Softver danas nije spor zato što su računala slaba, nego zato što smo prestali razmišljati i optimizirati. Odrastao sam uz Sinclairov ZX Spectrum i vjerujem da nam umjetna inteligencija može postati novi “POKE”. Kada pogledam stvarne rezultate strojne optimizacije, moram priznati da je taj san zasad veći od dokaza.
Moj put kroz digitalne svjetove počeo je na ZX81, malom računalu koje je britanska tvrtka Sinclair Research izbacila 1981. godine. Imao je samo 1 KB radne memorije i sliku bez ikakve boje, a programe je učitavao s običnog kazetofona brzinom od oko 307 bita u sekundi. Pamtim ga kao skroman uređaj koji je izgledao kao da će se svakog trenutka rastopiti, a pronašao sam ga u časopisu SAM (Sam Svoj Majstor).
Pravi preokret donio mi je ZX Spectrum, predstavljen 23. travnja 1982. u Londonu. Pokretao ga je procesor Zilog Z80A na 3,5 MHz, a prodavao se u inačicama sa 16 i 48 KB memorije, po cijeni od 125 odnosno 175 funti. Kupio sam ga u Brčkom za 450 DEM. Imao je boju i znatno brže kazetno sučelje od 1.500 bauda, a do kraja proizvodnje 1992. prodan je u oko 5 milijuna primjeraka. Za mene nije bio igračka, nego škola preživljavanja.
Riječ spor tada je imala drukčije značenje. Danas je mjerim milisekundama koje preglednik troši na gigabajte nepotrebnih skripti, a na Spectrumu se igra s kasete učitavala pet minuta. Računica mi to potvrđuje, jer 48 Kb pri 1.500 bita u sekundi traži više od 4 minute.
Programiranje tada nisam doživljavao kao pisanje teksta, nego kao izravno zahvaćanje u stroj. Visokih slojeva apstrakcije nije bilo, pa je svaka promjena značila ručno upisivanje vrijednosti na točno određenu memorijsku adresu. Naredba POKE radila je upravo to, upisivala je jedan bajt na zadanu lokaciju, i za mene je bila čarobni štapić s gotovo opipljivim učinkom.
Neka me sjećanja ipak varaju. ZX81 boju uopće nije imao, a Spectrum nije imao sklopovske sprajtove, pa se položaj lika na zaslonu mijenjao upisom nove vrijednosti u varijablu same igre ili izravnim crtanjem u videomemoriju.
Najuzbudljivija avantura bio je lov na beskonačne živote. Izbornika s razinom težine nije bilo, pa sam u kodu tražio mjesto gdje igra čuva broj života, one specifične adrese i čudne nizove bajtova. Taj postupak i danas zovem digitalnom alkemijom, pretvaranjem običnog koda u besmrtnost.
U glavi su mi ostale instrukcije LD i CALL te brojevi 65 i 205. Broj 205 strojni je kod instrukcije CALL, kojom procesor Z80 poziva potprogram. Broj 65 bio je trag u potrazi za životima, jer je odmah iza njega u memoriji stajao broj života s kojim igra počinje. Kada bih pronašao taj niz bajtova, naredbom POKE upisao bih veći broj i lik više nije nestajao nakon jednog udarca.
Sadašnjost doživljavam kao doba obilja i dugo sam govorio da su moderni procesori milijune milijardi puta brži od Spectruma. To je pretjerivanje. Sam takt suvremenog stolnog procesora od oko 5 GHz približno je 1.400 puta viši od 3,5 MHz, a kad se pribroje brojne jezgre i broj instrukcija izvršenih po taktu, razlika naraste za nekoliko redova veličine, ali ostaje daleko od milijuna milijardi.
Srž moje tvrdnje ipak stoji i nije nova. Švicarski informatičar Niklaus Wirth upozorio je 1995. u članku o efikasnom softveru da programi postaju sporiji brže nego što sklopovlje postaje brže, a ta je opaska u struci ušla u upotrebu kao Wirthov zakon. Ja istu pojavu vidim kao luksuzni brod, veličanstven i moćan, ali trom i nespreman za nagle manevre.
Tu u priču ulazi umjetna inteligencija, ne kao zamjena za ljudsku kreativnost, nego kao suvremeni pandan onom spretnom programeru koji je znao gdje leži koji bajt. Njezinu pravu vrijednost ne vidim u pisanju još jedne teške i neoptimalne skripte, nego u sposobnosti da analizira goleme količine koda, preradi algoritme tako da rade u mikrosekundama i sažme velike skupove podataka u male, elegantne modele.
Za takvo uvjerenje postoje stvarni dokazi. Google DeepMind objavio je 7. lipnja 2023. u časopisu Nature sustav AlphaDev, koji je algoritme za sortiranje tražio izravno na razini asemblerskih instrukcija i pretragu vodio kao igru. Pronađene rutine ubrzale su sortiranje kratkih nizova u biblioteci LLVM libc++ do 70 %, a za nizove dulje od 250.000 elemenata dobitak je iznosio oko 1,7 %. Bila je to prva promjena tog dijela biblioteke u više od 10 godina.
Još mi je uvjerljiviji AlphaEvolve, agent za programiranje temeljen na modelima Gemini, predstavljen u svibnju 2025. Otkrio je jednostavnu heuristiku za raspoređivanje poslova u Googleovim podatkovnim centrima, koja trajno oslobađa oko 0,7 % ukupnih računalnih resursa tvrtke na svjetskoj razini. Google je tu brojku ponovio u svibnju 2026., godinu dana nakon predstavljanja sustava.
Upravo me ti primjeri prisiljavaju da budem pošten prema vlastitom snu. Dobitak od 70 % odnosi se na nizove od svega nekoliko elemenata, a 0,7 % vrijedi golem novac samo zato što se primjenjuje na infrastrukturu goleme veličine. Strojevi su pritom brusili pojedine, precizno izmjerene funkcije, a ljudi su AlphaDevova asemblerska rješenja morali prevesti u C++ kako bi ih programeri uopće mogli koristiti.
Između takvih rezultata i aplikacije od nekoliko gigabajta koja bi radila brzinom programa iz osamdesetih zjapi ponor. Napuhanost suvremenog softvera rijetko dolazi od jednog lošeg algoritma. U pravilu nastaje od naslaganih okvira, ovisnosti i poslovnih odluka da je brža isporuka važnija od štedljivog koda, a to nijedan alat neće popraviti ako ga nitko ne zatraži.
Bojim se i suprotnog ishoda, koji se već nazire. Ako umjetna inteligencija postane samo stroj za brže gomilanje skripti, moj luksuzni brod postat će još teži, a sve manje ljudi razumjet će što se nalazi u njegovu trupu.
Nismo izgubili moć zato što su strojevi postali spori, nego zato što smo prestali optimizirati, i zato želim da umjetna inteligencija postane naš novi POKE. Ta je usporedba preciznija nego što na prvi pogled izgleda. POKE nikada nije sam znao koju adresu treba promijeniti. Tu je odluku uvijek donosio čovjek koji je strpljivo proučio stroj i točno znao što želi postići.
Mali dodatak za nostalgičare da se podsjetimo što se sve moglo napraviti sa 32 Kb
Poslušajte ovo savršenstvo koje ni danas nije prevaziđeno. Glazba s običnim biperom i jednim kanalom. Mnoge introe prije igrica su radili mladi ljudi koji su kopirali igre i usput slali svoj potpis u obliku glazbenog introa koje su radili bit po bit. Glazba je nosila dušu programera. Dok sam završavao ovaj tekst i služao ovu glazbu, naježio sam se. Vrijeme je za spavanje. 🙂
Igrica Manic Miner
Zvuk učitavanja iskorišten za stvaranje svima poznate glazbe. Program se učitava u video memoriju, što se jasno vidi. Tu su se pohranjivali i programi za kopiranje igrica, jer su one zauzimale svih 32 Kb memorije i nije bilo mjesta za druge programe.

0 komentara
Još nema komentara. Budite prvi.