Dok svijet prelazi iz jedne krize u drugu, francuska metropola širi mrežu podzemne željeznice, sadi urbane šume i mijenja svoju panoramu. Projekti kasne, poskupljuju i izazivaju otpore, ali jedno ostaje nepromijenjeno: Pariz i dalje planira desetljećima unaprijed.
Prije 33 godine stigao sam u Pariz bez novca, bez krova nad glavom i bez znanja ijedne riječi francuskog jezika. Grad koji me tada dočekao jedva sam poznavao. Danas, nakon više od tri desetljeća života u njemu, shvaćam da se njegove najveće tajne ne skrivaju samo u muzejima, palačama i uskim ulicama starih četvrti.
Jedna od tih tajni nalazi se u načinu na koji se Pariz neprestano gradi, ruši, povezuje i prilagođava.
Na prvi pogled može se učiniti da je grad zamrznut u vremenu. Eiffelov toranj i Haussmannova pročelja toliko su snažni simboli da često zaklanjaju sve ono što se događa iza njih. Međutim, Pariz nije muzej zatvoren pod staklenim zvonom. On je živi organizam koji se mijenja zajedno sa svojim stanovnicima, njihovim potrebama i problemima.
Svjetske krize, inflacija, politička neslaganja i ratovi svakako utječu na cijenu i rokove velikih projekata. Pariz od toga nije zaštićen. Ipak, grad i šira regija nastavljaju ulagati u projekte čiji se učinci neće mjeriti samo sljedećim izborima, nego desetljećima.
Metro koji mijenja kartu metropole
Najveći primjer takvog razmišljanja je Grand Paris Express, nova mreža automatskog metroa koja bi trebala promijeniti način na koji se putuje kroz parišku regiju.
Projekt obuhvaća približno 200 kilometara pruga i 68 novih stanica. Grade se četiri nove linije, označene brojevima 15, 16, 17 i 18, a njihova otvaranja predviđena su u etapama između 2026. i 2031. godine. Procijenjena vrijednost projekta dosegnula je 36,1 milijardu eura, znatno više nego što je bilo predviđeno u početnim procjenama.
To povećanje troškova važno je spomenuti jer pokazuje da veliki projekti nisu imuni na gospodarske poremećaje. Naprotiv, oni ih često prvi osjete. Ipak, Grand Paris Express nije samo građevinski pothvat. Njegov je cilj promijeniti samu logiku kretanja u regiji.
Danas velik broj stanovnika predgrađa mora putovati prema središtu Pariza čak i kada im se odredište nalazi u drugom predgrađu. Nove linije trebale bi omogućiti putovanja između poslovnih, zdravstvenih, sveučilišnih i stambenih zona bez nepotrebnog prolaska kroz povijesnu jezgru grada.
Drugim riječima, budućnost Pariza ne gradi se samo unutar njegovih administrativnih granica. Gradi se na razini cijele metropole.
Dobar simbol te promjene je stanica Villejuif–Gustave Roussy. Smještena gotovo 50 metara ispod površine, otvorena je 18. siječnja 2025. kao posljednja stanica južnog produženja linije 14. Projektirao ju je francuski arhitekt Dominique Perrault, poznat i po zgradi Francuske nacionalne knjižnice.
Stanica je zamišljena kao golemi podzemni prostor kroz koji prirodno svjetlo prodire prema nižim razinama. U budućnosti bi trebala postati i važna točka presjedanja na liniju 15.
Takvi projekti pokazuju da infrastruktura ne mora biti samo tehničko rješenje. Ona može biti i arhitektura, javni prostor te mjesto svakodnevnog susreta.
Grad se priprema za toplija ljeta
Pariz svoju budućnost ne gradi samo pod zemljom.
Ljetne temperature sve češće pokazuju koliko gradovi građeni od kamena, betona i asfalta mogu postati neugodni, pa i opasni. Zbog učinka urbanog toplinskog otoka temperatura u gusto izgrađenim dijelovima grada može biti osjetno viša nego u okolnim područjima.
Odgovor Pariza sve se češće može vidjeti u obliku novih zelenih površina, uklanjanja asfalta i stvaranja takozvanih urbanih šuma.
Prostor ispred pariške gradske vijećnice, desetljećima gotovo potpuno mineralna površina, pretvoren je u zelenu zonu s približno 2.500 četvornih metara vegetacije. Ondje je posađeno oko 150 stabala i 20.000 drugih biljaka, pri čemu je dio površine ostavljen otvorenim za javna okupljanja i gradske manifestacije.
Još je vidljivija promjena Place de Catalogne, nedaleko od tornja Montparnasse. Nekadašnju betonsku površinu zamijenila je urbana šuma s približno 4.000 četvornih metara zelenila i 470 stabala. U njezinu je središtu ostavljena čistina, a tijekom vrućih razdoblja prostor služi i kao zona za rashlađivanje.
Naravno, nekoliko stotina stabala neće samo po sebi riješiti problem ljetnih vrućina. Urbane šume ne mogu zamijeniti energetsku obnovu zgrada, bolju zaštitu stanova od vrućine.
Ipak, one pokazuju važnu promjenu prioriteta. Prostor koji je nekoć gotovo automatski pripadao automobilima, asfaltu i reprezentativnoj arhitekturi sve se češće vraća pješacima, hladu i svakodnevnom životu.
Sličan proces odvija se i u poslovnoj četvrti La Défense.
Esplanada, poznata po monumentalnoj osi, staklenim neboderima i velikim kamenim površinama, postupno se pretvara u park površine pet hektara. Projekt vrijedan oko 29 milijuna eura proteže se na približno 600 metara između fontane Agam i bazena Takis. Postojećih 450 platana i lipa trebalo bi biti očuvano, a završetak transformacije predviđen je do 2028. godine.
La Défense tako pokušava ispraviti jednu od slabosti modernističkog urbanizma: činjenicu da monumentalni poslovni prostori često izgledaju impresivno iz daljine, ali nisu osobito ugodni ljudima koji u njima svakodnevno borave.
Neboderi se vraćaju, ali ne bez rasprave
Na rubu esplanade La Défense dovršen je The Link, poslovni kompleks koji se sastoji od dvaju povezanih tornjeva.
Više krilo, nazvano Arche, doseže 242 metra, dok je krilo Seine visoko 178 metara. Kompleks ima približno 130.000 četvornih metara površine, a dva krila povezana su na 30 razina širokim prolazima i visećim vrtovima. Projekt je izradio pariški arhitektonski ured PCA-Stream pod vodstvom Philippea Chiambarette, a gradnju je izveo Vinci Construction.
Zanimljivost The Linka nije samo njegova visina. Povezivanjem dvaju tornjeva nastale su etaže koje mogu primiti mnogo veće radne cjeline nego klasični neboderi. Investitor navodi da fotonaponska fasada može pokriti približno četvrtinu energije potrebne za rasvjetu zgrade.
Istodobno, projekt nema klasično parkiralište za automobile, ali ima prostor za bicikle. Time se jasno šalje poruka da neboder 21. stoljeća ne bi trebao automatski proizvoditi tisuće dodatnih automobilskih putovanja.
The Link ipak ostaje prije svega velika poslovna zgrada. Njegova zelena pročelja i energetski certifikati ne uklanjaju pitanja o količini materijala potrebnoj za gradnju, dugoročnoj potražnji za uredima i stvarnoj ekološkoj održivosti velikih ostakljenih tornjeva.
Upravo su takve dvojbe pratile i Tour Triangle, novu zgradu koja se uzdiže kod Porte de Versailles u 15. arondismanu.
Projekt arhitektonskog ureda Herzog & de Meuron prvi je put predstavljen još 2008. godine. Nakon političkih sukoba, sudskih postupaka i dugih odgoda konstrukcija je u travnju 2026. dosegnula konačnu visinu od 180 metara. Završetak i predaja zgrade sada se očekuju tijekom prve polovice 2027. godine.
Triangle će imati oko 91.000 četvornih metara prostora. U njemu su predviđeni uredi, hotel sa 128 soba, trgovine, zdravstveni i kulturni sadržaji te javno dostupni panoramski prostori na vrhu. Američka kompanija SL Green najavila je otvaranje pariške verzije svojeg panoramskog i multimedijskog prostora SUMMIT u lipnju 2027. godine.
Zbog trokutastog oblika zgrada će iz različitih smjerova izgledati potpuno drukčije. Iz jednog će kuta djelovati poput izrazito uskog tornja, a iz drugog poput goleme staklene piramide.
No upravo je Tour Triangle najbolji dokaz da Pariz nije jedinstven u svojim stavovima o budućnosti. Za jedne je toranj simbol suvremene arhitekture i gospodarske ambicije. Za druge je nepotreban uredski projekt, energetski zahtjevna staklena konstrukcija i neprikladan zahvat u povijesnoj panorami grada.
Pariz se, dakle, mijenja, ali se oko smjera te promjene i dalje vodi vrlo živa rasprava.
Montparnasse pokazuje koliko je budućnost neizvjesna
Toranj Montparnasse već desetljećima ima posebno mjesto u pariškoj kolektivnoj svijesti. Mnogi ga stanovnici nikada nisu prihvatili, a njegova tamna fasada postala je simbol urbanističkih odluka iz razdoblja u kojem su se visoke zgrade smatrale gotovo automatskim dokazom napretka.
Plan obnove samog tornja izradio je arhitektonski kolektiv Nouvelle AOM, koji okuplja urede Franklin Azzi, ChartierDalix i Hardel Le Bihan. Odvojeni projekt transformacije trgovačkog centra i šireg kompleksa Maine–Montparnasse vodi ured Renzo Piano Building Workshop.
Plan za šire područje predviđa otvaranje postojećeg kompleksa prema gradu, nove pješačke prolaze, središnji ozelenjeni trg, studentsko stanovanje te kulturne i sportske sadržaje. Na krovovima bi trebalo nastati oko 3.000 četvornih metara sportskih površina, dok je početak radova na trgovačkom kompleksu planiran za 2028. godinu.
Sudbina obnove samog tornja mnogo je neizvjesnija.
Krajem srpnja 2026. najveći suvlasnik odbio je podržati početak cjelovite obnove zbog financijskih i organizacijskih neslaganja. Grad Pariz potom se uključio u pokušaj postizanja dogovora među suvlasnicima. Građevinska dozvola istječe krajem studenoga, pa projekt mora prije toga formalno započeti ili će biti potrebno tražiti novo rješenje. Radovi uklanjanja azbesta jesu pokrenuti, ali budućnost ambiciozne arhitektonske transformacije u trenutku pisanja ovog teksta nije sigurna.
To je možda i najpoštenija slika suvremenog Pariza.
Grad može imati viziju, arhitekte, dozvole i političku podršku, ali sve to još ne jamči da će projekt biti ostvaren u najavljenom obliku. Vlasnički odnosi, troškovi gradnje, kamatne stope i promjene na tržištu mogu zaustaviti i najambicioznije planove.
Od Haussmanna do klimatskog urbanizma
Kada govorimo o preobrazbi Pariza, teško je izbjeći usporedbu s barunom Georgesom-Eugèneom Haussmannom.
Pod Napoleonom III. sredinom 19. stoljeća probijene su nove avenije, uređeni parkovi, podignuti javni objekti te prošireni vodovodni i kanalizacijski sustavi. Pariška kanalizacijska mreža u vrijeme Drugog Carstva povećana je s približno 100 na oko 600 kilometara.
Današnji Pariz u velikoj mjeri još živi unutar infrastrukture i prostorne logike stvorene u tom razdoblju.
Ipak, Haussmannovu transformaciju ne treba romantizirati. Ona je uključivala masovna rušenja, izvlaštenja i preseljenje dijela siromašnijeg stanovništva prema rubovima grada. Monumentalni bulevari nisu nastali samo zahvaljujući genijalnosti jednog čovjeka, nego i zahvaljujući snažnoj političkoj moći koja nije uvijek mnogo pitala stanovnike zahvaćenih četvrti.
Današnji urbanizam trebao bi djelovati drukčije. Ne bi smio samo stvarati impresivne fotografije i povećavati vrijednost nekretnina, nego stanovnicima omogućiti bolji prijevoz, pristupačnije stanovanje, više hlada, čišći zrak i kvalitetnije javne prostore.
Upravo će se prema tome mjeriti stvarna uspješnost novih projekata.
Nije dovoljno izgraditi zelenu fasadu ako se iza nje nalazi energetski neučinkovit prostor. Nije dovoljno posaditi nekoliko stotina stabala ako se istodobno smanjuje dostupnost stanovanja. Nije dovoljno otvoriti novu liniju metroa ako njezine stanice postanu povod za istiskivanje postojećih stanovnika iz okolnih četvrti.
Budućnost grada nije samo pitanje toga koliko se gradi, nego za koga se gradi.
Grad koji ne prestaje pokušavati
Pariz nije zaštićen od geopolitičkih kriza, inflacije ni političkih sukoba. Oni utječu na njegove projekte, povećavaju njihove troškove i pomiču rokove. Tvrdnja da svjetske okolnosti na grad ne mogu utjecati bila bi naivna.
Ali postoji nešto što Pariz radi bolje od mnogih drugih gradova: nastavlja razmišljati u dugim vremenskim razdobljima.
Grand Paris Express neće biti završen u jednom političkom mandatu. Stabla posađena danas pravi će hlad pružati tek budućim generacijama. Transformacija La Défensea trajat će godinama, a o smislu novih tornjeva raspravljat će se dugo nakon njihova otvaranja.
Kada danas prolazim pokraj novih stanica metroa ili trgova na kojima je beton zamijenjen stablima, osjećam istu onu energiju zbog koje su tijekom prošlih stoljeća u Pariz dolazili umjetnici, arhitekti, obrtnici i ljudi koji su tražili priliku za drukčiji život.
Pariz nije savršen. Zna biti skup, spor, proturječan i nevjerojatno tvrdoglav. Ponekad mu je potrebno deset godina da donese odluku i još deset da je provede.
Ali ne prestaje pokušavati.
Možda je upravo u tome njegova najveća snaga. Ne u uvjerenju da se krize mogu ignorirati, nego u sposobnosti da se, unatoč njima, nastavi zamišljati grad koji će postojati dugo nakon što današnje krize postanu samo još jedno poglavlje u povijesti.
Zato Pariz nitko nikada nije barbarski rušio, nego je u njemu uživao. Filozofija Pariza mora biti ugrađena u svaki naš balkanski grad, ako želimo da opstanemo u povijesti.
Čeka puno gora.