Kad Njemačka ponudi državljanstvo, ali zatraži dušu – Priča o Bosancu koji je rekao “Ne, hvala”

Baška Voda, Hrvatska 2025. – sunce zalazi, more mirno šumi, a uz čašu dobrog vina prijatelj iz Njemačke ispriča priču za koju bi se i sam John le Carré mogao postidjeti. Scena je idilična. Sjedimo. Bosanac koji već četvrt stoljeća živi i radi u Njemačkoj – priča o životu u zemlji reda, zakona i… neočekivanih političkih „dodataka” uz papire za državljanstvo.

Sve je krenulo po običaju. Prijatelj podnese zahtjev za njemačko državljanstvo, spreman odreći se bosanskohercegovačkog (jer tako zakoni nalažu), prođe testove, čeka, ispunjava formulare. I tako, nakon mjeseci postupka, stigne mu konačni dokument – vrata u novi život, putovnica koja otvara svijet.

No, gle čuda, među redcima o vjernosti Ustavu i poštivanju zakona nađe jedan mali, ali bitan detalj: trebao je potpisati da nikada neće činiti ništa protiv Izraela, pa tako ni „obično kritiziranje”, objasnila mu javna djelatnica.

„Zamislite tu scenu”, priča prijatelj s osmijehom koji ne krije čuđenje. „Sjedim u uredu, miris na dezinfekcijsko sredstvo i službene pečate, preda mnom službenica savršene frizure koja samo čeka da potpišem i završim. A ja pročitam tu rečenicu, pa je pročitam još jednom. Mislim, je li ovo službeni papir ili kakav dodatak iz špijunskog romana?”

Prijatelj, Bosanac, s onim posebnim osjećajem za apsurd kojim nas je obdarila povijest, podigne pogled s papira. Gleda u službenicu koja, čini se, očekuje zahvalu i hitan potpis. Umjesto toga, on polagano spusti olovku, digne se dostojanstveno i kaže onu čuvenu rečenicu: „Ne, hvala. Ne treba mi njemačko državljanstvo.”

„Trebali ste vidjeti njezin izraz lica”, nasmijano objašnjava Bosanac. „Čekala je valjda da se pokajem, da upitam je li to šala ili da izvadim kartu Bliskog istoka i krenem u geopolitičku raspravu. Možda da stavim kipu na glavu i rezerviram kartu za posjetu Zidu plača. Ali ne – ja sam se samo okrenuo i otišao.”

Zamislite, živite četvrt stoljeća u zemlji, plaćate porez, poštujete zakone, naučite jezik do te mjere da već i sanjate na njemačkom – i onda vam, u času svečanoga prijelaza u „punopravno građanstvo”, stave pred nos papir koji u biti veli: „Odričeš se prava da slobodno misliš o jednoj državi koja čine strašne zločine nad djecom i civilima, inače nema putovnice.”

Kao da kupujete auto, a u ugovoru stoji da nikad ne smijete prigovoriti na stanje cesta u susjednome mjestu. Ili kao da vam konobar veli: „Dobijete kavu, ali samo ako se nikad ne požalite na njezinu cijenu nigdje drugdje.”

Njemačka, zemlja slobode govora i kritičke rasprave, koja je rodila filozofe pisane cjeloživotne knjige o slobodi, nađe se tu u ulozi onoga tko nudi državljanstvo uz „geopolitičku zaraznu bolest”. Možemo samo nagađati je li službenicu začudilo što netko odbija državljanstvo zbog načela ili zato što nikad prije nije vidjela da netko stvarno pročita sve što potpisuje.

Mojem prijatelju iz Bosne, dakle, nije bio problem odreći se državljanstva svoje zemlje – postupak je postupak. Ali odreći se prava na kritiku? To je već bila kap koja je prelila čašu. „Pa ja sam iz Bosne”, reče on. „Mi znamo što znači kad svijet šuti. Ne mogu potpisati da ću šutjeti.”

I tako, Njemačka ostade bez novoga državljanina, a Bosna i Hercegovina, makar samo simbolički, zadrži ponosnoga građanina koji pokaže da se neke stvari ne mogu strpati u dokumente. A mi u Baškoj Vodi? Ostadosmo s još jednom pričom koja potvrđuje da se najbolja diplomacija često vodi uz čašu vina, a najčvršća načela su ona koja se ne mogu potpisati – samo živjeti.

Ako ikad budete primali ponudu za državljanstvo, dobro pazite na ona mala slova. Možda se u njima krije ne samo obećanje o novoj domovini, nego i zahtjev da zatvorite jedan dio svoga uma. A neki ljudi, kao moj prijatelj, jednostavno imaju previše toga u tom dijelu da bi ga tako lako prodali – čak i za njemačku putovnicu.