Demokrati su na izborima osvojili uvjerljivu većinu, no pitanje koje sada visi nad Bliskim istokom jest hoće li Donald Trump nakon završetka izbornog ciklusa biti skloniji ili manje sklon ponovnom ratu s Iranom.
Prije izbora SAD je bio na rubu novog, širokog napada na Iran. Obitelji američkih diplomata evakuirane su iz regije, dodatna vojna sredstva slijevaju se na Bliski istok, a arapski čelnici upućivali su nejasna upozorenja o razornom novom sukobu.
Napad koji su mnogi diplomati i analitičari očekivali oko izbornog dana nikada se nije dogodio. Republikance sada otvoreno krive za rat s Iranom, pa čak i Izrael, za težak poraz od Demokrata. Trump je u srijedu rekao da je „uglavnom točno” kako su rat s Iranom i visoke cijene goriva vezane uz sukob doveli do povijesnog poraza njegove stranke.
Izborni ciklus kao okvir, a ne kao prekidač
Ono što izvještaji iz Washingtona i regije ostavljaju nedorečenim jest tko je zapravo donio odluku da se napad ne izvede. Bila je to vojna procjena, diplomatski pritisak arapskih saveznika ili čista računica da bi rat prije izbora potopio Republikansku stranku?
Ako je motiv bio izborni, onda uklanjanje tog ograničenja mijenja sve. Trump više ne mora birati između eskalacije i očuvanja većine. No ako je motiv bila stvarna vojna i politička cijena — evakuacije, cijene nafte, nespremnost saveznika — onda izborni rezultat ne mijenja ništa osim retorike.
Demokrati su osvojili upravo na obećanju da će zaustaviti ratnu eskalaciju. Njihova pobjeda tako Trumpu oduzima argument da ga na rat tjera stranačka disciplina, ali mu istovremeno daje novog protivnika u Kongresu koji može blokirati financiranje svake veće operacije.
Kongres, a ne Bijela kuća, drži ključ
Ustav SAD-a daje Kongresu ovlast objave rata, a ratna ovlast predsjednika ograničena je na 60 dana bez suglasnosti zakonodavnog tijela. Ako Demokrati preuzmu nadzor nad tijelima koja odobravaju vojni proračun, svaki novi val napada na Iran tražit će političku većinu koju Trump trenutno nema.
To je pitanje koje izvještaji nisu postavili: ako se rat s Iranom do sada odgađao zbog izbora, zašto bi ga Kongres sada dopustio? Odgovor leži u tome što Trump može izvesti ograničene udare bez prethodne suglasnosti, ali ne i dugotrajnu kampanju kakva se očekivala uoči izbora.
Povijest nudi jasan uzor. Nakon što je Kongres 2002. odobrio intervenciju u Iraku, predsjednik George W. Bush dobio je prostor koji mu je kasnije omogućio eskalaciju bez nove rasprave. Trump takav prostor sada nema — osim ako ga izbori u Senatu ne ostave u rukama republikanske većine, što je ključni detalj koji izvještaji o „uvjerljivoj pobjedi” Demokrata preskaču.
Što to znači za Europu
Cijene energenata, inflacija i sigurnost dobavnih lanaca izravno ovise o tome hoće li se sukob proširiti na Hormuški tjesnac, kroz koji prolazi petina svjetske nafte. Svaki novi val eskalacije podiže cijene goriva i hrane, a teret plaćaju kućanstva i poduzetnici, ne velike banke koje se od rasta kamata brane klauzulama.
Europska unija, koja se u ovakvim sukobima redovito postavlja kao posrednik bez stvarne vojne moći, ponovno bi bila ta koja plaća cijenu, a ne odlučuje. Hrvatska bi trebala inzistirati na vlastitoj energetskoj i prehrambenoj autonomiji umjesto da čeka rasplet u Washingtonu.
Ako je Trump čekao da izbori prođu kako bi ratovao bez posljedica na biralištima, tada je pobjeda Demokrata dobra vijest samo na papiru — jer rat se sada može voditi bez izbornog rizika. Ako je odustao jer je cijena bila previsoka, onda ga ni Kongres ni javnost neće natjerati da je ponovno plati.
Jedno je sigurno: Iran nije dobio ništa osim vremena, a Trump ništa osim izgovora. Odluka je i dalje njegova, ali sada je vezana uz proračun koji kontroliraju njegovi protivnici. To je manje slobode nego što se na prvi pogled čini.
0 komentara
Još nema komentara. Budite prvi.