Ne dirajte Bosnu i Hercegovinu

Članak pišem iz hercegovačkog sela Gorica kod Gruda u kamenoj kući moga djeda po kome sam dobio ime, a u kojem pandemija praktično ne postoji. Pripremam se za povratak u Francusku. Umjesto da pakiram stvari i veselim se povratku kući, s gorčinom čitam vijesti o pripremi totalitarnih mjera koje žele nametnuti narodima Bosne i Hercegovine. Ne! Neće mi pokvariti jedan od naljepših odmora kojeg sam proveo s obitelji, rodbinom i prijateljima. Međutim, neću prešutjeti zlo.

Prvo ću o zlu, a nakon toga o prekrasnom odmoru

Jedan od naših dragih čitatelja, šalje poruku: “Poštovani, vjerovatno ste primjetili najave Vlade Kantona Sarajevo da uvede mjere koje još nisu uvedene nigdje u svijetu. Tačnije da se zaposlenici i svi građani uslove ulaskom u kantonalne institicije dokazom o vakcinaciji, preležanom Covidu ili PCR testu koji nije stariji od 3 dana. Ovakve mjere su podastrte Vladi na usvajanje u ponedjeljak ili utorak uz blagoslov gospodina Sattlera kao predstavnika EU.”

Istina, pogledam bosansko-hercegovačke medije i informacija je točna. Šef Delegacije EU u Bosni i Hercegovini Johann Sattler doista je kazao da su restriktivne mjere za nevakcinisane normalne svugdje u Evropi, jer je to čin zaštite društva… Ako želite posjećivati stadione, kafiće i druge objekte, ne možete to bez odgovarajuće potvrde već neko vrijeme u EU”, a na njegovu izjavu se nadovezuje Ministar zdravstva Kantona Sarajevo, Haris Vranić s prijetnjom: “Vlada neće imati suosjećanja za one koji pružaju otpor (cijepljenju n. a.)”. (Izvor: Klix.ba).

Sve je 100 % laž

Što reći, osim da se radi o lažima koje izgovara predstavnik izmišljene “države” EU, koga nitko nije birao na izborima, a pogotovo ne građani Bosne i Hercegovine. Unatoč svemu, Sattler svojim djelovanjem ugrožava Bosnu i Hercegovinu. Johann Sattler je moj vršnjak i ima velikog medijskog i diplomatskog iskustva. Sigurno je svjestan izgovorene laži. Pažljivim čitanjem njegovog životopisa, zaključujem kako se vjerojatno radi o pažljivo odabranom i visoko obrazovanom “specijalcu” za države istoče Europe, što mi osobno ne smeta, ali me ne impresionirira. Pitam se samo je li Settler svjestan svoje manipulacije?

Ne Johann, restriktivne mjere za necijepljene koje spominjete nisu normalne u svijetu, osim u Pakistanu i Francuskoj u kojoj svake subote pratimo, dosad neviđene, masovne prosvjede. Nešto o tome znam, jer živim u Francuskoj više od dva desetljeća, a za koji dan ću se osobno priključiti i javiti s prosvjeda.

Zašto ne spomenete predsjednika vlade Belgije, koji je jasno rekao da takvih mjere u Belgiji neće biti. Zašto ne spomenete Veliku Britaniju, gdje su sve mjere ukinute i gdje je smrtnost na najnižoj razini? Zašto šutite o Švedskoj koja nije uvodila nikakve restriktivne mjere, a danas je smrtnost od Covida na nuli. Ne vjerujete? Pogledajte donji grafikon, pa nam dajte logično objašnjenje, koje me, bit ću iskren, uopće ne interesira.

Iskreno vjerujem da je Settleru lijepo u Bosni i Hercegovini jer fotografije koje postavlja na svom društvenom profilu sve govore. Šeta Bosnom i Hercegovinom, te već izlizanim metodama kupuje ljubav naših sugrađana. Međutim, ovaj upućeni radnik EU mora znati da nismo više domorici iz vremena Kristofora Kolumba, koji će za obična ogledalca prepustiti svoje prirodno bogatstvo.

Istina iz Bosne i Hercegovine

Kako rekoh na početku članka, briselski birokrat mi neće pokvariti prelijepi odmor, a i poslovni put. S obitelji sam proveo prekrasna 4 tjedna u Bosni i Hercegovini i nešto malo u Srbiji. U Hrvatsku nisam išao, jer mi je potreban PCR test kojeg su nametnuli ljudi slični Settleru. Novac za PCR test nije problem, ali princip jeste. Bosna i Hercegovina respektira svoje državljane i ne uvjetuje njihov ulazak negativnim testom.

Svake godine nakog godišnjih odmora, napravim malu foto reportažu o mjestima koje posjetim. Namijenim je svojim prijateljima. Danas ću je podijeliti s vama. Na odmoru  tražim i upoznajem dobre, poštene i vrijedne ljude. Ova godina je bila posebna, jer osim privatnih posjeta, imao sam i nekoliko poslovnih susreta koji će omogućiti bosansko-hercegovačkim i srbijanskim poduzećima preko milijun eura izvoza sljedećih 12 mjeseci, na što sam posebno ponosan. Još se nisam ni vratio u Francusku, a već je naručeno proizvoda za preko 100.000 € od bosansko-hercegovačkih poduzeća koje će napraviti Bosanci i Hercegovci. O poslovnim stvarima ćemo drugi put, kada ostvarimo prvi milijun eura izvoza iz BiH i Srbije.

Iz Pariza za Brčko

U ovoj godini je bilo više neizvjesnoti glede putovanja nego u prošloj. Već sredinom srpnja sam osjetio uvođenje novih restriktivnih mjera od strane predsjednika Macrona. Mediji koriste stare metode manipulacije. Unaprijed znate što planiraju, kada i kako će sve provesti. Tajni nema.

Požurio sam napraviti test preko pljuvačke, jer ne želim gurati štapiće u nos. Covid putovnica je bila spremna u roku 12 sati i vrijedila je dva dana. Za sada je testiranje u Francuskoj besplatno. Ne treba vam ništa, osim broja socijalnog osiguranja. Možete se testirati stotinu puta, ako želite, a ovo je bio moj prvi test od početka krize.

Na francusko-njemačkoj granici nije bilo nikoga, kao ni na drugim granicama. Na slovensko-hrvatskoj granici, hrvatski policajac ili carinik (nisam siguran) pogledao je dokumente i ljubaznim glasom nam zaželio sretan put. Sve je bilo dobro do granice u Brčkom. E tu su naši počeli zezati, ali se sve brzo i dobro završilo. Tko će koga ako neće svoj svoga. Sjećate se kako je naš Ivo Kobaš imao sličan problem? Valjda je to pravilo? Naši su – opraštam im.

Konačno dišemo punim plućima

Ulazak u Brčko je bio impresivan. Nema više straha u očima ljudi, kao u Francuskoj. Nema maski na ulicama. Kafići su puni, kao i grad. Na sve strane vidim strane tablice. Mnogi su prošle godine propustili odmore, ali ovaj put su tu. Jednom ih možeš prevariti, drugi put ne. Nema Zdravstvene propusnice koju sam izbjegao u Francuskoj. Sve je kao što je bilo nekada. Da ne čitam portale koje financiraju strane organizacije i poslušne vlasti, ne bih ni znao da postoji pandemija u Brčkom.

Ushićen sam, a kolege iz redakcije portala Logično se smiju. Vjerojatno misle “Ovaj je prolup’o? Čemu se čudi?”, ne znajući da sam bio na njihovom mjestu, ali oni na mom mjestu nisu bili. Ne znaju što je sloboda. Kako je lijepo hodati gradom bez maske (Psssst. Nikada je nisam nosio). Kako je ugodno ući u restoran, a da te nitko pita za zdravstvenu propusnicu. Sve je to strano mojim Brčacima. Nisu svjesni svoje nesvjesti. Dobro je. Nećemo više o Covidu.

Posao i zadovoljstvo – najbolja kombinacija

Nakon par dana u Brčko distriktu uspostavljeni su već pripremljeni poslovni kontakti. Posjetili smo nekoliko vrlo uspješih poduzeća diljem Bosne i odmah dogovorili što ćemo izvoziti u Francusku i Njemačku. Spojili smo ugodno i korisno. Čak sam s prijateljom Srećkom Plavotićem iz Beča imao odličan razgovor za jedan drugi predivan i kreativan projekt vezan za naše krajeve. Srećko je vrsni poduzetnik i dugogodišnji prijatelj, koji vodi najpoznatiju kuću za skupocijene tepihe, a klijenti su mu austrijska i europska krema.

Vrijeme je za opuštanje

Svake godine Nautički klub Brčko s brčanskim poduzetnicima, te Vladom i Skupštinom Brčko distrikta organizra Gradsku regatu “Karneval na vodi” kojom se promovira rijeka Sava i izletište Ficibajer. Odrastao sam na Savi i ovogodišnja Regata je bilo pravo zadovoljstvo.

Dva suosnivača portala Logično odvezala su svoje brodove i prekrasna avantura na vodi je počela. Desetine brodica plovile su Savom – od hrvatske do bosansko-hercegovačke obale. Miris roštilja i zvuk glazbe se širio kilometrima. Organizator je poklanjao vodu, pivo i majice. Sve je završilo s bezbroj boca vina do kasno u noć. Sava je zbog nedostatka industrije puno čistija nego prije rata. Pravi užitak.

---

---

Kratki video s Regate

---

Planirani među-posjet Srbiji, Šumadiji

Prije polaska na odmor, prijatelji i susjedi iz Pariza, Alisa i Dragan pozvaše nas u Srbiju, u Šumadiju. Nakon zadnjeg rata Srbiju sam posjetio nekoliko puta – privatno i poslovno. Beograd i Novi Sad su gradovi gdje sam često odlazio, ali Šumadiju nikada nisam vidio, iako mi je majka rođena u Kraljevu 1939. godine. Majčin otac, moj djed, radio je kao avio-mehaničar u Kraljevu prije Drugog svjetskog rata. Kako i zašto u Srbiji, nikada nisam dobio objašnjenje, a tri godine kasnije 1942. godine, nestao je na ratišu blizu Banja Luke u odori hrvatskog domobrana.

Približavajući se Kraljevu, preko svima poznatog mjesta Guča, odmah mi je bilo jasno zašto ovaj kraj zovu Šumadija. Šume sliče bosanskim, a kraj je prepun voćki. Sve je zeleno i uređeno.

Stižemo u mjesto Vrdila kod Alise i Dragana. Kuća je na vrh brda, a svuda oko nas, na gotovo 6 hektara zemlje su voćke, životinje i potočić. Nedaleko se vidi najveća hladnjača za šumsko voće u ovom kraju u vlasništvu poduzeća Mondi Lamex. U Kraljevu žive i rade vrijedni ljudi. Pala je noć. Prijatelji nas vode u grad na večeru. Ulice Kraljeva su prepune, a kafići i restorani su klasu iznad mnogih gradova.

Odlazimo u Vrnjačku Banju i tu nastaje šok. Vrnjačka Banja je nešto posebno. Ukusno i luksuzno sređeni restorani i hoteli su na svakom koraku. Turisti su preplavili ulice. Pariz je danas “pustinja” u odnosu na Vrnjačku Banju. Stanovnici Vrnjačke Banje ne misle o pandemiji i maskama. Žive život kakav Europljani danas sanjaju. Hvala Alisi i Draganu na lijepim trenucima, koje nikada nećemo zaboraviti.

Posjeta Semiru Osmanagiću

Naša vrijedna Arna je nazvala Semira Osmanagića i organizirala našu posjetu Visokom. Po ulasku u Visoko, svuda oko nas su putni znaci koji vode Bosanskim piramidama. Neću pisati o postojanju ili ne postojanju piramida. Neka svatko ode u Visoko i sâm donese svoj sud.

Vrlo lako smo pronašli veliki parking iznad Tunela Ravne. Sve je vrlo praktično i ne možete zalutati. Dočekala nas je vrlo ljubazna Semirova supruga s riječima hvale za portal Logično kojeg redovno čita. Nakon par minuta, susreli smo i Semira.

Semir Osmanagić je vrlo ugodna osoba. Odlično osjeća ljude oko sebe i ništa mu ne promiče. Dok šetamo objašnjava kako je sve počelo. Semir ne krije probleme s kojima se susreće, što je odlika intelegentih osoba.

Dok šetamo, na desetine osoba prilaze Semiru i pitaju za fotografiju, a Semir vrlo smireno i s osmijehom svakom usliši želju. Iznenadila nas je jedna vrlo interesantna situacija. Grupa žena prilazi Semiru i pita ga za fotografiju. On rado prihvaća, te se obrati jednoj gospođi riječima: “Ovo je druga fotografija, prvu smo napravili prošle godine”. Sve žene uglas vele da ona ranije nije dolazila. Međutim, gospođa s osmijehom prizna da je bila prošle godine i da je ovo zaista njihova druga fotografije.

Prije nego smo krenuli u šetnju, sjeli smo i popili prave domaće sokove od višnje i aronije. Dok nas služi, djevojka nam objašnjava da se radi o 100 % prirodnim sokovima bez vode i šećera. Doista sokovi su predobri. U kompleksu Bosanske piramide nije dozvoljen alkohol. Sve što konzumnirate prirodno je i domaće. Čak i osoblje koje radi su stanovnici Visokog i okoline. Male drvene trgovine su pažljivo odabrane od strane Semira Osmanagića. Promovira se domaća kreacija.

Ulazimo u Tunel Ravne. Organizacija je na visokoj razini. Svi vodiči pričaju perfektno engleski i druge jezike. Semir nam objašnjava rigoroznu selekciju. Lokalne djevojke i mladići prolaze zahtjevne tečajeve i selekcije. Od 50 osoba, tri osobe budu primljene. Vidio sam dosta vodiča u životu, ali ovo je doista klasa. Kompleks Bosanske piramide zapošljava gotovo 100 osoba, što puno govori o organizacijskim sposobnostima Semira Osmanagića.

Odmah po izlasku iz tunela, Semir nas vodi u park kojeg je kupio trošeći svu svoju ušteđevinu. Močvara od 65.000 m2 pretvorena je u prekrasan park. Dok šetamo parkom prilaze nam osobe iz Australije, Hrvatske, Srbije, Švedske, Austrije… S oduševljenjem slušaju Semira i diskreno ga pitaju za fotografiju. Objašnjavaju što su gledali na Youtubu i što bi voljeli znati. Semir ih strpljivo sluša i vrlo često kupi sitne papiriće sa zemlje koje su zaboravili posjetitelji. Svojim primjerom pokazuje drugima kako se treba ponašati u jednom parku.

Već je kraj dana. Uživali smo u druženju i spoznaji da Semir promovira vrlo pozitivnu priču koja privlači dobre i iskrene ljude. Prolazite li kraj Visokog ili Bosnom i Hercegovinom, obvezno posjetie kompleks Bosanske piramide. A ja idem dalje, u Hercegovinu.

Posušje, mjesto visokih ljudi i lijepih žena

Već 15 godina ne propuštam blagdan Velike Gospe u Posušju. Ručam kod rođaka Jukića, a uvečer prošetam prepunim centrom grada. Nitko u Posušje ne dolazi zbog “ića i pića”. Svi žele vidjeti koliko će svijeta biti i koliko se Posušje razvilo od prošlog puta.

Iako sam visok 192 cm u Posušju sam se osjećao kao patuljak. Oko mene sila mladića viših od mene. Za nevjerovati. Supruga gleda djevojke i veli “ovdje su ljepše nego u Parizu”. Posušje se transformiralo. Osjeti se tko je stara, a tko nova škola. Internet i komunikacije su učinili svoje. Osim loših stvari,  sa zapada su stigle neke vrlo pozitivne koje su promijenile “genetiku” Hercegovine. Posušje postaje grad s očuvanom tradicijom.

Usplahireno nam prilazi jedan prijatelj iz Posušja i veli: “Nećete virovat, upravo san vidija troje s maskon. Sigurno su iz Zagreba“. Supruga i ja samo se pogledali i slatko nasmijali. BiH je danas raj za Europu. Nevezano o socijalnom statusu, Posušaci ponosno šetaju svojim ulicama. Radnici, podzetnici, posjetitelji, čak i tajkuni… svi su tu. I danas se na blagdanu čuje ganga, hrvatska tradicionalna narodna pjesma koju karakterizira jednostavna melodija i snažno pjevanje.

Gužva na ulicama Posušja – Tko ugleda masku, neka se javi redakciji 🙂

Nedirnuta priroda Hercegovine

Budimo se ujutro i krećemo u novu avanturu. Plan je ručati na vodopadu Koćuša rijeke Mlade, koji se nalazi 30-tak kilometara od naše kuće. Usput svraćamo na prirodno jezero Krenicu gdje je snimljen odličan film Kenjac gdje je glavnu ulogu glumio pokojni Nebojša Glogovac. Voda se sliva s bosansko-hercegovačkih planina i izbija usred Bekijskog polja. Osobno bih ga nazvao Bekijsko oko, a ne Krenica.

Nakon ručka nastavljamo put vodopada Kravice. Svake godine ulaznica je skuplja, ali je park uređeniji. Nije nam žao niti jedne marke, jer se ulaže i gradi.

Boravak na Kravicama nije moguće opisati. Morate ga posjetiti. Vodopadi Kravice su poznati u svijetu po ljubavnim scenama Emira Kusturice i Monice Belluci. Lukavi Emir je znao gdje doći i ponoviti 20 puta istu scenu s jednom od najljepših žena svijeta.

Dan završavamo posjetom rodici Sandi Grbavac u Šiljevištima kod Klobuka uz ukusne svježe ubrane smokve i breskve, kakve ne možemo kupiti nigdje u Europi.

Blidinje mjesto gdje vrijeme staje

Posjetiti Hercegovinu, a ne otići na Blidinje, veliki je grijeh. U Parku prirode Blidinje nalazi se vrlo malo skijalište, smješteno između planina Čvrsnica i Vran. “Prirodna i arhitektonska cjelina Blidinje” predložena je za upis na UNESCO-ov popis svjetske baštine.

Zbog svojih iznimnih karakteristika predstavlja prirodno bogatstvo od izuzetne važnosti za Bosnu i Hercegovinu i Europu. Područje je bogato rijetkim, ugroženim i endemičnim vrstama, te raznolikim staništima.

Dolazeći na Blidinje sa strane Posušja i Rakitna, prolazimo kraj najvećeg planinskog jezera u Bosni i Hercegovini. Blidinjsko jezero se nalazi na 1183 metra nadmorske visine, iako imate osjećaj da ste negdje u dolini.

Stižemo u Risovac i skijalište gdje u pola ljeta susrećemo puno svijeta. Temperature na Blidinjama su desetak stupnjeva niže od temperature u Grudama, Imotskom ili Splitu. Blidinje su prirodni klima-uređaj gdje se dolazimo rashladiti i uživati u šetnji netaknutom prirodom, ubrati koju divlju jagodu i udahnuti zrak prepun parfema borovine.

Blidinje jednim dijelom pripada općini Jablanica, a drugi dio općini Posušje. Ispod najvećeg vrha planine Pločna, posjećujemo prekrasnu crkvu Sv. Ilije. “Tu već 40 godina živi i radi fratar, svećenih, radioamater, planinar, skijaš, ahitekt, graditelj, kinolog i još mnogo toga, a ponad svega tvorac Parka prirode Blidinje Stjepan fra. Petar Krasić.”

Silazimo ispod crkve i probijamo se kroz visoku travu, kako bismo pronašli izvor najhladnije vode koju smo ikada pili. Boca u koju nalivam hladnu izvorsku vodu, rosi u nekoliko sekundi. Nerijetko susrećemo osobe koje dolaze na izvor s kanisterima. Ovdje je voda besplatna i zdrava.

Posjećujem plac kojega sam nedavno kupio i na kojem će moja obitelj napraviti malu kućicu. Sve je već odavno planirano i najavljeno na portalu.

Po odlasku s Blidinja, posjećujemo Nekropolu stećaka Dugo Polje. Pokušavamo odgonetnuti visoku motivaciju tadašnjih žitelja koju su uložili veliki trud kako bi dostojanstveno pokopali svoje bližnje. Prenijeti velike kamene stećke i danas bi bio veliki pothvat, a zamislite kako je to izgledalo prije 600-700 godina. Respekt prema mrtvima je bio mnogo veći nego danas.

Idem napraviti zadnju fotografiju, te vidim automobil zagrebačkih registracijskih tablica. Osoba sa sunčanim naočalima stiže na nekropolu. Učtivo se pozdravimo i razmijenimo par riječi. Pitamo jedan drugog za prezime koje u ovom kraju znači sve. Po njemu se prepoznajemo. U momentu shvatimo da nismo stranci jedan drugom. Nećete vjerovati, na nekropoli sam sreo hrvatskog odvjetnika i jednog od autora na portalu Logično, Matu Knezovića. Ispričasmo se, ismijasmo se i pozdravismo se. Svijet je mali.

Divlji konji s planine Cincar

Odmor završavam posjetom Livnu i divljim konjima s planine Cincar. Prema dostupnim izvorima ne radi se o divljim, nego o napuštenim konjima koji već 50 godina opstaju unatoč zvijerima i drugim prijetnjama.

Svakodnevno prelaze desetke kilometara tražeći hranu, a vodu najčešće piju na jednom, teško dostupnom, mjestu. Od 2011. do 2018. broj ovih prelijepih konja se popeo s 196 na 800 grla. Livanjski divlji konji su zaštićeni zakonom od 2013. godine.

Na internetu sam pronašao organizatora posjeta divljim konjima Quad adventure Livno. Vrlo ljubazan mladić Goran Barać nam je omogućio prekrasnu avanturu na quadovima. Goran ima osjećaja za konje i ne želi ih ometati. Parkirali smo se stotinjak metara niže, a od svih nas, jedini sam se usudio prići konjima. Malo sam imao straha, ali je doživljaj bio nezaboravan. Hvala Goranu i njegovom kolegi, koji su nam omogućili fantastičan provod.

Osim divljih konja Livno krasi prekrasna priroda. Nepregledna krška polja ostavljaju bez daha. Bosna i Heregovina je, bar za mene, jedna od najljepših zemalja koju sam ikada vidio i u kojoj sam se rodio. Stvoritelj je ovoj zemlji, bar što se prirode tiče, posvetio posebnu pažnju.

Povratak u Francusku

Kuferi su već spakirani. U Grudama sam napravio antigenski test za 13 € i spreman sam za put u Hrvatsku, zemlju koju volim i čiji sam državljanin. Al’ što da radim. Netko je odlučio uvoditi sulude mjere i spriječiti me potrošiti koji euro. Moram napomenuti. Osobe koje žele, mogu izbjeći guranje štapića, tako što će testiranje biti izvedeno iz grla. Poručujem laboratorijima da nabave PCR testove preko pljuvačke koji su također priznati u EU. Obogatit će se, jer nitko ne voli da im se guraju štapići u nos ili grlo.

Već je 02h30 ujutro. Počela je kiša, a ja završavam tekst i krećem prema hrvatskoj granici, koja se nalazi samo 900 metara od kuće. Naravno, s negativnim antigenskim testom.

Iznenadni susret u Ljubljani

Iako je reportaža već otišla u objavu, javljam kolegama iz Slovenije: “ne objavljujte ga”. Šetajući prekrasnim ulicama Ljubljane, supruga i ja se zaustavimo u slovenskom tradicionalnom restoranu “Sokol”. Dok ljubazni konobar donosi hranu, slučajno se okrenem i ugledam poznatu osobu. Velim supruzi “ono je Mila Alečković“. Ustanem i priđem iznenađenoj profesorici Alečković, te se odmah predstavim i tako provedosmo par ugodnih minuta razgovora. Svi putujemo prema Francuskoj.

Za kraj – Poruka Sattleru, njegovim nalogodavcima i domaćim poslušnicima

Stanovnici Bosne i Hercegovine su danas slobodniji ljudi od Europljana. Da nema stranih medija, PR agencija i poslušničkih nacionalnih televizija uključujući i političare, Covid kriza ne bi ni postojala.

Procjepljenost Bosanaca i Hercegovaca je najmanja u Europi i iznosi samo 9,9 %. Sve je otvoreno. Svadbe su u Hercegovini bar dvije dnevno na kojima je po 500 osoba. Maske gotovo nitko ne nosi. Rođak pogrebnik mi veli da umiru samo osobe starosti oko 80 godina i više. Zdravi ljudi rijetko umiru od korone u ovom kraju.

Život u Hercegovini teče normalno. Ako ne vjerujete meni, pitajte moju susjedu u Gorici, Plenkovićevu državnu tajnicu Zdravku Bušić. Kuće su nam udaljene par stotina metara, gdje Zdravka uživa u svojoj ukusno renoviranoj staroj kamenoj kućici.

Gospodine Settler i poslušni domaći političari, uživajte u našoj zemlji, ali je ne dirajte. Još od Rimljana nas tlačite i uništavate. Zar vam nije nezgodno spominjati nove mjere i nametanje cjepiva, iako ovdje život teče normalno? Ako ne znate kako pomoći ovoj napaćenoj zemlji, udaljite se.

Ipak nije sve crno

Tijekom odmora sam posjetio nekoliko pogona i poslovnih ljudi koji imaju problem sa zapošljavanjem, jer prilika za izvoz nikada nije bila bolja. Cijena rada je najniža u Europi, uključujući i direktne poreze (dobit i dohodak) koji iznose sve ukupno 10%.

Svako nametanje mjera koje uvode samo totalitarni sustavi je pogubno za svakog stanovnika Bosne i Hercegovine. Sjetimo se samo veleposlanika Velike Britanije koji je telefonirao članove Parlamentarne skupštine i uvjeravao ih kako je povećanje cijene goriva europska vrijednost. Na kraju smo povećali cijene goriva i time poskupili cijenu prijevoza pri izvozu roba. Ugrozili smo naša poduzeća, radnike i državni proračun.

Ugledajmo se na Švedsku, koja danas više nama mrtvih od Covida, a nije uvodila stroge mjere. Uzor nam moraju biti bolji, a ne lošiji.

Članak ću završiti optimistično. Bosna i Hercegovina ima priliku biti najveći europski proizvođač i izvoznik. Posjeduje sve što je potrebno za uspjeh: poziciju, nisku cijenu rada i ljude. Nedostaje li znanja, naučit će se i naučit ćemo ih.

Potrebno je da svaki patriotski nastrojen poduzetnik koji živi u dijaspori dâ svoj doprinos. Pronađe kupce i omogući izvoz Bosni i Hercegovini. Stvori prihod svom rođaku, susjedu i poznaniku. Samo zaposlen čovjek kreira i stvara. Od milosti ili sadake se ne živi, nego preživljava.