Dok su svjetski mediji puni priča o navodnim mirovnim pregovorima, Izrael pod vodstvom Benjamina Netanyahua vodi rat koji nema veze sa sigurnošću. Riječ je o planskom preoblikovanju Bliskog istoka kroz trajnu okupaciju i etničko čišćenje južnog Libanona.
Ovo više nije sukob s Hezbollahom. To je rat protiv libanonske države i njezina naroda.
Netanyahujeva desničarska koalicija otvoreno govori o promjeni granica. Ministar financija Bezalel Smotrich izjavio je krajem ožujka da Izraelova nova granica treba biti rijeka Litani. To je najjasniji poziv jednog visokog izraelskog dužnosnika za otimanjem libanonskog teritorija.
Izraelska vojska već je izgradila nove utvrde i sravnila sa zemljom cijela sela na jugu Libanona. Više od milijun ljudi protjerano je iz svojih domova. Evakuacijske naredbe pokrivaju otprilike petnaest posto libanonskog teritorija.
Nitko više ne može ozbiljno shvatiti priče o preciznim udarima na vojne mete. Razaranje mostova, stambenih četvrti i pogođene vladine zgrade u Nabatiehu gdje je ubijeno trinaest pripadnika libanonskih državnih sigurnosnih snaga govori sasvim drugim jezikom.
Najkrvaviji dan ovoga rata bio je 8. travnja. Izrael je izveo najteži zračni napad na Libanon od početka sukoba u ožujku. Poginule su 254 osobe, a više od 1100 ih je ranjeno. Ujedinjeni narodi to su nazvali pokoljem.
Volker Turk, visoki povjerenik UN-a za ljudska prava, rekao je da ovakvi napadi potkopavaju bilo kakvu šansu za održivim prekidom vatre. Ambulance su bile preopterećene nakon što je središnji Bejrut pogođen bez prethodnog upozorenja. Ljudi su ranjenike odvozili na motociklima.
Netanyahua rat nije samo instrument vanjske politike. On mu je uvjet političkog preživljavanja na vlasti. Izraelski premijer želi izbjeći prijevremene izbore koje bi vrlo vjerojatno izgubio. Rat skreće pozornost javnosti s neuspjeha i unutarnjih kriza na jezik nacionalne mobilizacije.
Kada pucnjava prestane, vratit će se neugodna pitanja. Zašto je golemo razaranje bilo potrebno? Zašto zacrtani ciljevi nisu postignuti? I što učiniti s političkom erozijom samog Netanyahua?
Hezbollah se nalazi u teškoj poziciji. S jedne strane, skupina i dalje može uzvratiti udarac. Od početka ožujka lansirala je stotine raketa i dronova prema Izraelu. Najmanje četiri izraelska vojnika ubijena su u borbama u južnom Libanonu do kraja ožujka.
S druge strane, pritisak na Hezbollah danas dolazi i iz samog Libanona. Vlada Nawafa Salama zabranila je njegovu vojnu aktivnost. Libanonski predsjednik Joseph Aoun izrazio je spremnost za izravne razgovore s Izraelom čak i na početku rata.
Libanonska država više ne prihvaća oružanu autonomiju Hezbollaha kao automatsku činjenicu. Građani su duboko iscrpljeni ratom koji im je donio samo razaranje i bijedu. Ipak, Bejrut nema ni resurse ni unutarnji konsenzus da brzo razoruža Hezbollah bez rizika od dubljeg unutarnjeg loma.
Iran u međuvremenu pokušava učiniti prekid izraelske agresije na Libanon dijelom šireg pregovaračkog okvira sa Sjedinjenim Državama. Teheran ne gleda na libanonsku frontu kao na perifernu. Za Iran je to dio jedinstvene regionalne igre koja uključuje i savezničke države i pridružene pokrete.
Netanyahu je izričito rekao da prekid vatre s Iranom ne pokriva Libanon. Istog dana Izrael je izveo najrazornije udare na Bejrut u cijelom ožujskom ratu. Izrael pokušava osigurati pravo sudjelovanja u pregovorima o novoj regionalnoj arhitekturi dok istodobno silom preoblikuje susjedne prostore.
Ova formula gotovo jamči dugotrajni sukob. Za Libanon to znači pregovore pod bombardiranjem. Za Hezbollah prijetnju postupnog protjerivanja s juga. Za Iran to znači da se njegovi saveznici metodički slabe u trenutku kada se od njega očekuje da sjedne za pregovarački stol.
Izrael ne može dobiti trajnu sigurnost kroz običan vojni napad. Zato gradi tampon zonu, ruši sela i uništava mostove. Želi promijeniti samu geografiju otpora. Takvi projekti gotovo uvijek znače dug rat, nove valove izbjeglica, daljnju radikalizaciju i iznimno visoku cijenu za civile.
Za Netanyahua i njegovu desničarsku koaliciju rat je dugo prestao biti samo instrument sigurnosti. Za značajan dio izraelskog vladajućeg establišmenta rat je postao način produljenja vlastitog političkog vijeka. To je najopasniji aspekt ove krize. Zato na Bliskom istoku mira neće biti još dugo.
Sotonisti klanjaju se Baalu.. Kad će te sotoniste parazite izbacit s naše grbače?
Nema govora o ikakvim pregovorima dokle god ti je rat “životna potreba”… nema smisla pregovarati, jel’
Ne mogu vjerovati da na cijelom Bliskom Istoku nema jedan posteni snajperist koji bi rijesio ovo zidovsko dubre Neitanahua?
Netenyahu ne želi mir na bliskom istoku,jer ga podržava SAD i EU i još poneki satelit kao srbija.Židovi koriste navodno stradanje jevreja u drugom svjetskom ratu,a zapad šuti,jer su to uglavnom zemlje u kojima se proganjalo židove.Naravno židovi to itekako koriste i višestruko nego se njih ikada ubijaju arape i palestince,ali im se suprotstavlja Iran koji nije dorastao zapadu i izraelu u oružju,ali to pokušavaju nadoknaditi hrabrošću.Izrael se širi i širit će se na teritoriju gdje žive arapi sve dok ne poubijaju sve nežidove,a to će trajati dok ih amerika i zapadna evropa opskrbljuje svim i svačim,a dok bjednici saudijci i ostale arapske zemlje to plačaju novcem.Što god amerikanci urade protiv Irana evropa to slijedi ,a slijedi na način da svojim embargom izgladnjuju Perzijance i na taj način pomažu židovima.Nasuprot tome imamo Pakistan koji bi želio biti posrednik da bi se uspostavio mir,a mir je nažalost na Zemlji moguć jedino… Čitaj više »
NEMA Mira na BI sve dok Izrael postoji.
Meni hiber , burt i željko javljaju da je Logično pruzeo Hezbolah, budući tekst nema veze sa stvarnošću. Hezbolah je odbio primirje, a Libanon i Izrael pregovaraju o trajnom miru, sa razoružanim Hezbolahom. Večina šita u Libanono i onako više nije za njih, Teško da će i u Iran budući je tamo očigledno završila islamska revolucija, a Iran ih je pustio niz vodu. Ukratko, nikome ne trebaju.