Scott Ritter: “Amerika je mrtva zemlja”

Amerikanci u utorak izlaze na srednjoročne izbore i glasat će vođeni cijenom goriva, a ne savješću. Scott Ritter u svojoj analizi tvrdi da je ta razlika između novčanika i morala ključna za razumijevanje onoga što se događa u Sjedinjenim Državama. Njegov je zaključak nemilosrdan i ne ostavlja prostora za utjehu.

Srednjoročni izbori održavaju se na polovici drugog mandata predsjednika Donalda Trumpa i zato nisu samo referendum o stanju države, nego i saslušanje o sudbini samog predsjednika. Ritter piše da prve dvije godine Trumpova povratka nisu ispunile obećanja dana biračima. Obećan je kraj beskrajnih ratova na Bliskom istoku, a Sjedinjene Države su se našle u beskrajnom ratu koji nije trebalo voditi i koji, kako tvrdi, gube.

Autor ističe da se vanjska politika rijetko pokazuje presudnom na srednjoročnim izborima jer na listiću nema predsjednikova imena. Umjesto toga odlučuju lokalne teme, a najjači barometar uspjeha ili neuspjeha unutarnje politike u potrošačkom društvu poput američkog jest gospodarsko zdravlje. Pitanje jesu li Amerikanci danas bolje nego prije dvije godine, piše Ritter, trebalo bi izazvati jezu kod svakog Trumpova lojalista. Odgovor je nedvosmislen. Amerikanci nisu bolje.

Ritter podsjeća na poznatu frazu “Gospodarstvo je, glupane”, koju pripisuje demokratskom strategu Jamesu Carvilleu. Ta je poanta, tvrdi, danas jednako valjana kao i prije 34 godine, a Trump i njegovi pristaše izgleda su je zaboravili. Kao protutežu navodi formulu o kratkoročnoj boli za dugoročnu korist, koja se odražava na cijeni goriva na pumpama i dizela u kamionima.

Ameriku, piše autor, u velikoj mjeri definira automobilska industrija i mreža autocesta koja povezuje kontinent. Generacije su sanjale uz pjesme o Chevroleteu iz 1969. i cesti Route 66, a danas rast cijena benzina i dizela nagriza tanku granicu udobnosti koju donosi mjesečna plaća. Kada poskupi prijevoz, poskupljuje i sve što čini kvalitetu američkog života, od hrane i elektronike do odjeće. Tada ljudi traže krivca, a krivac je obično čovjek za čijim je stolom nekoć stajala pločica s natpisom da tu prestaje odgovornost.

No Ritter tu frazu o gospodarstvu naziva tužnom osudom onoga što su Amerika i Amerikanci postali. Riječ je o zemlji potrošački usmjerenih pojedinaca koji su odavno napustili svaku ideju kolektivnog građanstva. Dokle god političari drže ljude u čahuri percipirane udobnosti i uvjerenju da mogu kliziti iz dana u dan u moru potrošačkog obilja, tvrdi Ritter, ignorirat će gotovo sve, bez obzira na to što to govori o njima kao narodu.

Svoj životni stil, nastavlja, gradimo na kolonijalnom sustavu prerušenom u takozvani poredak zasnovan na pravilima. Da bi potrošač dobio robu koju želi, industrija mora pribavljati resurse daleko ispod tržišne vrijednosti. Zbog toga nastaju eksploatacijski odnosi koji u Africi proizvode dječji rad na vađenju rijetkih zemnih metala za pametne telefone, a u Aziji tvornice u kojima se za bijedne plaće šiju odjeća i obuća.

Ritter dodaje da gospodarstvo počiva na dugu koji nijedan razuman sustav ne bi mogao održati i da ga održava samo tiskanje novca. Njegovo funkcioniranje ovisi o statusu globalne rezervne valute, a vlada taj status koristi da bi ucjenjivala i prisiljavala druge nacije na ostanak u položaju gospodarskih kolonija. U pohlepi za osobnim konzumerizmom i umjetnom dobrobiti, piše autor, zatvaramo oči pred korporativnom pohlepom zbog koje se bogatstvo slijeva u ruke 1 posto ljudi, dok ostatak živi u močvari koju smo sami proglasili rajem.

Autor zatim pita koliko je jak narkotik pohlepe i gramzivosti. Dovoljno jak, odgovara, da Amerikanci ignoriraju predsjednika koji prodaje pristup svojim objavama na društvenim mrežama kako bi oni koji traže zaradu iskoristili njihove manipulativne učinke. Dovoljno jak da zanemare uključenost obitelji i prijatelja u nacionalnu diplomaciju kao paravan za bogaćenje predsjednikove bliske okoline. Dovoljno jak da okrenu glavu od genocida nad palestinskim narodom koji, kako tvrdi, provodi američki prijatelj i saveznik Izrael.

Prema Ritteru, isti je saveznik uvukao Sjedinjene Države u vojnu katastrofu na Bliskom istoku, u kojoj su čelnici počinili izdaju već na početku nezakonitog rata agresije koji se nikada nije smio razmatrati, a kamoli voditi. Autor dodaje da Amerikanci, iz podrške rampantnoj rusofobiji, podržavaju potomke nacističkog režima Adolfa Hitlera u obliku ukrajinskih nacionalista koji prihvaćaju ideologiju Stepana Bandere. Time su, tvrdi, okrenuli leđa savezniku koji je omogućio poraz nacističke Njemačke.

Ritter zaključuje da američki moralni kompas, nekoć vođen idealima ustavа koji su odavno napustili i vladari i birači, ne može stati na put zlu dokle god je američki duh podmazan fantazijom udobnosti. Zajedno smo, piše, mrtvi kao ljudska bića, gospodarski zombiji zaraženi pohlepom. Zato fraza o gospodarstvu nije samo političko upozorenje, nego epitaf jedne nacije. Amerikanci će sutra glasati za svoj džep, što će biti loš dan za Donalda Trumpa i one koji su prihvatili njegove neuspjele politike. No neće glasati po savjesti, pa mač krvnika neće biti zaustavljen bez obzira na ishod. Njihovi glasovi neće ništa riješiti jer pokušavaju riješiti problem koji nije točno definiran.

Visoka cijena goriva i posljedični rast troškova života razbili su čahuru udobnosti u koju smo se predugo umatali. Sutra bi trebalo glasati za oslobađanje od narkotika te čahure, no većina će Amerikanaca glasati za to da se čahura ponovno posloži. To, zaključuje Ritter, neće biti optužnica protiv predsjednika Trumpa, nego protiv nas samih.