Između Teherana i Tel Aviva – Kako se kuje nuklearna agenda za veliki reset

Dok se svijot još uvijek oporavlja od šoka izbijanja rata s Iranom prije nešto više od tjedan dana, pred nama se razotkriva sukob koji nadilazi sve dosadašnje okvire. Nije riječ samo o još jednom regionalnom obračunu ili klasičnoj borbi za naftna polja, već o potencijalnoj prekretnici u ljudskoj povijesti koja bi mogla zauvijek promijeniti prirodu života na Zemlji. Ono što se trenutno odvija na Bliskom istoku nije samo rat među državama, već sukob koji pokreću sile željne ubrzati dolazak novog doba, bilo da je ono definirano religijskim proročanstvima ili tehnokratskom utopijom.

Pozadina sukoba koja se prešućuje

Dok službeni Washington i dalje inzistira na priči o sprječavanju širenja nuklearnog oružja, stvarnost je daleko složenija i zabrinjavajuća. Cijeli je svijet zahvaćen posljedicama zatvaranja Hormuškog tjesnaca, što stvara lančanu reakciju na globalnim tržištima i u gospodarstvima od Bangladeša do Amerike. Ono što posebno zabrinjava jest informacijski mrak koji je pao na ovaj sukob. Društvene mreže, koje su trebale biti platforma za nesmetano izvještavanje, podvrgnute su strogoj cenzuri. Zaljevske države ne žele da svijet vidi razaranje njihovih gradova, a Izrael je u potpunosti zamračio prizore Tel Aviva i Haife.

Čak i američka javnost, koja svojim porezima plaća ovaj rat, ostaje uskraćena za ključne informacije. Pravi broj žrtava, okolnosti njihove pogibije i razmjeri uništenja ostaju skriveni iza vela tajnosti. To postavlja temeljno pitanje imaju li Amerikanci, ali i svjetska javnost, pravo znati istinu o sukobu koji se vodi u njihovo ime, posebno kada se sumnja da u njemu autonomni oružani sustavi donose odluke o životu i smrti umjesto ljudi.

Paradoks nuklearnog širenja

Jedan od najvećih paradoksa ovog rata leži u njegovoj službenoj opravdanosti. Ako je cilj spriječiti Iran da dođe do nuklearnog oružja, onda ovaj rat postiže upravo suprotno. Poruka koju šalje svim manjim, ali dovoljno bogatim državama glasi jedino jamstvo protiv vojne intervencije i promjene režima jest posjedovanje nuklearnog arsenala. Sjeverna Koreja najbolji je primjer za to.

U svijetu u kojem sigurnosna jamstva, bilo formalna ili neformalna, više ne vrijede, svaka je država prepuštena sama sebi. Kada se nebo iznad Dubaija može zatvoriti, a gospodarstvo uništiti na generaciju, tko će vas zaštititi? Upravo ta spoznaja tjera države na ubrzano naoružavanje. Ovaj rat, umjesto da sačuva postojeći poredak, postao je katalizator njegova potpunog rušenja i stvaranja svijeta u kojem će nuklearne sile nicati kao gljive poslije kiše.

Teologija nasuprot tehnologije

Iza kulisa ovog sukoba stoje dvije snažne, ali naizgled različite struje koje guraju prema istom cilju – velikom resetu. Prva je religijska, koju čine određeni krugovi kršćanskih cionista i religioznih Židova koji vjeruju da svojim djelovanjem ubrzavaju Drugi dolazak i smak svijeta. Uvjereni su da mogu prisiliti Božju ruku, zaboravljajući pritom tko je zapravo gospodar povijesti.

Druga je struja sekularna, ali njezina vizija nije ništa manje apokaliptična. Riječ je o tehnokratskim elitama koje žele uspostaviti vladavinu tehnologije kroz masovni nadzor i transhumanizam, spajanje čovjeka i stroja. I jedni i drugi na ovaj rat gledaju kao na početak novog doba u povijesti čovječanstva. To više nije sukob oko teritorija ili resursa, već teološki rat u kojem se radi o samoj prirodi ljudskog postojanja.

Cijena nečasnog ratovanja

U ovakvu sukolu Amerika se suočava s pitanjem vlastite duše. Povijest je pokazala da demokratska republika može voditi rat samo ako vjeruje da je dublje i suštinski bolja od svog neprijatelja. Ta uvjerenost počiva na čestitu ponašanju i poštivanju pravila. Zato je slučaj bombardiranja djevojačke škole u blizini iranske pomorske baze, pogođene dva puta u razmaku od četrdeset minuta, toliko razoran po američki moral.

Kolektivna kazna, ubijanje nedužnih na temelju njihove krvi ili vjere, koncept je koji je Zapad oduvijek odbacivao kao groteskan i zao. Ako se ispostavi da su strojevi samostalno donosili takve odluke ili ako su ljudi svjesno gađali civile, gubi se svaka moralna razlika u odnosu na neprijatelja. Američka diplomacija također mora biti pod povećalom. Jesu li pregovori s Iranom vođeni u dobroj vjeri ili su bili samo paravan za iznenadni napad? Ako je istina ovo drugo, riječ je o potezu nedostojnu jedne velike sile, potezu koji zauvijek onesposobljava svaku buduću diplomatsku inicijativu.

Strateška bespomoćnost i izraelski utjecaj

SAD se u ovom ratu našao u jedinstvenoj i opasnoj poziciji. Prvi put u povijesti Amerika ratuje s partnerom koji ima stvarnu moć odlučivanja. Izrael nije članica NATO-a koja se pokorava američkom zapovjednom lancu. On ima svoje ciljeve, svoju agendu i, što je najopasnije, svoj nuklearni arsenal koji može upotrijebiti neovisno o američkoj volji.

Dok se američko bombardiranje fokusira na vojne ciljeve, strateška stvarnost na terenu postaje sve gorom. Izraelska luka Haifa, ključna za eventualno iskrcavanje pojačanja, pretrpjela je ogromnu štetu od iranskih projektila. Američko gospodarstvo suočava se s rastućim cijenama nafte koje prijete kolapsom. Diplomacija predvođena ljudima poput Kushnera i Witkoffa, umiješana u vlastite poslovne interese, dodatno komplicira ionako zamršenu situaciju. Cijela se konstrukcija temelji na iluziji da se 93 milijuna Iranaca može bombardirati u pokornost, što je strateška besmislica.

Put prema katastrofi ili buđenju

Ako se ovaj rat ne zaustavi, posljedice će biti katastrofalne ne samo za Bliski istok već za cijeli svijet. Cijena nafte mogla bi dosegnuti 300 dolara po barelu, svjetska tržišta doživjela bi slom, a lančana reakcija uništila bi gospodarstva od Japana do Južne Koreje, ključnih američkih saveznika koji su ovisni o zaljevskoj nafti.

Upravo sada, dok se bore s posljedicama zatvaranja Hormuškog tjesnaca, te zemlje postavljaju pitanje zašto ih nitko nije konzultirao prije početka rata. Amerika se ponaša kao glavni nasilnik u školskom dvorištu, a takvo ponašanje u međunarodnim odnosima dugoročno ne prolazi nekažnjeno. Već sada se stvara BRICS, savez država koje traže alternativu dolaru i zapadnom financijskom sustavu.

Rješenje možda leži u posredniku koji nije dio problema, poput indijskog premijera Modija, koji ima dobre odnose i s Izraelom i s Iranom. Prvi korak mora biti trenutan prekid vatre i povlačenje snaga, jer zračne i pomorske snage to mogu učiniti odmah. Ako se to ne dogodi, eskalacija je neizbježna.

Hoće li netko u Washingtonu prepoznati ono što je Staljin znao, a Hitler nije, a to je kada treba stati? Ako odgovor bude negativan, svijet bi se mogao suočiti s upotrebom nuklearnog oružja od strane Izraela u očajničkom pokušaju da spasi što se spasiti da. Amerika tada neće imati kontrolu nad svojim “partnerom”. Predsjednik Trump suočit će se s izborom: nastaviti nizbrdo ili pronaći put do posrednika koji može stati na kraj krvoproliću. Povijest nas uči da imperiji propadaju kada zaborave na svoja ograničenja. Hoće li Amerika naučiti lekciju prije nego što bude prekasno, ostaje najveće pitanje ovog sukoba.