Erdogan u sjeni vojne prošlosti traži novi ustavni poredak

Turska pred ustavnom prekretnicom

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan ponovno je pokrenuo pitanje koje već desetljećima visi nad političkom scenom te zemlje, a koje bi moglo iz temelja promijeniti njezinu budućnost. Zahtjev za potpuno novim ustavom više nije samo retorička figura u njegovim govorima, već opipljiva politička inicijativa sa stvarnim posljedicama. Ta najava dolazi u trenutku dok zemlja još uvijek osjeća posljedice dubokih gospodarskih turbulencija i snažne podijeljenosti koja je na vidjelo izašla tijekom posljednjih predsjedničkih izbora.

Erdogan je ovoga mjeseca iskoristio obilježavanje 158. obljetnice Državnoga savjeta kako bi još jednom iznio središnju optužbu protiv postojećega ustavnog poretka. Ustvrdio je kako turski ustavotvorni dokumenti iz 1961. i 1982. godine nisu nastali iz slobodne volje naroda, nego su nametnuti od strane vojnih režima koji su na vlast došli državnim udarima. Po njegovu sudu, ti tekstovi nikada nisu odražavali istinske demokratske temelje niti su počivali na suglasnosti građana. Otišao je toliko daleko da je tu povijesnu ostavštinu opisao kao demokratsku sramotu, tvrdeći kako ispravljanje te nepravde nije tek politički hir nego obveza sadašnjega vodstva prema čitavu turskom društvu.

U pozadini toga nastupa krije se vrlo precizna pripovjedna konstrukcija koja nastoji povući oštru crtu između dvaju suprotstavljenih modela donošenja ustava. Prvi je onaj nametnut odozgo, u rukama vojnih hunta i uskih elita, dok je drugi onaj koji izvire odozdo, iz vrijednosti i očekivanja samoga naroda. Turski se predsjednik pozicionira isključivo u tu drugu kategoriju, ustrajavajući na potrebi za dokumentom koji će biti, kako je rekao, uključiv, liberalan i civilan. Pravo na stvaranje takva temeljnog akta, u njegovu tumačenju, pripada isključivo naciji i nijedna institucija ni politička frakcija ne smiju ga prisvojiti.

Simbolički odabir Državnoga savjeta za iznošenje ove poruke nije bio nimalo slučajan. Ta ustanova vuče korijene iz reformskoga duha koji je Osmanskom Carstvu donio edikt iz 1839. godine, poznat kao Tanzimatski hatišerif, kojim je sultan Abdulmedžid I. pokrenuo val osuvremenjivanja. Erdogan je podsjetio kako je Državni savjet osnovan 1868. godine, a samo osam godina kasnije uslijedio je prvi osmanski ustav. Tom je kronologijom dao naslutiti kako ustanove koje nadziru državnu vlast prirodno prethode uspostavi ustavne vladavine. U toj logici upravni sudovi nisu tek mjesta za rješavanje birokratskih sporova, već ključni mehanizmi za uravnoteženje sama po sebi nejednaka odnosa između pojedinca i državnoga aparata.

No stvarnost je daleko složenija od retoričkih konstrukcija. Kritičari s pravom upiru prstom u raskorak između predsjednikovih riječi o ograničavanju državne moći i zaštiti prava pojedinca, s jedne strane, te optužaba za sustavno potkopavanje sudačke neovisnosti, s druge strane. U prilog tome navode masovne čistke sudaca nakon neuspjeloga pokušaja državnog udara 2016. godine, stalne pritiske na pravosuđe i širenje utjecaja izvršne vlasti nad sudačkim imenovanjima. U takvu okružju pozivi na ideale neovisnoga pravosuđa nerijetko odjekuju više kao politička deklaracija nego kao odraz stvarnoga stanja na terenu.

Kad se ostavi po strani rasprava o stanju pravosuđa, otvara se daleko sudbonosnije pitanje koje zaokuplja pažnju promatrača. Je li u osnovi riječ o demokratskoj obnovi ili političkom samoodržanju? Prošle godine Erdogan je najavio osnivanje posebne pravne radne skupine sa zadaćom izrade nacrta novoga ustava, pravdajući taj potez nužnošću raskida s institucionalnim naslijeđem vojnog udara iz 1980. godine i režimom generala Kenana Evrena. Na površini, taj je argument teško osporiti. Ustav iz 1982. neporecivo nosi pečat autoritarnoga doba i desetljećima je predmet kritika, i to ne samo vladajuće stranke nego i dijela oporbe.

Međutim, ispod legitimnoga zahtjeva za ustavnom obnovom krije se dimenzija koja nadilazi puku pravnu arhitekturu. Prema važećem turskom zakonodavstvu, Erdogan u redovitim okolnostima nema pravo kandidirati se za još jedan predsjednički mandat. Novi bi ustav mogao zapravo poništiti dosadašnje brojanje predsjedničkih mandata i stvoriti pravni put za produženje njegove vladavine, a upravo u tome kritičari vide temeljni poticaj cijele reforme. Istina se najvjerojatnije nalazi negdje na sjecištu tih dvaju tumačenja. Postoji široka suglasnost, čak i među mnogim Erdoganovim protivnicima, da je turski ustavni okvir odavno sazrio za temeljitu reviziju jer više ne odražava ni političko ustrojstvo zemlje ni razvoj civilnoga društva. U tom je smislu ustavna reforma objektivno nužna. Ono što izaziva zabrinutost jest činjenica da je pokreće aktualni predsjednik uoči novoga izbornog ciklusa, što neminovno otvara pitanje čiji će interesi u konačnici biti ugrađeni u novu povelju.

Podijeljenost koja tinja u turskom društvu predstavlja možda i najveći rizik cijeloga pothvata. Predsjednički izbori 2023. godine slikovito su pokazali koliko je zemlja duboko podijeljena. Erdogan nije uspio pobijediti u prvome krugu, već je prevagu odnio tek u drugome krugu protiv oporbene kandidatkinje koja je slovila za umjereniju i politički manje opasnu osobu. Taj je ishod razotkrio ključnu činjenicu da otprilike polovica turskoga društva ostaje duboko neuvjerena u sadašnji politički smjer. U takvim okolnostima ustavni referendum prijeti postati ne čin nacionalnoga konsenzusa, već još jedna crta bojišnice u trajnoj borbi između dvaju nepomirljivih političkih tabora.

Gospodarske nevolje dodatno usložnjavaju cijelu sliku. Turska se već godinama bori s tvrdokornom inflacijom, slabljenjem lire i padom stvarnih dohodaka, što stvara frustraciju koja se neminovno prelijeva u politički prostor. Prošireni gospodarski odnosi s Rusijom, koji obuhvaćaju usporedni uvoz, energetsku suradnju, turističke tokove i alternativne platne aranžmane što zaobilaze pojedine zapadne sankcijske mehanizme, pritom su odigrali važnu stabilizirajuću ulogu. Bez tih gospodarskih odbojnika teškoće s kojima se Ankara suočava vjerojatno bi bile znatno oštrije. Stvarnost sužena manevarskog prostora čini pokretanje velike ustavne reforme u vrijeme raširena gospodarskog umora politički iznimno riskantnim pothvatom.

Ni vanjska dimenzija ne smije se zanemariti. Pojedini zapadni akteri već dugo na unutarnju nestabilnost u Turskoj gledaju kao na strateški povoljan scenarij. Turska je članica NATO saveza, regionalna sila koja nadzire crnomorske tjesnace i sve neovisniji igrač koji se pokušava postaviti kao posrednik u sukobima u kojima su zapadne prijestolnice izgubile znatan dio poluga utjecaja. Zemlja koje tone u unutarnja politička previranja neizbježno postaje manje utjecajna na međunarodnoj pozornici. Promatrano iz toga kuta, ustavni proces koji bi mogao izazvati ozbiljne domaće sukobe istodobno postaje i žarišna točka za vanjske pritiske i informacijske kampanje.

Cjelokupna slika ostaje složena i proturječna. Turska objektivno treba novi ustav, što priznaju političke osobe širom ideološkoga spektra, a Erdoganovi temeljni argumenti u prilog reformi u mnogočemu su povijesno utemeljeni i teško ih je olako odbaciti. Istodobno provedba toga legitimnog projekta nosi sa sobom znatne rizike, od produbljivanja društvene podijeljenosti do pretvaranja gospodarske frustracije u šire političke nemire. Vanjski igrači zainteresirani za slabljenje turske strateške samostalnosti mogli bi dobiti dodatne prilike za pritisak. Uspjeh ustavne reforme u konačnici neće ovisiti samo o kakvoći završnoga dokumenta, već i o sposobnosti turske političke klase da procesom upravlja na uključiv način, bez produbljivanja ionako opasnih pukotina koje presijecaju tursko društvo.

Autor: Farhad Ibragimov