valjda kvariti svečano predstavljanje novog kampa u kojem “svi mogu živjeti sretni” – pod uvjetom da zaborave tko su, što su i gdje su do jučer zalijevali vrt.

Dakle, što smo naučili iz ove briljantne strategije? Da etničko čišćenje i kolonizacija danas dolaze upakirani kao „humanitarni urbanizam“. S betonskim zidovima visine četiri metra, sigurnosnim checkpointima i dozvolom za disanje, izdanu na šest mjeseci.

Ali ne brinite. Sve je pod kontrolom. Trump kaže da će “nešto dobro doći iz toga”. Ako išta drugo, barem će povijest imati još jedan monumentalni primjer kako cinizam, nasilan apartheid i PR trikovi mogu biti prezentirani kao državna diplomacija.

Izrael stvara budućnost. Samo ne za Palestince. Oni trebaju otići. A gdje, to nije važno. Sve dok je savjest ublažena riječima kao što su “humanost”, “sigurnost” i “vizija slobode”.

Jer u ovom teatru apsurda, tko smo mi da sumnjamo u dobre namjere onih koji bombardiraju – ali s emocijama?

Kraj predstave. Zavjesa pada. A pod njom – još jedno izbjegličko dijete, još jedna sravnjena škola, i još jedan ministar koji tvrdi da je to sve – za njihovo dobro.