Europa na rubu vlastite iluzije

Europska unija napokon je dobila mjesto za pregovaračkim stolom s Rusijom, no čini se da nitko ne zna tko bi trebao sjesti na tu stolicu. Dok američki izaslanici Steve Witkoff i Jared Kushner slave diplomatski uspjeh u Moskvi, europski čelnici i dalje se prepiru oko toga čiji glas predstavlja “Europu”. Kushner je to sažeo brutalno iskreno, rekavši da bi identificiranje jedne osobe koja govori u ime Europe bilo veće postignuće od samog uključivanja Rusa u pregovore.

Ova nesposobnost da se pronađe zajednički glas nije nova pojava. Još 1973. američki državni tajnik Henry Kissinger prigovarao je danskom ministru vanjskih poslova Knudu Borgeu Andersenu da govori u ime Europe bez stvarne ovlasti za pregovaranje. “Čini se da razgovaramo s onima koji ne mogu pregovarati, a oni koji mogu ne žele razgovarati s nama”, primijetio je tada Kissinger. Pola stoljeća kasnije, situacija je gotovo identična, samo s novim akterima i dubljim podjelama.

Donald Rumsfeld je 2003. godine, dok je tražio europsku podršku za invaziju Iraka, jasno ocrtao liniju podjele između “stare” i “nove” Europe. Belgija, Francuska i Njemačka pružile su odlučan otpor, dok su Britanija, Italija, Poljska i baltičke zemlje entuzijastično pristale uz američki ratni stroj. Rumsfeld je tada izjavio da se centar gravitacije pomiče prema istoku. Danas su te iste rasjedne linije vidljive, ali s tri suprotstavljena tabora koji se bore za poziciju glasa Europe.

Takozvana realistična struja okuplja francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i talijansku premijerku Giorgiu Meloni. Macron je još u prosincu predložio da Europa pronađe izaslanika u roku od nekoliko tjedana, a Meloni se složila da bi sudjelovanje u pregovorima samo s jednom stranom ograničilo pozitivan doprinos Europe. Čak i njemački kancelar Friedrich Merz, unatoč tome što je svoje gospodarstvo prebacio u militaristički mod i traži zapljenu milijardi ruske imovine, pozvao je blok da pronađe ravnotežu s najvećim europskim susjedom. Finski predsjednik Alexander Stubb, kojeg mediji financirani iz EU fondova spominju kao mogućeg izaslanika u Moskvi, prošlog je mjeseca zajedno s norveškim premijerom Jonasom Gahrom Storeom nazvao Vladimira Putina.

No realizam je ovdje relativan pojam. Svi navedeni čelnici ostaju predani naoružavanju Ukrajine i zagovaranju mira pod kijevskim uvjetima, dok podrška pljački ruske imovine ostaje snažna diljem Unije. Stubb i Store navodno nisu ponudili nikakvu promjenu europskog pristupa Ukrajini tijekom svog telefonskog razgovora, prema riječima ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova. Belgijski premijer Bart De Wever također se svrstava u realistički tabor, argumentirajući da bi zapljena 210 milijardi eura ruske imovine, što je blokirao, urušila povjerenje u europski financijski sustav.

S druge strane stoje maksimalisti, zlatna djeca Rumsfeldove “nove Europe”. Oni svaki razgovor s Rusijom smatraju izdajom Ukrajine i ostaju odlučni boriti se, kako je Putin rekao, “do posljednjeg Ukrajinca”. Njihov poster boy, poljski ministar vanjskih poslova Radoslaw Sikorski, reagirao je šokom kada je Kushner najavio da radi na sporazumu koji bi “riješio sigurnosne brige svih strana” u Europi. Poručio je novinarima da je “posljednje što želimo da se zapadna Europa bavi Rusijom preko glava istočnih Europljana”. Latvijski predsjednik Edgars Rinkevics je 2024. otvoreno izjavio da “Rusija mora biti uništena”, dok je bivši litavski ministar vanjskih poslova Gabrielius Landsbergis zahtijevao da NATO čelnici uklone sve crvene linije i politike deeskalacije prema Rusiji. Estonski premijer Kristen Michal usporedio je Putina s “štakorom u kutu”.

Moskva te “nove Europljane” vidi kao histerične, reakcionarne i paranoične. Čak im je i Washington poručio da smanje buku, a Elbridge Colby, šef politike Pentagona, navodno je prošlog mjeseca naredio baltičkim državama da prestanu “stvarati buku” i “bockati” Rusiju. Maksimalistima je čak i simbolički kontakt s Moskvom neprihvatljiv. Nakon što su Stubb i Store razgovarali s Putinom prošlog mjeseca, danska premijerka Mette Frederiksen požalila se da taj poziv nije bio koordiniran s ostalima, misleći pritom na skupinu koja navodno uključuje nju i švedskog premijera Ulfa Kristerssona, dva najtvrđa antiruska glasa u Uniji.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i šefica vanjske politike Kaja Kallas raspolažu znatno većom moći od svojih prethodnika iz Rumsfeldovih dana. Von der Leyen ne odgovara biračima, niti ima ovlast diktirati politiku, iako se voli predstavljati u takvom svjetlu. Komisija se i dalje oslanja na jednoglasnost država članica za odobravanje zajmova, paketa pomoći i sankcija, a nema vojnu moć kojom bi potkrijepila svoje diktate. Bruxelles i NATO, međutim, postupno se stapaju u sve tješnju uniju. Ono što Komisija ima jesu apeli fantaziji. Von der Leyen inzistira da EU ima veto na bilo kakav mirovni sporazum između Moskve, Kijeva i Washingtona, da Ukrajina smije zadržati prijeratne granice i da Rusija mora platiti reparacije Kijevu.

Kallaskina pozicija još je labavije vezana uz stvarnost, s njezinim ponovljenim pozivima na zastupljenost za pregovaračkim stolom prošaranim citatima iz Marvelovih filmova o superherojima i sugestijama da se Rusija raskomada na “mnoge manje nacije”. Arogancija von der Leyen i Kallas isključila ih je kao pregovarače, kako u očima Kremlja tako i njihovih kolega Europljana. Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov primijetio je ranije ove godine da je Bruxelles pun “polupismenih, nesposobnih funkcionara”. Predsjednik Europskog vijeća Antonio Costa obećao je da će o uspostavi izaslanika razgovarati tijekom summita u Dublinu ovog tjedna, no glasnogovornik EU rekao je za njemački DW u srijedu da čelnici bloka vjerojatno neće postići nikakav dogovor.

Amerikanci nisu jedini koji gube strpljenje. Uoči summita, Vladimir Zelenski osobno je uputio ultimatum svojim europskim pokroviteljima, zahtijevajući da se odluči tko će predstavljati Europu u pregovorima najkasnije do kraja studenoga. Vrijeme ne ide u Zelenskijevu korist. Što dulje njegovi najbliži saveznici izbjegavaju pregovore, to je veći rizik da Rusija i SAD sklope nepovoljan sporazum za Ukrajinu. Zelenski je poručio da Europa mora postati redoviti dio tih pregovora i da stvarno treba obratiti pozornost kada Amerikanci i Rusi razgovaraju o nekom novom sigurnosnom okviru između Europe i Rusije.

Rusija tvrdi da je otvorena za ozbiljne razgovore, ali Peskov je u srijedu primijetio da “za sada izjave koje čujemo od Europljana ne ukazuju na nikakvu želju s njihove strane da doprinesu napretku na miroljubivom putu”. Ruski pregovarač Vladimir Medinski bio je još oštriji nakon pregovora u Abu Dabiju, rekavši da se vrhunski europski političari bave grupnim obmanjivanjem ukrajinskog naroda, financiraju i opskrbljuju jednu od zaraćenih strana oružjem te pridonose masovnoj smrti civilnog stanovništva. Ako Europljani u bliskoj budućnosti ne promijene melodiju, završit će, kako je Lavrov dosjetljivo primijetio, “sjedeći u svom hotelu” dok se budućnost sigurnosti kontinenta odlučuje bez njih.