Claude pronašao novi genetski sustav u virusima, a zatim je uslijedio šok

Anthropic je objavio da je Claude, njegov model umjetne inteligencije, samostalno otkrio novi enzimski sustav u genomima virusa. Četiri dana kasnije biolog s Kopenhagenskog sveučilišta rekao je da on to proučava već godinama. Prava neugodnost tek slijedi.

Vijest je zvučala kao znanstvena fantastika: model Claude pretražio je DNK milijardi mikroba u jedva jedan dan i uočio čudnu strukturu skrivenu u genomu određenih virusa, koju nitko prije nije opisao. Pomalo podsjeća na onu koja je dovela do genetskih škara i Nobelove nagrade.

U priopćenju od 23. rujna tvrdilo se da je Claude samostalno pronašao trag novog velikog alata u biologiji.

Četiri dana kasnije biolog s Kopenhagenskog sveučilišta razgovarao je s New York Timesom. Njegove riječi potpuno su promijenile način na koji čitamo tu objavu.

Ni to nije najneugodniji dio. Istraživači Anthropica pokušali su ponoviti isti eksperiment i dogodilo se nešto što su napisali crno na bijelo, a gotovo nitko nije pročitao.

Zamislite da je DNK ogromna kuharica koja stoji uredno spremljena u knjižnici stanice. Kada stanici treba recept, ona ne nosi knjigu u kuhinju, nego napravi fotokopiju. Ta fotokopija je RNK, a informacija se normalno uvijek kreće u tom smjeru — od knjige do fotokopije.

Postoje molekularni strojevi koji rade suprotno: uzmu fotokopiju i kopiraju je natrag u knjigu. Zovu se reverzne transkriptaze. Možda ste za njih već čuli bez da to znate, jer su to oružje koje virus AIDS-a koristi da se ugnijezdi u naše stanice. Priroda je izmislila stotine varijanti tih strojeva, a neke su postale izuzetno vrijedni laboratorijski alati.

U proljeće 2026. Anthropic je okupio mali tim biologa i dao im misiju jednostavnu za izreći, ali monstruoznu za izvesti. Trebalo je pronaći nepoznate sustave izgrađene oko tih strojeva.

Nisu pretraživali ručno. Pustili su Claudea, i to ne jedan chatbot kojem postavite pitanje, već tim umjetne inteligencije u kojem jedni pokreću analize, drugi pregledavaju njihov rad i kritiziraju ga, traže ispravke, a svi pišu u zajednički dnevnik.

Dvadeset jedan sat nitko nije intervenirao. Agenti su odradili gotovo tisuću radnih sesija, s do šezdeset paralelnih.

Od dvije milijarde kandidata ubrzo je ostalo dvjesto tisuća, zatim nekoliko tisuća tragova i na kraju dvadesetak završnih izvještaja na stolovima istraživača.

Zanimljiviji od tog lijevka je trenutak kad su skrenuli s puta. Naletjeli su na obećavajući trag koji se na kraju pokazao kao slijepa ulica.

Uzorak ponavljanja u DNK bakterijskih virusa istraživači su nazvali ART. Taj uzorak nije CRISPR.

Agent je nastavio pretraživati tu obitelj. U DNK području tik uz stroj primijetio je nešto neobično: isti mali komad DNK ponavljao se iznova i iznova, svaki put odvojen drugim ulomkom, kao da otvorite knjigu i ista se rečenica pojavi svakih deset redaka između nepovezanih paragrafa. Uzorak je izmjerio i označio ga kao dotad nepoznat sustav.

Taj uzorak pronađen je u prilično neobičnim virusima koji ne napadaju ljude, nego bakterije. Zovemo ih fagovi, a to su divovi među svojom vrstom. Ono što su pronašli nazvali su ART, a taj uzorak ponavljanja, odvojen različitim ulomcima, svaki biolog koji ga vidi odmah poveže s jednom stvari, CRISPR-om. Zašto ta riječ ima toliki učinak? Priča počinje 1987. u Japanu.

Tim je proučavao gen u bakteriji E. coli, ništa spektakularno, ali je pored tog gena primijetio neobičnost: malu sekvencu koja se ponavlja nekoliko puta, odvojenu različitim ulomcima, točno onakav uzorak kakav je Claude upravo uočio. Zabilježili su to u svom radu, nisu imali pojma čemu služi, i svijet je nastavio dalje.

Gotovo dvadeset godina ta su ponavljanja ostala znatiželja. A onda je 2005. španjolski istraživač pogledao što se nalazi između ponavljanja i naletio na nešto ludo: ti ulomci izgledali su kao DNK virusa, kao da bakterija u svom genomu čuva fotoalbum svojih napadača.

Godine 2007. istraživači iz tvrtke koja proizvodi startere za jogurt to su dokazali: bakterija koja doda virusovu fotografiju u svoj album postaje otporna na njega. To je imunološki sustav.

A 2012. Emmanuelle Charpentier i Jennifer Doudna napravile su korak koji je promijenio sve. Pokazale su da možete uzeti protein Cas9 iz tog sustava i dati mu fotografiju koju ste sami odabrali, a on će prerezati DNK točno tamo gdje mu kažete. Programabilne genetske škare.

Nobelova nagrada došla je 2020., a u prosincu 2023. u Sjedinjenim Državama odobrena je prva terapija temeljena na tim škarama. Liječi vrlo bolnu krvnu bolest, srpastu anemiju, ispravljanjem pacijentovih stanica.

Od neobičnosti uočene u Japanu do prvog liječenog pacijenta prošlo je 36 godina. Gdje na toj vremenskoj crti sjedi ART? Odmah na početku, u kućici iz 1987.

Kao i kod CRISPR-a, iz tih ponavljanja nastaju male RNK, ali postoje i vrlo važne razlike. Geni koji se uvijek nalaze pored CRISPR-a ovdje su odsutni, a ulomci između ponavljanja nisu organizirani na isti način. To nije CRISPR koji je promijenio ime — to je nešto drugo. I cijelo pitanje je što je to zapravo.

Od trenutka kad je uzorak uočen, slijedi prvo pitanje koje svaki biolog postavi pred ponavljanje u DNK: služi li to nečemu ili je samo ukras?

Petnaest minuta nakon infekcije, od sto poruka koje proizvodi divovski virus, do osam izlazi iz sićušne ponavljajuće zone za koju se mislilo da je tiha.

Brojke je izvukao Anthropicov tim. Podatke je 2022. objavio drugi tim, koji je proučavao jedan od tih divovskih virusa dok je inficirao bakteriju i mjerio svaku njegovu poruku iz minute u minutu. Četiri godine kasnije istraživači vade te podatke i gledaju što izlazi iz ponavljajuće zone.

Osam posto virusne buke koncentrirano je u toj zoni. To nije samo ukras. Virus to koristi, iako ne znamo za što.

Tim zatim provodi vlastite eksperimente u vrlo klasičnoj laboratorijskoj bakteriji. Ugrađuju dijelove sustava i ponovno, ponavljajuća zona proizvodi te male RNK.

To je ono što je za sada solidno. Slijedi ono što još nije, a toga je mnogo.

Nitko još nije vidio ART stroj na djelu. Pretpostavlja se da kopira svoje male RNK u DNK jer pripada obitelji reverznih transkriptaza, ali pripadati obitelji nije isto što i biti uhvaćen na djelu.

Pored stroja nalazi se drugi protein. Slike na kojima ih vidimo ugniježđene jedan u drugome su spektakularne.

Čemu virus koristi taj sustav, nepoznato je. Autori predlažu hipotezu i tako je i predstavljaju. Možemo li ga usmjeriti na metu kao CRISPR, to nije dokazano. Može li modificirati genom, nije dokazano. Izliječiti bolest, ništa u ovoj fazi ne dopušta da se to kaže.

Najtočnija slika je radionica. Ušli smo u sobu, na radnom stolu posloženi su alati, organizirani zajedno, a na zidu su svježe nažvrljane bilješke. Sve ukazuje na to da netko ovdje radi, ali nitko još nije vidio radionicu u pogonu.

To usput rješava još jedno pitanje. Je li AI sve to napravio sam? Nije. Ljudi su odabrali što će se tražiti, pripremili teren, čitali izvještaje, odlučivali koji trag slijediti i radili sve eksperimente.

Ono što je bilo autonomno jest pretraga. Tih 21 sat, i to je već ogromno.

Osim što se upravo s tih 21 sat priča komplicira. Istraživači su ponovno pokrenuli eksperiment. Uzeli su potpuno istu misiju, isti teren, iste alate, iste upute i ponovno pokrenuli deset puta. Od tih deset istraživanja, koliko ih je pronašlo ART ponavljanje? Nijedno. Nula od deset.

Najupečatljivije je da su neki prošli ravno pored njega. Naišli su na istu obitelj strojeva, imali su uzorak pred očima i nastavili dalje.

Mario Rodríguez Mestre, biolog na Sveučilištu u Kopenhagenu, tvrdi da je tijekom istraživanja Claudeu dijelio radne dokumente — i pita se je li Anthropicovo otkriće doista otkriće.

Anthropic je objavio vlastite neuspjehe u svom izvještaju. Malo bi tvrtki donijelo tu odluku.

Ali dok smo čitali taj izvještaj, Mestre ga je čitao s potpuno drugačijom reakcijom. Specijalnost su mu obrambeni sustavi bakterija protiv virusa.

Ponavljanje doista postoji. RNK su u DNK ispravno izmjerene i nitko to ne dovodi u pitanje. Znači da put koji je doveo do otkrića nije pouzdan.

Deset detektiva poslano je na isto mjesto zločina. Samo jedan primijeti mrlju na tepihu, ostalih devet prođe preko nje. Claude je prvi put skrenuo na pravi put, sljedećih deset puta nije. To ne znači da je otkriće lažno, ali put do njega nije pouzdan.

Istraživači su zatim napravili drugi, pametniji test. Umjesto da puste AI na dvije milijarde proteina, stavili su pravu DNK zonu izravno pred njega, s nekoliko različitih AI modela i tisućama pokušaja. Kada im se pokaže pravi ulomak, najbolji modeli uoče ponavljanje u najmanje devet od deset slučajeva. Čim ga moraju sami tražiti u datotekama pomoću alata, uspjeh pada na jedan od tri.

AI, dakle, prepoznaje uzorak kad mu se pokaže. Pronaći ga sam u ogromnoj hrpi sijena druga je priča.

Istraživači su pogledali unutar modela da vide što se aktivira dok čita tu DNK. Pronašli su signale koji reagiraju na ponavljanja, ali ti isti signali pale se i na ponavljanja koja nemaju veze s biologijom. Na rečenicu koja se ponavlja u tekstu, primjerice. Nije to biologova perspektiva, to je detektor uzoraka, izvrstan detektor uzoraka koji je tog dana slučajno zazvonio na pravom mjestu.

Dana 27. rujna, četiri dana nakon objave, Mestre je razgovarao sa znanstvenim novinarom Carlom Zimmerom iz New York Timesa. Njegova priča stane u tri rečenice.

Te strojeve, kaže, susreo je još 2022. Elemente koji ih prate, tvrdi, identificirao je više od godinu prije Anthropicove objave. Čak im je dao nadimak, Jumbo Thrones.

Zatim dodaje detalj koji pada kao bomba. Tijekom svog istraživanja dijelio je radne dokumente s Claudeom. Vidite kamo to vodi. Ako je istraživač dao svoje bilješke Claudeu, a Claude nekoliko mjeseci kasnije izađe s istim otkrićem, je li to doista otkriće?

Seth Shipman, još jedan istraživač u tom području, potvrđuje da za Mestreov rad zna već godinama.

Anthropic odgovara s tri točke. Ne znaju za prethodnu publikaciju koja to opisuje. Claude nije treniran na korisničkim razgovorima u vezi s tim. Njihov biološki tim nikada nije imao pristup tim razmjenama.

Tri dana kasnije Mestre daje drugi intervju, za španjolski El Diario, i tamo dodaje ključno pojašnjenje, nema dokaza da su ti podaci ponovno korišteni. Izlaže i drugu mogućnost, da su znanstvenici koji su već poznavali te sekvence usmjeravali istraživanje, ali to sam predstavlja kao hipotezu.

Mestreovo ime pojavljuje se u dvije patentne prijave objavljene 2023. i 2024. za sustave iz iste obitelji, a njegov je doktorat obranjen u travnju 2026. Danas možemo sami provjeriti i to da je 2021. tim već opisao divovske viruse i uočio ovu vrstu mašinerije u njihovu genomu. Ono što ne možemo provjeriti je točan sadržaj te disertacije: u trenutku dok ovo govorim još nije dostupna.

Afera miješa tri pitanja koja treba razdvojiti. Prvo: tko je prvi koristio taj sustav? Rješavaju ga datirani dokumenti. Drugo: je li Claude to pronašao potpuno sam, bez navođenja na trag? Odgovor leži u potpunim zapisima tih 21 sat rada. Treće: jesu li privatni podaci negdje procurili? Ni danas nitko nije dokazao da jesu.

Najvrtoglavije je da bi sva tri odgovora mogla biti različita. Mestre je možda prvi pročitao sustav, a Claude ga je možda pronašao sam. To dvoje se ne isključuje.

Još ne znamo tko je u pravu. Radije vam to iskreno kažem nego da izmišljam završetak ove priče. Što je Claude na kraju otkrio? Ne novi CRISPR, ne lijek, ne stroj za prepisivanje DNK. Pronašao je trag, uzorak u genomu virusa koji napada bakterije, koji proizvodi poruke u velikim količinama i čija funkcija još nikome nije poznata. Možda je to početak velike priče, a možda samo još jedna zanimljivost, točno kao 1987. u Japanu.

Ali mislim da pravi predmet leži negdje drugdje. Stoljećima je usko grlo znanosti bilo pronalaženje tragova; istraživaču su bile potrebne godine da primijeti pravi detalj u pravim podacima. Ova priča pokazuje da AI sada može pročešljati milijarde dijelova podataka u jednom danu i izbaciti desetke tragova. Usko grlo se zato pomiče. Ono što je rijetko, više nije ideja, nego verifikacija: laboratorijski stol, mjeseci eksperimentiranja da se prava otkrića odvoje od lažnih uzbuna.

Profesija istraživača ne nestaje, pomiče težište. To otvara pitanje koje ćemo postavljati sve češće: kada se otkriće rodi između ljudi koji su prikupili podatke, onih koji su izgradili alate, onih koji su postavili pitanje, onih koji su uočili detalj i biologa koji su to potvrdili, kome zapravo pripada zasluga?

Kada tvrtka koja prodaje AI ujedno i objavljuje otkriće, mora pokazati sve: početne upute, potpune zapise, neuspjehe, počevši od objavljivanja tih deset neuspjelih pokušaja.

Sljedeći je korak otvoriti ostalo. Pravi test otkrića nikada nije sama objava, nego ono što se dogodi kada ga drugi pokušaju replicirati.