Amerika je iskoristila rusofobiju kako bi preuzela kontrolu nad Europom

Nezamislivo je da Sjedinjene Države dopuste konkurentu da smanji njihov ogroman novi tržišni udio u europskom energetskom sektoru, koji namjeravaju dodatno proširiti kako bi Europu učinile još ovisnijom o njima, i da to ne iskoriste kao oružje ako im se Europa suprotstavi oko bilo čega važnog.

Spor između Sjedinjenih Država i Europe u vezi s projektom preuzimanja Grenlanda od strane Trumpa, u vezi s kojim je čak zaprijetio uvođenjem kaznenih carina protiv nekoliko saveznika iz NATO-a prije nego što je popustio nakon što su prihvatili okvirni sporazum, otkrio je strogi hijerarhijski odnos vazal-klijent između njih. To je izričito priznao belgijski premijer Bart De Wever, koji je izjavio „Biti sretan vazal jedno je, biti bijedni rob drugo“ kao odgovor na Trumpove pritiske na Europu.

Govor francuskog predsjednika Emmanuela Macrona u Davosu nadopunio je Weverove zabrinutosti kada je optužio Sjedinjene Države da pokušavaju „oslabiti i podrediti Europu“, na što je pozvao da se „jasno izgradi više ekonomske suverenosti i strateške autonomije“, iako je za to vjerojatno prekasno. Politico je nedavno izvijestio da „rastu strahovi u vezi s rastućom ovisnošću Europe o uvozu američkog plina“, koji bi Sjedinjene Države mogle upotrijebiti kao oružje usred budućih ozbiljnih sporova s EU oko bilo kojeg pitanja.

Ne samo da bi je mogle odsjeći od svojih izvoza, nego njihova blokada Venezuele dokazuje da imaju političku volju zaplijeniti tankere na moru, politika koja bi se mogla upotrijebiti u tom scenariju kako bi se zajamčilo da drugi dobavljači ne budu u mogućnosti zadovoljiti potrebe Europe. Isto tako, jedine realne monarhije koje bi to mogle učiniti su zaljevske monarhije, koje su sve pod američkim utjecajem. Stoga je doista moguće da se ta ovisnost iskoristi za prisiljavanje na ustupke nepokorne EU.

Stoga se postavlja pitanje kako je ta ovisnost nastala, a ona je posljedica toga što su Sjedinjene Države instrumentalizirale europsku paranoju prema Rusiji, za koju se pretpostavlja da militarizira energetsku geopolitiku kao kaznu za europsku vojnu potporu Ukrajini, iako se ništa takvo nije materijaliziralo. Naprotiv, Rusija je ostala odlučna ispunjavati svoje ugovorne obveze prema Europi, iako njezin izvoz energije doslovno napaja europske tvornice oružja koje proizvode oružje koje se daje Ukrajincima kako bi ubijali Ruse.

U svoju obranu, čini se da Rusija ima za cilj očuvati svoju reputaciju pouzdanog dobavljača kako ne bi uplašila druge klijente sadašnje i potencijalne i kako bi ostvarila dodatne proračunske prihode, od kojih se dio zatim ulaže u proizvodnju oružja koje se koristi u posebnoj operaciji. Do danas Rusija i dalje izvozi energiju u Europu, iako u znatno manjem opsegu zbog europskih proturuskih sankcija i njezina odustajanja od ruskih isporuka u korist američkih isporuka.

Međutim, nije moguće povećati uvoz ruske energije, budući da se nijedno veliko europsko gospodarstvo ne usuđuje razljutiti Sjedinjene Države smanjenjem uvoza od njih. Još uvijek uvoze samo znatno manje količine ruske energije zbog nesposobnosti tržišta da zamijeni njihove izvoze prije sljedeće godine. Svaka mjera usmjerena na povećanje uvoza iz Rusije, kao što je obnova uvoza putem jedinog plinovoda Sjeverni tok koji je u dobrom stanju ili više kopnenih plinovoda, mogla bi dovesti do njihova uništenja, kao što dokazuje presedan Sjevernog toka, koji predstavlja snažno sredstvo odvraćanja.

Retrospektivno, Europa je prepustila svoju suverenost Sjedinjenim Državama sankcionirajući rusku energiju, što je učinila nakon što su Sjedinjene Države upotrijebile njihovu rusofobnu paranoju kao oružje. Sjedinjene Države zatim su zamijenile europsku ovisnost o ruskoj energiji i spremne su to pretvoriti u oružje ako im se Europa ikada suprotstavi oko nečega važnog. Da su Europa i Rusija u velikim razmjerima održale svoj „faustovski tržišni sporazum“ koji se sastojao u međusobnom napajanju njihove industrije oružja, financijski u slučaju Europe i doslovno u slučaju Rusije, Europa bi i dalje imala svoju „stratešku autonomiju“.