fbpx

Idlib je Moskvi pokazao da se ne može biti prijatelj s Erdoganom

Vladimir Putin i Erdogan se rukuju

Iako redovito izvještavamo čitatelje o situaciji u Idlibu, gdje je u tijeku druga faza kampanje oslobađanja pokrajine od nazočnosti islamističkih terorističkih skupina, ovdje ćemo posebnu pozornost posvetiti turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu. Turski predsjednik je u jeku napredovanja sirijske vojske odlučio poslati svoje vojnike u grad Saraqib, kako bi spasio tamošnje terorističke skupine od neminovnog poraza. Turska vojska se našla na udaru sirijske artiljerije i poginulo je šest vojnika. Po povratku iz Kijeva, gdje je bio u službenom posjetu, Erdogan je obećao „tešku osvetu“ i rekao je kako su turski F-16 i haubice gađale 40 položaja sirijske vojske i ubili 30 do 35 vojnika, da bi ta brojka u turskim medijima danas narasla na 75. Ovu su vijest prvo demantirali ruski generali, a kasnije i ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov.

Tajnik za tisak turskog predsjednika Omer Çelik je rekao kako je tursko ministarstvo obrane obavijestilo rusku stranu u kretanju svog konvoja, što bi značilo da Rusi nisu prenijeli informaciju Sirijcima i da su neizravno krivi za pogibiju turskih vojnika. Međutim, Lavrov i rusko vojno osoblje iz Centra za pomirenje zaraćenih strana u bazi Hmeymim su rekli da Rusija nije dobila nikakvu obavijest od Ankare i da su se turske trupe samoinicijativno zaputile u zonu sukoba u stranu državu. Kasnije je Erdogan telefonom razgovarao s Vladimirom Putinom i odjednom je stišao ratobornu retoriku, rekavši kako Turska i Rusija imaju mnogo zajedničkih projekata i da se Turska neće boriti protiv Rusije u Siriji.

Kako se Erdogan vraćao iz Kijeva, situaciju u Siriji dijelom možemo povezati s ratom u Donbasu, gdje svakodnevno traju granatiranja ukrajinske vojske po civilnim četvrtima Donjecka, Gorlovke i drugih gradova i sela blizu linije razdvajanja.

Operacija u Siriji utječe i na razvoj situacije na Donbasu, jer s geopolitičke strane jača globalni položaj Rusije, što znači da joj dopušta da djeluje s većim povjerenjem u pozitivan ishod u drugim područjima.

Trenutno sirijska vojska napada teroriste u više pravaca i ima rusku podršku, vojnu i diplomatsku, zbog čega dolazi do postupnog potiskivanja terorista koji su se tamo nagomilali proteklih godina. To se dogodilo uz pomoć Turske, koja je posredovala u njihovom povlačenju iz Damaska, regije Aleppa i nekih drugih gradova. Sada u Idlibu imamo veliku koncentracija tih snaga.

Čini se da se Turska nije slučajno aktivirala u libijskom smjeru, jer tamo prebacuju militante iz Idliba. Ovdje je glavno pitanje koji su to borci. Turci kažu da su to „dobri, njihovi proturski militanti“. Oni odlaze u vojne kampove raspoređene na granici sa Sirijom u Turskoj, gdje prolaze dodatnu obuku.

Za sada se ispostavilo da su militanti iz Idliba prisutni u libijskoj Tripolitaniji, najviše u glavnom gradu  zemlje. To je znak da je svima jasno da se Idlib ne može spasiti. To je posljednja pokrajina u kojoj su aktivne terorističke organizacije i nitko im neće dopustiti da tamo stvore svoju radikalnu islamsku republiku. Dakle, vladine snage će ih dalje uništavati, a kojim tempom, do konačnog oslobođenja, to ćemo vidjeti. Ali za samu Siriju ovo je već unutarnje pitanje, kao što je to i pitanje raščišćavanja granica.

Međutim, posljednjih je dana došlo do pogoršanja rusko-turskih odnosa, kao što smo rekli, sve zbog vojne kampanje SAA u Idlibu. Turci su tamo počeli raspoređivati vojna pojačanja. Oni očito ne namjeravaju prepustiti sudbini svoje sirijske prijatelje iz različitih terorističkih skupina, prije svega Hayat Tahrir Al-Shama, sirijske podružnice Al-Qaede.

U skladu s tim je i zbunjujuća Erdoganova demonstrativna posjeta Kijevu i njegov pozdrav tijekom službene ceremonije “Slava Ukrajini”.

Dakle, čini se da Erdogan želi stvoriti privid kako se nije pomirio sa situacijom u Idlibu. Međutim, on istovremeno traži pravo na Tripolitaniju, zapadni dio Libije i bio je vrlo aktivno uključen u ovo pitanje.

Odluka o slanju turske vojske u Libiju je donesena je 2. siječnja, kada se cijeli svijet „odmarao“. Taj je korak posebno osmišljen kako bi sve doveo pred svršen čin. I što je najvažnije, Erdogan je to učinio kako bi i Putina doveo u situaciju da se mora pomiriti s činjenicom da Turska ulazi u libijski rat.

Vladimir Putin je to, naravno, primio na znanje i upamtio, a onda je 8. siječnja otišao na otvaranje Turskog toka. Putin je morao pokazati određenu diplomaciju i dati Erdoganu privremenu pobjedu.

Međutim, na bojnom  polju u Idlibu je više aktera. Glavne snage su sirijska vojska, ruske snage, odnosno zrakoplovstvo, ali i vojna policija. Ovo je zapravo granična zona i tamo se vode lokalne operacije koje će se nastaviti. No, sada je Rusija konačno dobila potvrdu da joj Turska nije saveznik, već samo partner s kojim bi uvijek trebala biti na oprezu.

Istovremeno su se Sjedinjene Države malo odmaknule od ove teme? Trump je o Siriji često govorio, ali u principu to nije njegova omiljena tema. To se vidi i iz činjenice da je tamo zadržao tek manji broj vojnika, onoliko koliko je nužno da se primijeti američka nazočnost u sirijskoj pustinji.

To je razumljivo zbog činjenice da Sirija nije tako bogata naftom. Nije kao susjedni Irak, nije čak ni Libija. U Siriji nema tako bogatih ležišta, a ona koja ima su prilično ograničena. Obama je imao politički motiv da bude u Siriji koji je proizlazio iz sukoba s Putinom i poslao je vojnike u arapsku zemlju iz tih osobnih razloga.

Trump nije imao takve motive. Druga stvar je da je odmah htio nešto promijeniti. Zbog toga je donio odluku o povlačenju američkih vojnika iz Sirije, ali se tome usprotivila vojska, koja je rekla: „Kako to, mi smo već tamo i zašto bi ili odavde?“ Ali to je uobičajena logika terenskih zapovjednika i ovaj je proces zapravo završen. U Siriji su ostale vrlo male američke snage, nemoćne da promjene bilo što na terenu.

U Damasku su generali prilično bijesni zbog ponašanja Erdogana. Vojni vrh kaže da Rusija ne treba vjerovati turskom predsjedniku Erdoganu, da ih on stalno obmanjuje, ne ispunjava obećanja i vodi svoju igru. Koliko se Rusija može pouzdati u turskog predsjednika za izgradnju politike na Bliskom istoku? Na ovo bi pitanje mnogi odgovorili jednako kao sirijski generali i vjerojatno ne bi griješili.

Rusko-tursko prijateljstvo se može pisati u navodnicima. Ono postoji zbog zajedničkih interesa. Turska još uvijek nije priznala Assadovu vladu, koju Iran priznaje.

Čak ni Iran se ne može nazvati ruskim saveznikom u punom smislu te riječi, ali je barem pouzdan. Sada se ispostavilo da je general Qassem Sulejmani bio u Moskvi 15 puta i da se s Putinom susreo u tri navrata. U jednoj od tih posjeta je uvjerio ruskog vođu da započne operaciju u Siriji. Općenito, iranski general je igrao veliku ulogu. Sulejmani je oslobodio Aleppo i jasno je da su iranske kopnene snage i general osobno tamo igrali veliku ulogu.

Turska, sa svoje strane, slijedi svoje interese, vođena neoosmanskim ambicijama, zbog čega sada ide u Libiju. To su Turci barem jasno dali do znanja, iako većina zemalja na to gleda negativno. Ipak, nije jasno što će tamo postići, jer sada postoje dva potpuno različita dijela Libije. Kako će biti moguće uspostaviti jedinstvenu vladu, također nije jasno, jer danas za takvu vladu nema nikakvih temelja. Postoje čak dvije prijestolnice, jedna u Bengaziju, a druga u Tripoliju, gdje vladaju različiti akteri. Bengazi je u istočnoj Libiji, a Tripoli u zapadnoj.

Pod kraljem je glavna prijestolnica bio Bengazi, a tamo je sada general Kalifa Haftar. Istočni dio je stabilniji i tamo vlada mir, ali ova će priča potrajati.

Što se tiče Sjedinjenih Država, one se ponašaju izgubljeno. Prvo su učinile sve kako bi stvorile kaos diljem regije, a sada se povlače, ali bez završene zadaće i postavljanja marionetskih vlada.

Je li u regiji došlo do podijele sfera utjecaja, jer mnogo toga upućuje na činjenicu da su zasigurno održane neke tajne konzultacije. Možda ne na razini predsjednika, već na razini stručnjaka. Znamo da tajne službe međusobno kontaktiraju. Kao što znamo, Putin je prije Nove godine nazvao i zahvalio Trumpu za pomoć u pronalaženju dvojice terorista ISIL-a kojisu planirali provestinapade u St. Peterburgu, a otkrio ih je FBI. Dakle ako govorimo o konzultacijama, takve su stvari moguće.

Ali ako i odu iz Sirije, Amerikanci još uvijek imaju jake snage u Kuvajtu, a to je teritorij koji izravno graniči s Irakom, kao i Saudijska Arabija. Bahrein je također domaćin američke vojne baze, a svugdje gdje SAD imaju vojne baze, mogu ih i koristiti. Činjenica da će nekoliko stotina ljudi napustiti Siriju za njih ne znači ništa.

Što se tiče Irana, ta zemlja službeno nije saveznik Rusije, ali ne treba zaboraviti da je Vladimir Putin odmah nakon ubojstva Sulejmanija odletio u Damask. I Putin i Assad su tamo dali oprezne izjave. Čini se da nijednu stranu nisu htjeli dovesti pred zid i ako nisu tražili pomirenje, kompromis jesu.

Čak ni NATO nije podržao oštar stav Trumpa s atentatom na Sulejmanija. Stoltenberg je rekao da NATO nema nikakve veze s ovom operacijom. U Siriji se pokazalo da je suradnja Rusije s Iranom zaista moguća, ali treba pričekati i vidjeti kako će se događaji dalje razvijati.

Ipak, ne treba zaboraviti ni na pomorske vježbe Rusije, Kine i Irana u sjevernom Indijskom oceanu i Omanskom zaljevu, održane neposredno prije Nove godine. Prošle su pomalo neprimijećeno zbog praznika, ali su izazvale pomutnju na Zapadu.

I sada, vraćajući se na Siriju, ta je zemlja povijesno središte Bliskog istoka i oduvijek je privlačila međunarodnu pozornost, a sada se tamo razvila nova konfiguracija. Zemlje poput Rusije, Irana i Turske, koje su se uključile u sukob, mogle su to pitanje riješiti bez Zapada. Zapadne sile su jednostavno trebale biti gurnute u stranu i promatrati razvoj događaja.

Stoga je Putin šutio i dozvolio Erdoganu da se pokaže kao važan akter u Libiji, ali ruski predsjednik igra širu igru i sva goruća geopolitička pitanja promatra kao cjelinu, ne kao turski predsjednik, koji za svaku zemlju ima različitu politiku. Osim toga, Turska se odnedavno uključila u „poslove“ u Somaliji, ali poslovanje svojih tvrtki ne može osigurati bez vojske, što znači je da turski predsjednik  sebi dodao još jednu složenu zadaću za riješiti, dok, objektivno govoreći, nije sposoban istovremeno upravljati situacijom u Siriji i Libiji. Međutim, ova spoznaja ulijeva nadu u pozitivan ishod sirijskog i drugih sukoba, jer su se sposobnosti turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana da istovremeno upravlja s nekoliko kriznih situacija pokazale vrlo upitne.

VAŽNA PORUKA ZA LOGIČARE

Vrijeme uvjeravanja prolazi. One koji ne shvaćaju što se događa, treba ignorirati i ne gubiti vrijeme na njih. Poštene, empatične i logične osobe se trebaju okupiti, bez obzira na osobna uvjerenja i svjetonazore. Osim raskrinkavanja, dolazi vrijeme djelovanja brojnim i legalnim sredstvima u gospodarstvu, zdravlju, autonomiji… U protivnom, sve će nas porobiti.

Pitate se što učiniti nakon čitanja ovog teksta? Jednostavno, šaljite i dijelite tekst poštenim, empatičnim i logičnim osobama. Informirajte bližnje o postojanju portala Logično. Priključite nam se na našem Telegram kanalu tako što ćete kliknuti na Vijesti.  Od danas možete komunicirati i pisati nam u Telegram grupi Zajednica. Budimo složni, mudri i jaki.

Svidio vam se članak i
pitate se što možete napraviti?
PODIJELITE ga s PRIJATELJIMA

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Logicno.com

Pretplati se
Obavijest
guest
Zaštitite svoje ime u komentarima... REGISTRACIJA
68 Komentara
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments

POVEZANE VIJESTI

Nije pronađen nijedan rezultat.

Izbornik