Karl Marx i Adam Smith protiv liberala i neofeudalizma

Smith i Marx
66 komentara

U analizi o globalnoj i nacionalnim ekonomijama u kojoj sam iznio tvrdnju da bi se radnici i industrijalci trebali udružiti da sruše financijsku oligarhiju koja živi od kapitala kojeg „ulaže“ s abnormalno visokim kamatama, bilo industrijama bilo pojedincima, mnogi su vjerojatno zaključili kako je ideja suluda i da samo osoba koja je stopostotna neznalica može izjaviti takvo što.

Drugi su imali još gori pristup i odabrali su tabor na temelju povijesnih događaja na ovom području i tko je čijeg djeda ubio u Drugom svjetskom ratu i poraću, zanemarujući pri tom činjenicu da su se u Europi i u nas u antifašističkoj koaliciji borili ne samo komunisti, anarhisti, socijalisti, već i demokršćani, nacionalisti i monarhisti, kao što je bio slučaj u Grčkoj ili Velikoj Britaniji. Ovakav pristup nije vrijedan daljnjeg tumačenja.

U prošlom tekstu o savezu industrijalca i radnika se svakako ne misli na vlasnike multinacionalnih korporacija koji su u sprezi s financijskom oligarhijom, već na vlasnike tvornica u realnom sektoru i male i srednje poduzetnike, ljude koji su imali ideje i viziju s kojima su ostvarili svoj san i sada daju posao tisućama ljudi.

S druge strane, radnička klasa, iako u XXI stoljeća iznova treba definirati ovaj pojam, trenutno neprijatelja nema u poslodavcu, ako je dio gore navedene skupine, već elitama i političarima koji usvajaju i nameću zakone dizajnirane kako bi se bogatstvo svih prelilo na bankovne račune, često skrivene u poreznim oazama, nekolicine. Baš kao što je Marx prirodnim smatrao savez radničke klase i takozvane buržoazije u rušenju feudalizma, danas, kada živimo moderni feudalizam kojeg se može sažeti u sloganu „1% vs. 99%“, vratili smo se u doba u kojem radnicima neprijatelj nije mali i sitni poduzetnik ili industrijalac koji podmiruje sve svoje obveze prema radnicima, državi i konačno bankama, već 1% elite koju treba „uništiti“. To je moguće čak i bez upotrebe nasilja i “jurišem bajunetima na Zimski dvorac“.

Štoviše, ako se to dogodi, nazovimo to tako, „demokratskim putem“, zakonima koje će usvojiti nacionalni parlamenti i potvrditi nadnacionalna tijela, ako budu htjela, tim bolje, jer će sve biti legalno i pravedno. Usput, ako ta nadnacionalna tijela, kao što je Europska unija, na primjer, takve mjere budu odbacila, tim gore po njih, jer mogu i nestati. Naime, njihovo postojanje nije nikakva povijesna nužnost.

Vraćajući se na temu, činjenicu da sada ne živimo u kapitalizmu Adama Smitha ili Johna Maynarda Keynesa potvrđuju istraživanja koja su pokazala kako je s primjenom neoliberalnog modela, a posebno nakon raspada Sovjetskog Saveza, u razvijenim zemljama nestala srednja klasa i danas u omjeru živimo u gorem feudalizmu nego što je bio onaj u XVIII stoljeću.

FOTO: Prihodi 1% elite i 99% ostatka stanovništva u Sjedinjenim Državama, uključujući male i srednje poduzetnike i realni sektor uz primjetnu refeudalizaciju koja je počela s Reaganom i vrhunac dosegla DotCom krizom 2000. i hipotekarnom krizom 2007.

Grafikon
Grafikon

Bilo koji ekonomist koji  poštuje sam sebe, periodično bi trebao ne samo analizirati trenutnu situaciju i povlačiti paralele sa sličnim događajima u povijesti, već pokušati ponuditi rješenja za budućnost. Gore navedena proturječja se umjetno hrane putem masovnih medija i od strane onih koje predstavlja plava linija u grafikonu, ljudi koji upravo na tim proturječjima gomilaju svoja ionako enormna bogatstva.

Eric Toussaint je 2009. napisao članak, “Adam Smith je bliži Karlu Marxu nego onima koji ga danas hvale“. Ne samo da se slažem s ovom tvrdnjom, već bi njoj dodao i Maxa Webera.

Ali da pojasnimo. Karl Marx (1818.-1883.) je otac znanstvenog socijalizma i ideolog komunizma, utjecajan njemački filozof, politički ekonomist, revolucionar i osnivač Međunarodnog saveza radnika ili Prve Internacionale. Adam Smith (1723.-1790.) je bio škotski ekonomist i filozof, pionir političke ekonomije, poznata i pod imenom “Otac ekonomije” ili “Otac kapitalizma”. Citirati ili sažeti misli ova dva velikana političke ekonomije u dva kratka ulomka je nemoguće. Stoga će pokušati pojednostaviti misao vodilju, kao u uvodu članka, iako to zna biti nezahvalan posao, jer takvo banaliziranje može biti podložno raznim interpretacijama. No, svejedno. Idemo dalje.

Naime, čak je i Adam Smith u XVIII stoljeću izričito napisao „kako rad jednog proizvođača općenito dodaje vrijednost materijalu na kojem radi, njegovom vlastitom održavanju i zaradi njegovog gospodara“. To jest, Smith je 70 godina prije nego što je to potvrdio Karl Marx rekao kako postoji višak vrijednosti. Stoga je “navodna suprotnost” između Smithovih i Marxovih djela, koju mnogi uvelike naglašavaju, često ideologizirana. Umjesto toga, Marx je na mnogim mjestima samo nadopunjavao i razvijao Smithove misli.

Usput, čak je Staljin razradio koncept dodane vrijednosti u realnom socijalizmu, ali ga je razumio na poseban način, dijeleći “rad za sebe” za što se dobivala „nagrada“ i “rad za društvo”, što je bio višak vrijednosti. Odnosno, za Staljina je mjesto kapitalista, koji prisvaja dio radnikovog rada, preuzelo društvo u cjelini, ili, bolje rečeno, država kao subjektni predstavnik tog društva.

Cijela socijalistička teorija urla viče: “Ali to je onda državni kapitalizam!”, iako to nije točno.

Jednako je s razlikom između gospodarstava ranog Sovjetskog Saveza i modernih Sjedinjenih Država.

Štoviše, kriza u obje zemlje počela je gotovo u isto vrijeme. Krajem ’20-ih je u Sovjetskom Savezu u zastoj ušao „Novi ekonomski plan“, a u Sjedinjenim Državama je započela „Velika depresija“.

Ali način na koji su iz te krize izašli je na mnogo načina bio je sličan. U SAD-u imamo industrijalizaciju i kolektivizaciju, uz uništavanje malih farmi, dok je u SSSR-u glad iz ranih ’30-ih bila uzrokovana neuspjehom žetve. U SAD-u su poljoprivrednici bili jednostavno upropašteni i uskraćena su  im sredstva za život, zbog čega su u zemlji milijuni umrli od gladi. Neki izvori govore o čak 7 milijuna umrlih od gladi, ali se to smatra pretjeranom brojkom.

Općenito, konsolidacija poljoprivrednih gospodarstava je logična i djelotvorna, jer je velika roba uvijek učinkovitija i profitabilnija od male i to prije stotinu godina nitko nije dovodio u pitanje.

Imamo državno gospodarstvo, a u Sjedinjenim Državama su reforme Roosevelta, zapravo Johna Maynarda Keynesa, značile za jačanje uloge države u gospodarstvu.

Upravo je to u SSSR-u radio Lenjin, kada je rekao „gradimo specifični i narodni državni kapitalizam“, a Keynes je ti sramotno nazvao „državnom intervencijom u ekonomiju“ i „privremenim i prisilnim mjerama“.

U isto vrijeme, u nekim trenucima, poput oduzimanja cijelog zlata stanovništvu, američka je vlada bila mnogo radikalnija i doslovno je pljunula na „nepovredivost privatnog vlasništva“.

Ovdje postoji jedna suptilnost. Naime,  metode oporavka od krize dvadesetih u SSSR-u i Sjedinjenim Državama uglavnom su bile iste. To je bila stroga državna regulacija strateških sektora gospodarstva.

Ali u SSSR-u je bila korisnik državne intervencije u ekonomiji bila sama država, a preko nje, posredno, i stanovništvo.

S druge strane, u Sjedinjenim Državama je korisnik vladine intervencije bio krupni kapital. Prvo industrijski, a zatim financijski.

Kao što uvijek kažem govoreći o državi,  nju nije potrebno psovati, već treba vidjeti tko je koristi i zašto.

Dakle, Keynesove reforme u SAD-u pokazale su se tako učinkovite da su, iako je sam Keynes negirao da je socijalist, dovele do vrlo snažnog porasta broja komunista i socijalista u SAD-u. Čisto zbog “pravila o državnoj regulaciji” koja su se pokazala efikasna.

Tako se Keynesa ironično može nazvati “socijalistom protiv njegove volje”. On je 1932. godine napisao da se “ekonomska politika treba usredotočiti na smanjenje visoke stope nezaposlenosti, raspodjelu dohotka na temelju jednakosti“, a vjerovao je da ako vlada ne postigne punu zaposlenost i postigne relativnu jednakost u blagostanju, postoji ozbiljna prijetnja da pobjedi ili fašizam ili boljševički komunizam. Dakle, ako je istinski socijalist želio dobro ljudima iz ljubavi prema njima, Keynes je isto želio iz straha od posljedica reakcije ako se narod bude pretjerano pritiskao. Međutim, metode su im bile iste.

Ali čak je i Keynesov stav još uvijek puno bolji od njegovih glavnih protivnika. Jer ako je Keynes vjerovao da je u doba krize potrebno povećati plaće da bi se potaknula potrošnja, što je i logično, njegov glavni protivnik Hayek vjerovao je da je upravo suprotno i da plaće treba smanjiti, a na aktualnim mjerama štednje vidimo da je to kontraproduktivno.

I ovdje, 1947. godine, Milton Friedman, Hayek i Mises stvaraju „Mont Pelerin Society“.

„Na kraju sastanka je formiran „Mont Pelerin Society“, neka vrsta neoliberalnog masonstva, dobro organiziranog, izabranog da svojim aktivnostima sijali neoliberalno učenje na redovitim međunarodnim sastancima“, rekao je 1996. Anderson.

Ideologija neoliberalizma temeljila se na “učenju” neznalice Šveđanke Alise Rosenbaum, koja je nakon bijega u SAD uzela ime “Ayn Rand”. Iako Wikipedija navodi kako je rođena u židovskoj obitelji u St. Peterburgu, ruski izvori navode kako da je njezina obitelj iz Švedske i da je studirala na Državnom sveučilištu Petrograd, ali da nije diplomirala iz povijesti, kako navode američki historiografi, već je protjerana tijekom studija zbog „buržoaskih ideja i porijekla“.

Ayn Rand je svoju teoriju izložila u poznatoj knjizi “Atlas je slegnuo ramenima”. Da biste razumjeli razinu ludila, Alisa Rosenbaum nikada nije stekla ekonomsko obrazovanje. Završila je srednju školu i pohađala je predavanja iz povijesti filozofije. Njezina knjiga “Atlas je slegnuo ramenima” najčitanija je knjiga u SAD-u, odmah nakon Biblije.

Ayn Rand je dragovoljno sudjelovala na kongresnim saslušanjima o utjecaju Komunističke partije na američku filmsku industriju. Ona ne samo da je podržala povjerenstvo, nego je udarila ideološke osnove za zabranu obavljanja profesije svih američkih „komunista“ i sudjelovala je u stvaranju „crnih lista“.

Dakle, Friedman, Hayek i Mises su podržavali sektaške zablude Alise Rosenbaum o “marljivim kapitalistima” i “parazitskim lijenim radnicima”.

Ali vratite se na početak. Ovo je u izravnoj suprotnosti s poučavanjem o višku vrijednosti oca „kapitalizma“ Adama Smitha. To vrlo jasno i nedvosmisleno karakterizira spomenute „akademske ekonomiste“ i njihovu sektašku vjeru.

Da budem iskren, donedavno sam vjerovao da je „Mont Pelerin Society“, poput neoliberalne ideologije općenito, stvoreno za ideološku borbu protiv SSSR-a. Ali nedavno sam naišao na niz publikacija koje su jasno ukazivale da je to za njih bila sekundarna zadaća, jer je SSSR bio daleko od SAD-a, a oni su se prije svega borili protiv „kejnezijanizma“ u vlastitoj kući.

U tu su svrhu osnovali tri „ekonomske škole“; Ženevski institut za međunarodne odnose, Londonsku ekonomsku školu i Sveučilište u Chicagu.

Jasno je i zašto su toliko mrzili i bojali se Keynesa. Njegove reforme dovele su do porasta socijalističkih osjećaja u Sjedinjenim Državama, ali ne samo, a osim toga, Keynes je imao je mnogo snažnih učenika i sljedbenika.

Primjerice, jedan od Keynesovih sljedbenika bio je argentinski ekonomist Raul Prebisch, koji je razvio teoriju ovisnog razvoja i pravdao je potrebu za strategijom supstitucije uvoza.

Na temelju Prebischovih izjava je Wallerstein razvio analizu svjetskog sustava. Odnosno, svi su se ti ljudi namjerno i na razini znanstvenih saznanja borili protiv imperijalizma, vezanih za financijski špekulativni kapital i to je ključ priče o zajedničkoj borbi radničke klase i kapitalista koji žele poslovati u sustavu kakvog je zamišljao Adam Smith, a Keynes mu je dao jasne konture.

Drugi student i sljedbenik Keynesa bio je ugledni američki ekonomist John Kenneth Galbraith, tvorac teorije zrelih korporacija za kojeg se smatra da je utemeljitelj „novog socijalizma“ ili „Socijalizma 2.0“.

Dok su „kejnezijanci“ unaprjeđivali  ekonomsku disciplinu, neoliberali su jedni drugima davali nezaslužene Nobelove nagrade za ekonomiju.

Moderni „kejnezijanci“ smatraju da bi izdavanje novca, bankarstvo i financijske transakcije na burzama trebala strogo regulirati država, što bi sprečavalo stvaranje financijskih mjehura i ograničilo špekulacije. Mnogi tvrde i da bi država burze trebala uzeti usvoje ruke, kao što je slučaj u Kini i dijelom u Rusiji.

Shvaćate li da je ovo napad jednog kapitalističkog pravca na same temelje financijskog globalizma?

Ono što je najvažnije, vrhunac moći i prosperiteta SAD-a postignut je upravo u vrijeme dominacije „keynesijanizma“, dakle ’50-ih i ’60-ih, kada je srednja klasa činila više od 60% stanovništva.

A onda su došli neoliberali sa svojom „Reaganomics“, bolje rečeno „Friedmanomics“. Čim su došli, natjerali su SAD da upali tiskaru. To je ono što znamo kao „nizozemska bolest“ u kojoj je najprofitabilnije zanimanje tiskanje novca i, naravno, njegova naknadna preraspodjela kroz Wall Street i nekoliko najvećih banaka, zbog čega sva ostala zanimanja postaju ekonomski besmislena. Logično, to postupno dovodi do pada proizvodnje.

Zar nije više nego jasno da pod vodstvom sektaša Friedmana, Hayeka i Misesa, koji su negirali osnovne postulate viška vrijednosti, Adam Smith jednostavno nije mogao biti uspješan? Ali njima nikada i nije bila zadaća da društvo bude uspješno, i to kapitalističko, a nekada je bilo. Sve što su činili je bilo a su uvijek služili interesima bankara.

Na kraju krajeva, kao što je isti Adam Smith rekao, “nacije koje proizvode napreduju”.

Ovaj članak bi mogao završiti ovdje, ali moram dodati zašto mislim da Trump neće uspjeti.

Donald Trump, uz sav svoj konzervativizam i pragmatizam, nije dovoljno „kejnezijanac“. Da bi se Amerika pokušala izvući iz recesije koja se razvija, treba povećati plaće kako bi se potaknula  potrošnja. Kao što je Ron Paul predložio na posljednjim predsjedničkim izborima: “Umjesto bankama, bolje je novac dati izravno Amerikancima.” Ali, to samo po sebi nije dovoljno, jer ako jednostavno povisite plaće, taj novac se neće potrošiti na kupovinu robe, već na otplate kredita. Odnosno, opet će se preliti bankarima, koji su protekla dva desetljeća toliko zadužili američku naciju da je vrlo upitno hoće li nekada dobrostojeće obitelji ikada izaći iz dužničkog ropstva.

Stoga je kontrolu nad sistemski važnim bankama treba prenijeti na državu i jednostavno otpisati većinu kredita stanovništva. Konačno, većina kredite je vjerojatno otplaćena i preplaćena, a opstale su kamate. Da, urušit će bogatstvo financijske oligarhije, ali koga briga? Ona je sva i dalje svi iz liberalnog krila Demokratske stranke i zašto bi ih itko trebao žaliti. Zapravo, Sjedinjene Države su propale upravo zbog svoje pohlepe.

Međutim, za takvo što je potrebna neviđena hrabrost i kontrola nad obavještajnim aparatom. Podsjetimo da je Kennedy, koji sigurno nije bio socijalist, a pogotovo ne „komunist“, ubijen zbog toga. U međuvremenu, Trump ne može zatvoriti čak ni Bidena zbog korupcije, koji je daleko od najveće zvjerke među globalistima. Ova mala digresija je služila za pokazati koliko je teško boriti se s liberalima čak i u Sjedinjenim Državama, gdje nema niti jakih sindikata, ni istinske socijalističke stranke, o komunistima da ne govorimo.

I vraćajući se na početak. Ako je naslov prošli put bio pogrešno sročen, jer mnogima izgleda neprirodno da se radnici i industrijalci udruže protiv financijske oligarhije, možda je ovaj put stvar nešto jasnija. Uzevši Trumpa za primjer, vidimo da je na demokratskim izborima moguće izabrati političare koji bi išli ovim putem, točno, to neće biti „socijalistička revolucija“, ali će, tamo gdje je potrebno, omogućiti izlazak iz modernog feudalizma u građansku državu s kapitalizmom koji može jamčiti jaku srednju klasu i sve potrebne javne usluge stanovništvu. Ako ne, ostavimo sve kako jeste i pridružilo se „liberalnoj ljevici“ koja se bori za „ljudska prava“, „protiv klimatskih promjena“, uklanjanje riječi „spol“ iz rječnika i uvođenje „roda“, itd. Itd. itd.

Ako ni ovaj put nisam bio dovoljno jasan, pokušat ću još jednom, jer vrijedi truda.

„Kraja povijesti“ nema – Radnici i industrijalci se moraju udružiti da sruše bankarsku oligarhiju

Pretplatiti se
Obavijesti o
66 Komentari
Najstariji
Najnoviji Najviše komentiran
Inline povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Moreno
4 godine prije

Oba dva su Babilončani

Alen
4 godine prije

Kada date nekome printer i monopol na stampanje novca te ga otkacite sa zlatnog standarda sta ste očekivali , da će narodu da peče besplatne kolače ?
Uostalom čemu razbijati glavu da se spasi nesto sto je već propalo , samo od sebe se urušava , nije potrebno nista ni činiti..
A bilo je i lijepo dok se trošilo , sad se plaća ceh lakomislenosti..

X60
4 godine prije

Da država mora preuzeti odgovornost, inicijativu i stvarnu moć, te pomoći onih 99% protiv 1%.
Za sveopće dobro. Jer će i onaj parazit (1%) na kraju i sam krepati kad napokon utamani onog kojemu sisa krv.

Kihot
4 godine prije

Lektor! Ima li lektora u kući?! Dobar članak Babiću! Meni je poruka smislena.

Alex
4 godine prije

Kad bi se ekonomske teorije spojile sa psihoanalizom,dobili bi rješenje problema… ovako,ljude se sve trpa u isti koš, što je totalno nerazumijevanje suštine.

x@y
4 godine prije

Interesantan članak, ali moje skromno mišljenje je da je kao primjer mogla poslužiti i neka druga kapitalistička zemlja sukladno kejnezijanskoj ideologiji ili ekonomiji, a ne USA.

Inače što raznovrsnije, detaljnije i eksplicitnije objašnjenje uvijek dobro dođe, barem meni.

U svakom slučaju radnici i industrijalci teško da će srušiti bankarsku oligarhiju pogotovo u ovom globalističkom sistemu.
Ako netko izmisli način, može se obogatiti na njemu kao autorskom pravu ili patentu. 😉

Naravno ne treba gubiti nadu nikada. A državi kao državi ni jednoj ne vjerujem, kakav god sistem imala, jer ni jedna ne gradi povjerenje građana već samo manipulira.

shumadinac
4 godine prije

Hehehe… sad zamišljam Babića kako bajonetom nasrće na elitu. Ali kako jednog probode tako se pojavljuje drugi – kao agenti u Matrix-u. Vrlo poučan tekst i dobro složen ali uprkos tome suština nije pogođena. Nije problem elita, problem je sistem iako je ta elita stvorila, održavala i usavršavala sistem. Uklonite fizički kompletnu elitu i sistem će da na njihovo mesto postavi one koji su bili neposredno ispod njih – isto kao kod mafije. Sve dok ovakav sistem postoji elite neće nedostajati. Upravo zato i ne može doći do udruživanja radnika i poslodavaca, sve što poslodavci žele je da budu na što višem nivou sistema. Pa to čak i radnici žele – da postanu poslovođe, da kupe nekretninu koju će izdavati kad odu u penziju a oni ambiciozniji da pokrenu sopstveni posao. I stalno svima zvoni u glavi: “svi imaju šansu, ako niste uspeli to je zato što ste nesposobni. Krivica… Čitaj više »

Slavonsko zlovaska
4 godine prije

ZLOTVORA

znanje
4 godine prije

Mnogo je povike na “elite”. Pri njihovom spomenu večina odmah misli na banke i bankare. To je pogrešno iz puno razloga. Nekad, dok nije bilo ugovora banka-država o državnoj garanciji opstojnosti banaka, banke su bile veoma rizična kategorija poduzetništva sklona bankrotima. Danas su banke dobrim dijelom instrument države koja preko njih vodi financijsku politiku. Mali broj ljudi to zna i shvaća. (Razni “bankarski proizvodi,” koji se generiraju na financijskoj osnovi koju ekonomskim potezima omogučuje država, a pretvaraju se pretvaraju u balone, donose premije i one jesu velike no ne dobija ih puno ljudi i ti ne spadaju u onih 1%). Banke samo naplačuju svoje usluge. Pošto je količina novca u cirkulaciji ogromna ogromne su i njihove zarade a one se reinvestiraju na traženje zajmoprimaca. Rijetko će te kojeg bankara, kao osobu ili obitelj naći među tim ekstra bogatašima, a ako i jesu onda su to zahvaljujući drugim djelatnostima. Daleko od… Čitaj više »

Red Dog
4 godine prije

Kakva su ovo desna skretanja?
Sta se to propagira ovde? Socijaldemokratija?
Oli nismo probali to proslog veka i kad je nestala pretnja od Revolucije je socijaldemokratija odbacena kao dosadna muha? Zbog toga smo ovde.
I industrijalci… oli nisu bili oni motor kolonijalizma u potrazi za resursima?
Da, postojao je tihi dogovor o Zlatnoj Milijardi, da se pljacka svet i da se plen deli sa pucanstvom zapada radi socijalnog mira, ali padom Zida to ne vazi vise. Sada vazi Zlatni Milion.
Strah, strah od Revolucije je pocetak mudrosti. Ali svaki kompromis je odlozeni poraz. Mi neceme vise samo vece mrvice. Hocemo celu j*b*nu pekaru.
Ne ratu medu narodima!
Da ratu medu klasama!

John Galt
4 godine prije

Da da, baš treba sve prepustiti državnom aparatu jer su tamo sve anđeli i bezgrešnici.

puki
4 godine prije

Babić je jedan od najboljih analitičara u hrvatskim medijima, možda i ponajbolji, ali ima taj svoj nekakav idealistički romantizam, koji još uvijek vjeruje u to nekakvo teorijsko ljevičarstvo. Taj se romantizam izražava i u zaključku na u članku sa istom temom, koji je pisao prije oko 2 mjeseca: “Ako bude potrebno, onda zajedničkim naporima radnika i industrijalaca.”. Kojih to industrijalaca? Da se industrijalci dignu protiv bankara, je znastvena fanastika, da ne kažem bajka. Industrijalci i bankari pripadaju istoj ekipi- globalističke elite. Glavni američki industrijalci, kao Andrew Carnegie , “kralj čelika” i Henry Ford, osnivač automobilskog koncerna, bili su u ranom 20. stoljeću saveznici vodećim bankarima Johnu D. Rockefelleru i J. P. Morganu, koji su 1910. bili suosnivači FED-a, na tajnom sastanku na privatmom otočiću “Jekyll Island” kod New Yorka. Pored predstavnika Rockefellerovih i Morganovih, na tom, tajnom sastanku , gdje se skovala ideja o osnivanju FED-a, bili su još i… Čitaj više »

puki
4 godine prije

…(2)…Danas, ova nova antiglobalsitička desnica, zapravo više zastupa stare ljevičarske ideje; nacionalizacija ekonomije i djelimična nacionalizacija i veća kontrola države, da bi se zaštitila državana ekonomija od globalnih rotšildsko-sorosevskih lešinara. Nasuprot tomu, europska ljevica na jednoj strani isprazno tupi, da se navodno mora suzbiti neobuzdai kapitalizam, ali na drugoj strani istovremeno, ta ljevica svim silama podržava globalizaciju, samo neka je protiv zadrtih desničara i nacionalista. Ljevica dreči na desničara Orbana, koji je u Mađarskoj, djelimično sproveo ljevičarske ekonomske mjere, protjerao lihvare MMF i nametnuo veću državnu kontrolu nad mađarskom ekonomijom. Danas su velika većina radništva na Zapadu ustvari na strani nove antiglobalne desnice.. u SAD-u za Trumpa, u Francuskoj za Marinu Le Pen, u Njemačkoj za AFD, itd… Ljevica je većinom napustila to nekadašnje domicilno europsko radništvo i ta se ljevica danas više brie za masovne migrante i gejevske guzice. Jer je toj ljevici važnija ideološka svjetonazorska borba protiv desnice… Čitaj više »

eporgfifrerwbfiuerwfuewrfnweurfewr
4 godine prije

Babiću, izađi iz matrixa kojeg su ti imputirali, SVI oni su kreacija tame za zamajvanje zemljana.

Zax
4 godine prije

Meni je ipak drazi Adolf Hitler tj njegova ekonomska doktrina. Jaka drzava znaci i jaku ekonomiju. Uspon SSSR-a ,USA i Kine je dobar primjer. Sve tri drzave dozivjele su strahovit ekonomski uspon kad su imale jaku centralnu vlast. Mada su imale drukcije ekonomske sustave.Amerika je pocela tonuti kad su korporacije i banke pocele i uspjele utjecati na politiku kako bi zakoni i porezi sto vise isli njima na ruku. Sve je kulminiralo reaganom i njegovom ekonomskom politikom nakon koje su svi predcjednici postali korporacijske lutke. Sssr je poceo tonuti nakon staljinove smrti kad su partijski aparatcici poceli vise gledati svoj nego opci interes sto je kulminiralo pod jeljcinom kad su poceli otvoreno grabiti nacionalnoj bogatstvo dok je drzava propadala. Nesto slicno se dogodilo i kod nas kad je Tito umro. I Marx i Smith imaju tu kljucnu zajednicku crtu. Drzava kao drustvena organizacija treba regulirati ekonomske odnose i pravila u… Čitaj više »

Red Dog
4 godine prije

Kad se oslobodite jedne iluzije biste trebali shvatiti i sve ostalo: da drzava moze nesto.
Ideal neoliberala je bila Dzava Nocnog Cuvara koja brani samo pravo vlasnistva. Uspeli su unistiti drzave do te mere da ne mogu vise ni to. Zastitarska/placenicka firma G4S ima 620 000 zaposlenih. Britanska vojska ima 80 000.
Cela stvar sa EU je bila da se kapital oslobodi okova nacionalnih drzava. I oslobodio se je. Sad se krece slobodno. Ako ga neko samo pogleda mrsko ce napustiti zemlju i stvoriti krizu. Pa ne pada nikome od politicara ni na pamet da pisne protiv njega.
Vi glasate za praznu simboliku i teoretisete o necemu sto nije moguce.
Nemcov: Drzavna preduzeca treba prodati, pokloniti, baciti.
Reporter: Zasto baciti?
Nemcov: Da komunci nemaju sta preuzeti ako se vrate.
Kuzite?
Ono najvaznije, ekonomija, je van dometa politike ma ko bio na vlasti.
Izvedite daljnje zakljucke sami.

V. Vlahović
4 godine prije

Babiću majstore. Upravo tako. Da, dodam. Ista situacija je sada sa SAD-om kao što je bila u španjolskoj kada je bila puna zlata nakon Kolumbovog otkrivanja Amerike. Tada su konkvistadori pljačkali indijance po americi i slali tonama zlato u španjolsku.Naj bogatija zemlja u Europi je tada bila Španjolska. Imajući zlata i srebra na prektek španjolci su kupovali po svijetu sve što im je trebalo. Tako su radili do sada ameri sa svojim štampanim dolarima. Naravno kad imaš para i kupuješ sve od drugih onda domaća proizvodnja postepeno propada. Kad su španjolci potrošili svoje zlato postali su najsiromašnija europska zemlja. Slična stvar se sada dešava u SAD-u ali oni nemaju jednokratno zlato nego štampaju dolare i kupuju najbolje i najpovoljnije robe na svjetksom tržištu i tako im propada domaća proizvodnja. Njima neće nestati štampanje dolara kao što je španjolcima nestalo zlato, ali oni time ipak uništavaju domaću proizvodnju temeljito i svakodnevno.… Čitaj više »

Ivo
4 godine prije

Alen je predložio prestanak uzimanja kredita. Uz to je ipak neophodno nešto drugo–fizička eliminacija gospodara novca, njihovih obitelji, najbližih suradnika i političkih zaštitnika. Bez toga, oni i dalje ostaju za komandama sistema. Pa našim novcem spašavaju svoje propale banke, kao 2008. To se može uraditi donošenjem zakona protiv lihve i uvođenjem smrtne kazne za prakticiranje iste, što je u povijesti i postojalo u određenim društvima i u određenim vremenskim periodima. Normalno, sva imovina stečena lihvom mora biti momentalno oduzeta i predana državi, da ju pravedno raspodjeljuje. Ovo je jedina realna metoda, osim Subaruovih meteora.. 😏 Čak i u slučaju nuklearnog rata, ovaj potez bi morao biti naknadno proveden, kako bi se istrijebilo sjeme zla, i spriječilo da se ponovno raširi. Kako je sotona uvijek među ljudima i kuša ih, ovu proceduru plijevljenja treba provoditi uvijek i zauvijek, to je cijena života u slobodi. A uz lihvu nema i nikada neće… Čitaj više »

Savovic Danilo
4 godine prije

Gospodine Babicu citam vase tekstove jos od /hr-portala/ kako li se zvao. Rjesavanje trenutnih problema u ekonomskoj politici bi trebalo ici ovako(po mom skromnom misljenju):pod br 1- prestanak besomucnog stampanja dolara I upumpavanja istog u bankarski sektor jer se samo jos vise pogorsava problem nedostatka jacanja ekonomije pojacanom proizvodnjom.stvaranjem realnih dobara I viska vrijednosti,pod br 2,ma koliko bolna bila I dovela do kolapsa u svjetskoj ekonomiji dedolarizacija je neminovna I Mora se desiti da bi realna proizvodnja imala pokrice u zlatu I drugim vrstama vrijednih metala I sl.pod br3.- naci nacin za jacanje srednje klase jer u trenutnom neoliberalnom sistemu(koji se Mora mijenjati) ona je iscezla jer visak stvorene vrijednosti ide u onsj 1% multi-nacionalnih kompanija koje vedre I oblace. I socijalizam I kapitalizam su imali svojih msna ali ni jedan ni drugi nisu sprovedeni u djelo kako je Sam koncept zamisljen. Mi imamo neoliberalni koncept koji je sve osim… Čitaj više »

Dundić
4 godine prije

ova krivulja jasno pokazuje da je 93-e krenulo strmo prema gore. U Clintonovoj eri.

© 2024 – Portal Logično

POVEZANE VIJESTI

Nije pronađen nijedan rezultat.