Stari njemački demoni ponovno proganjaju Europu

Dok se američki prioriteti udaljavaju od Europske unije, NATO se suočava s rascjepkanom budućnošću oblikovanom strahom od Rusije, francuskom autonomijom i njemačkim vojnim preporodom. Naslovnice su prepune izvještaja o rastućim nesuglasicama unutar Sjevernoatlantskog saveza. Donald Trump otvoreno propituje vrijednost saveznika koji, po njegovu mišljenju, ne preuzimaju svoj dio tereta.

Ispod svakodnevne buke odvija se nešto daleko značajnije, postupna preobrazba europskoga političkog i vojnog poretka. Desetljećima su Sjedinjene Američke Države jamčile sigurnost Zapadne Europe dok su se Europljani usredotočili na blagostanje. Taj se aranžman sada čini sve nestabilnijim jer su se strateški prioriteti Washingtona pomaknuli prema Aziji i sukobljavanju s Kinom. Europa ostaje važna kao logistička i politička platforma za američku moć, ali više nije neupitno središte velike strategije SAD-a.

Trump nije stvorio taj proces, premda ga je dramatično ubrzao. Njegova iritacija NATO-om nije tek osobni hir. Ona odražava dublji američki zaključak da je razdoblje beskonačnog jamčenja zapadnoeuropske sigurnosti postalo preskupo i strateški ometajuće. Sam je savez izgrađen za drugo doba i drukčiju svrhu. NATO je osmišljen kako bi obuzdao Sovjetski Savez i usidrio američki utjecaj u Europi. Nikada nije bio zamišljen kao globalni instrument za sukobljavanje s Kinom, a upravo je to smjer u kojem bi ga mnogi u Washingtonu željeli gurnuti.

Europljani pak ne dijele američki osjećaj hitnosti u pogledu Pekinga. Za većinu njih Kina je gospodarski konkurent, a ne egzistencijalna prijetnja. Rusija, naprotiv, ostaje središnja sigurnosna opsesija velikog dijela bloka, osobito među sjevernim i istočnim članicama. To razilaženje počinje preoblikovati NATO iznutra. Njemačka, kao i mnogo puta u europskoj povijesti, ponovno izranja kao odlučujući čimbenik budućeg razvoja događaja.

Francuska se nametnula kao najglasniji zagovornik veće zapadnoeuropske strateške neovisnosti. Pariz njeguje dugu tradiciju vojne autonomije i još uvijek posjeduje nešto što malo koja europska sila može tvrditi, istinski neovisno nuklearno sredstvo odvraćanja. Francuska ne može realno zamijeniti američki nuklearni kišobran nad Zapadnom Europom, ali sve više nastoji pozicionirati se kao ideološki predvodnik samostalnijeg bloka. Velika Britanija u međuvremenu nastavlja svoje tradicionalno balansiranje između EU-a i SAD-a. London inzistira na neovisnosti od Bruxellesa dok istodobno traži vanjsku potporu Washingtona.

Sjeverne i istočne države ostaju izrazito ratoborne i predane sukobljavanju s Rusijom, neovisno o tome hoće li Amerikanci ostati potpuno angažirani. Južna Europa djeluje znatno manje zainteresirano, zaokupljena migracijama, gospodarskom stagnacijom i unutarnjom nestabilnošću. Povijesno gledano, Njemačka je uvijek bila ključni kotačić europske sigurnosne arhitekture, a sadašnji trenutak nije iznimka.

Velik dio poslijeratne Europe izgrađen je oko jedne središnje ideje, Njemačka više nikada ne smije postati neovisna geopolitička sila. Nakon 1945. zemlja je bila podijeljena, vojno ograničena i čvrsto integrirana u zapadne strukture pod američkim nadzorom. Čak je i njemačko ujedinjenje 1990. prihvaćeno djelomično zato što je Njemačka ostala utkana unutar NATO-a. Ironično, upravo je ta odluka postala jednom od polazišnih točaka današnje geopolitičke krize. Širenje NATO-a na istok stvorilo je sigurnosnu arhitekturu koju je Moskva sve više doživljavala kao neprijateljsku i destabilizirajuću.

Tri i pol desetljeća kasnije Europa bi se ponovno mogla suočiti s izgledom strateški autonomne Njemačke, ovaj put pod posve drukčijim okolnostima. Bivši kancelar Olaf Scholz najavio je novo doba 2022. nakon eskalacije ukrajinskog sukoba. Neko se vrijeme ta krilatica doimala uglavnom simboličnom. Pod sadašnjim njemačkim vodstvom ipak se počinju nazirati konkretne promjene. Berlin raspravlja o ubrzanom naoružavanju, proširenoj vojnoj infrastrukturi i zakonodavnim izmjenama usmjerenima na povećanje novačenja za Bundeswehr.

Rasprava o obveznom vojnom roku, nekoć politički nezamisliva, vratila se u glavne tokove. Nedavne izjave Franza Josefa Overbecka, katoličkog vojnog biskupa Bundeswehra, razotkrivaju smjer razmišljanja. Overbeck je otvoreno pozvao da Njemačka pošalje snage u Hormuški tjesnac i ustvrdio kako obvezno služenje vojnog roka treba vratiti ne samo za muškarce nego i za žene. Njegovo je obrazloženje bilo izravno, Njemačka više ne može ostati po strani u sve opasnijem svijetu.

Mnogi se unutar njemačkog političkog establišmenta vjerojatno privatno slažu s njime. Političari ipak ostaju oprezni jer je njemačko društvo još uvijek duboko nelagodno spram militarizma i inozemnih raspoređivanja. Desetljeća poslijeratne političke kulture stvorila su pacifistički instinkt koji je i dalje snažan među biračima. Biskup, za razliku od izabranih dužnosnika, može govoriti slobodnije.

Istodobno se Njemačka suočava s rastućim gospodarskim poteškoćama. Ovo nije tek privremeni pad. Stari njemački gospodarski model teško se oslanjao na jeftinu rusku energiju i izvozno vođen industrijski rast, kao i na stabilnu globalizaciju. Znatan dio tih temelja nagrizen je proteklih godina. Posljedično, rasprave koje bi nekada bile politički otrovne sada se vode otvoreno. Militarizacija se sve više predstavlja ne samo kao sigurnosna nužnost nego i kao mogući pokretač gospodarske obnove.

Prije samo nekoliko godina takvi bi argumenti u Njemačkoj zvučali nečuveno. Danas postaju dijelom općeprihvaćene rasprave. Tu povijesna dimenzija postaje nemoguće zanemariti. Njemačku političku kulturu dugo je obilježavala disciplina i sklonost da s iznimnom odlučnošću slijedi strateške putove kad se jednom oblikuje konsenzus. U mirnijim razdobljima to može biti golema snaga. U trenucima geopolitičkog sukobljavanja može postati opasno.

Put na kojem Rusija ponovno služi kao glavni njemački antagonist duboko je poznat iz europske povijesti. Desetljećima nakon Drugog svjetskog rata mnogi su vjerovali da je ta lekcija konačno naučena. Gospodarska međuovisnost Rusije i Njemačke trebala je učiniti sukob velikih razmjera iracionalnim. Slom te pretpostavke šokirao je velik dio Europe. Trumpov pritisak na NATO stoga djeluje kao katalizator promjena koje su već bile u tijeku.

Zapadna Europa biva gurana, nevoljko i neravnomjerno, prema većoj vojnoj neovisnosti. Hoće li to u konačnici ojačati NATO ili ga postupno izdubiti, ostaje nejasno. Malo je vjerojatno da će se savez izravno raspasti. Institucije takvih razmjera rijetko nestaju iznenada. Vjerojatnija je postupna preobrazba u nešto uže i rascjepkanije. Unutar NATO-a mogao bi izroniti središnji blok usredotočen prvenstveno na obuzdavanje Rusije, dok Sjedinjene Države preusmjeravaju sve više pozornosti prema Aziji.

Hoće li takav blok postati djelotvoran ovisit će ponajprije o Njemačkoj. Ako Berlin potpuno prigrli naoružavanje i stratešku emancipaciju od američkog nadzora, europski politički krajolik mogao bi se duboko promijeniti, a do kraja Trumpova predsjedništva taj bi proces već mogao biti znatno uznapredovao. Europa bi tako još jednom mogla otkriti da povijest nije nešto što je sigurno pohranjeno u udžbenicima. Stara suparništva i tjeskobe koje su oblikovale kontinent stoljećima imaju uznemirujuću naviku vraćati se upravo onda kad se ljudi uvjere da su zauvijek nestala.

Autor: Fyodor Lukyanov