Karl Marx i Adam Smith protiv liberala i neofeudalizma

U analizi o globalnoj i nacionalnim ekonomijama u kojoj sam iznio tvrdnju da bi se radnici i industrijalci trebali udružiti da sruše financijsku oligarhiju koja živi od kapitala kojeg „ulaže“ s abnormalno visokim kamatama, bilo industrijama bilo pojedincima, mnogi su vjerojatno zaključili kako je ideja suluda i da samo osoba koja je stopostotna neznalica može izjaviti takvo što.

Drugi su imali još gori pristup i odabrali su tabor na temelju povijesnih događaja na ovom području i tko je čijeg djeda ubio u Drugom svjetskom ratu i poraću, zanemarujući pri tom činjenicu da su se u Europi i u nas u antifašističkoj koaliciji borili ne samo komunisti, anarhisti, socijalisti, već i demokršćani, nacionalisti i monarhisti, kao što je bio slučaj u Grčkoj ili Velikoj Britaniji. Ovakav pristup nije vrijedan daljnjeg tumačenja.

U prošlom tekstu o savezu industrijalca i radnika se svakako ne misli na vlasnike multinacionalnih korporacija koji su u sprezi s financijskom oligarhijom, već na vlasnike tvornica u realnom sektoru i male i srednje poduzetnike, ljude koji su imali ideje i viziju s kojima su ostvarili svoj san i sada daju posao tisućama ljudi.

S druge strane, radnička klasa, iako u XXI stoljeća iznova treba definirati ovaj pojam, trenutno neprijatelja nema u poslodavcu, ako je dio gore navedene skupine, već elitama i političarima koji usvajaju i nameću zakone dizajnirane kako bi se bogatstvo svih prelilo na bankovne račune, često skrivene u poreznim oazama, nekolicine. Baš kao što je Marx prirodnim smatrao savez radničke klase i takozvane buržoazije u rušenju feudalizma, danas, kada živimo moderni feudalizam kojeg se može sažeti u sloganu „1% vs. 99%“, vratili smo se u doba u kojem radnicima neprijatelj nije mali i sitni poduzetnik ili industrijalac koji podmiruje sve svoje obveze prema radnicima, državi i konačno bankama, već 1% elite koju treba „uništiti“. To je moguće čak i bez upotrebe nasilja i “jurišem bajunetima na Zimski dvorac“.

Štoviše, ako se to dogodi, nazovimo to tako, „demokratskim putem“, zakonima koje će usvojiti nacionalni parlamenti i potvrditi nadnacionalna tijela, ako budu htjela, tim bolje, jer će sve biti legalno i pravedno. Usput, ako ta nadnacionalna tijela, kao što je Europska unija, na primjer, takve mjere budu odbacila, tim gore po njih, jer mogu i nestati. Naime, njihovo postojanje nije nikakva povijesna nužnost.

Vraćajući se na temu, činjenicu da sada ne živimo u kapitalizmu Adama Smitha ili Johna Maynarda Keynesa potvrđuju istraživanja koja su pokazala kako je s primjenom neoliberalnog modela, a posebno nakon raspada Sovjetskog Saveza, u razvijenim zemljama nestala srednja klasa i danas u omjeru živimo u gorem feudalizmu nego što je bio onaj u XVIII stoljeću.

FOTO: Prihodi 1% elite i 99% ostatka stanovništva u Sjedinjenim Državama, uključujući male i srednje poduzetnike i realni sektor uz primjetnu refeudalizaciju koja je počela s Reaganom i vrhunac dosegla DotCom krizom 2000. i hipotekarnom krizom 2007.

Bilo koji ekonomist koji  poštuje sam sebe, periodično bi trebao ne samo analizirati trenutnu situaciju i povlačiti paralele sa sličnim događajima u povijesti, već pokušati ponuditi rješenja za budućnost. Gore navedena proturječja se umjetno hrane putem masovnih medija i od strane onih koje predstavlja plava linija u grafikonu, ljudi koji upravo na tim proturječjima gomilaju svoja ionako enormna bogatstva.

Eric Toussaint je 2009. napisao članak, “Adam Smith je bliži Karlu Marxu nego onima koji ga danas hvale“. Ne samo da se slažem s ovom tvrdnjom, već bi njoj dodao i Maxa Webera.

Ali da pojasnimo. Karl Marx (1818.-1883.) je otac znanstvenog socijalizma i ideolog komunizma, utjecajan njemački filozof, politički ekonomist, revolucionar i osnivač Međunarodnog saveza radnika ili Prve Internacionale. Adam Smith (1723.-1790.) je bio škotski ekonomist i filozof, pionir političke ekonomije, poznata i pod imenom “Otac ekonomije” ili “Otac kapitalizma”. Citirati ili sažeti misli ova dva velikana političke ekonomije u dva kratka ulomka je nemoguće. Stoga će pokušati pojednostaviti misao vodilju, kao u uvodu članka, iako to zna biti nezahvalan posao, jer takvo banaliziranje može biti podložno raznim interpretacijama. No, svejedno. Idemo dalje.

Naime, čak je i Adam Smith u XVIII stoljeću izričito napisao „kako rad jednog proizvođača općenito dodaje vrijednost materijalu na kojem radi, njegovom vlastitom održavanju i zaradi njegovog gospodara“. To jest, Smith je 70 godina prije nego što je to potvrdio Karl Marx rekao kako postoji višak vrijednosti. Stoga je “navodna suprotnost” između Smithovih i Marxovih djela, koju mnogi uvelike naglašavaju, često ideologizirana. Umjesto toga, Marx je na mnogim mjestima samo nadopunjavao i razvijao Smithove misli.

Usput, čak je Staljin razradio koncept dodane vrijednosti u realnom socijalizmu, ali ga je razumio na poseban način, dijeleći “rad za sebe” za što se dobivala „nagrada“ i “rad za društvo”, što je bio višak vrijednosti. Odnosno, za Staljina je mjesto kapitalista, koji prisvaja dio radnikovog rada, preuzelo društvo u cjelini, ili, bolje rečeno, država kao subjektni predstavnik tog društva.

Cijela socijalistička teorija urla viče: “Ali to je onda državni kapitalizam!”, iako to nije točno.

Jednako je s razlikom između gospodarstava ranog Sovjetskog Saveza i modernih Sjedinjenih Država.

Štoviše, kriza u obje zemlje počela je gotovo u isto vrijeme. Krajem ’20-ih je u Sovjetskom Savezu u zastoj ušao „Novi ekonomski plan“, a u Sjedinjenim Državama je započela „Velika depresija“.

Ali način na koji su iz te krize izašli je na mnogo načina bio je sličan. U SAD-u imamo industrijalizaciju i kolektivizaciju, uz uništavanje malih farmi, dok je u SSSR-u glad iz ranih ’30-ih bila uzrokovana neuspjehom žetve. U SAD-u su poljoprivrednici bili jednostavno upropašteni i uskraćena su  im sredstva za život, zbog čega su u zemlji milijuni umrli od gladi. Neki izvori govore o čak 7 milijuna umrlih od gladi, ali se to smatra pretjeranom brojkom.

Općenito, konsolidacija poljoprivrednih gospodarstava je logična i djelotvorna, jer je velika roba uvijek učinkovitija i profitabilnija od male i to prije stotinu godina nitko nije dovodio u pitanje.

Imamo državno gospodarstvo, a u Sjedinjenim Državama su reforme Roosevelta, zapravo Johna Maynarda Keynesa, značile za jačanje uloge države u gospodarstvu.

Upravo je to u SSSR-u radio Lenjin, kada je rekao „gradimo specifični i narodni državni kapitalizam“, a Keynes je ti sramotno nazvao „državnom intervencijom u ekonomiju“ i „privremenim i prisilnim mjerama“.

U isto vrijeme, u nekim trenucima, poput oduzimanja cijelog zlata stanovništvu, američka je vlada bila mnogo radikalnija i doslovno je pljunula na „nepovredivost privatnog vlasništva“.

Ovdje postoji jedna suptilnost. Naime,  metode oporavka od krize dvadesetih u SSSR-u i Sjedinjenim Državama uglavnom su bile iste. To je bila stroga državna regulacija strateških sektora gospodarstva.

Ali u SSSR-u je bila korisnik državne intervencije u ekonomiji bila sama država, a preko nje, posredno, i stanovništvo.

S druge strane, u Sjedinjenim Državama je korisnik vladine intervencije bio krupni kapital. Prvo industrijski, a zatim financijski.

Kao što uvijek kažem govoreći o državi,  nju nije potrebno psovati, već treba vidjeti tko je koristi i zašto.

Dakle, Keynesove reforme u SAD-u pokazale su se tako učinkovite da su, iako je sam Keynes negirao da je socijalist, dovele do vrlo snažnog porasta broja komunista i socijalista u SAD-u. Čisto zbog “pravila o državnoj regulaciji” koja su se pokazala efikasna.

Tako se Keynesa ironično može nazvati “socijalistom protiv njegove volje”. On je 1932. godine napisao da se “ekonomska politika treba usredotočiti na smanjenje visoke stope nezaposlenosti, raspodjelu dohotka na temelju jednakosti“, a vjerovao je da ako vlada ne postigne punu zaposlenost i postigne relativnu jednakost u blagostanju, postoji ozbiljna prijetnja da pobjedi ili fašizam ili boljševički komunizam. Dakle, ako je istinski socijalist želio dobro ljudima iz ljubavi prema njima, Keynes je isto želio iz straha od posljedica reakcije ako se narod bude pretjerano pritiskao. Međutim, metode su im bile iste.

Ali čak je i Keynesov stav još uvijek puno bolji od njegovih glavnih protivnika. Jer ako je Keynes vjerovao da je u doba krize potrebno povećati plaće da bi se potaknula potrošnja, što je i logično, njegov glavni protivnik Hayek vjerovao je da je upravo suprotno i da plaće treba smanjiti, a na aktualnim mjerama štednje vidimo da je to kontraproduktivno.

I ovdje, 1947. godine, Milton Friedman, Hayek i Mises stvaraju „Mont Pelerin Society“.

„Na kraju sastanka je formiran „Mont Pelerin Society“, neka vrsta neoliberalnog masonstva, dobro organiziranog, izabranog da svojim aktivnostima sijali neoliberalno učenje na redovitim međunarodnim sastancima“, rekao je 1996. Anderson.

Ideologija neoliberalizma temeljila se na “učenju” neznalice Šveđanke Alise Rosenbaum, koja je nakon bijega u SAD uzela ime “Ayn Rand”. Iako Wikipedija navodi kako je rođena u židovskoj obitelji u St. Peterburgu, ruski izvori navode kako da je njezina obitelj iz Švedske i da je studirala na Državnom sveučilištu Petrograd, ali da nije diplomirala iz povijesti, kako navode američki historiografi, već je protjerana tijekom studija zbog „buržoaskih ideja i porijekla“.

Ayn Rand je svoju teoriju izložila u poznatoj knjizi “Atlas je slegnuo ramenima”. Da biste razumjeli razinu ludila, Alisa Rosenbaum nikada nije stekla ekonomsko obrazovanje. Završila je srednju školu i pohađala je predavanja iz povijesti filozofije. Njezina knjiga “Atlas je slegnuo ramenima” najčitanija je knjiga u SAD-u, odmah nakon Biblije.

Ayn Rand je dragovoljno sudjelovala na kongresnim saslušanjima o utjecaju Komunističke partije na američku filmsku industriju. Ona ne samo da je podržala povjerenstvo, nego je udarila ideološke osnove za zabranu obavljanja profesije svih američkih „komunista“ i sudjelovala je u stvaranju „crnih lista“.

Dakle, Friedman, Hayek i Mises su podržavali sektaške zablude Alise Rosenbaum o “marljivim kapitalistima” i “parazitskim lijenim radnicima”.

Ali vratite se na početak. Ovo je u izravnoj suprotnosti s poučavanjem o višku vrijednosti oca „kapitalizma“ Adama Smitha. To vrlo jasno i nedvosmisleno karakterizira spomenute „akademske ekonomiste“ i njihovu sektašku vjeru.

Da budem iskren, donedavno sam vjerovao da je „Mont Pelerin Society“, poput neoliberalne ideologije općenito, stvoreno za ideološku borbu protiv SSSR-a. Ali nedavno sam naišao na niz publikacija koje su jasno ukazivale da je to za njih bila sekundarna zadaća, jer je SSSR bio daleko od SAD-a, a oni su se prije svega borili protiv „kejnezijanizma“ u vlastitoj kući.

U tu su svrhu osnovali tri „ekonomske škole“; Ženevski institut za međunarodne odnose, Londonsku ekonomsku školu i Sveučilište u Chicagu.

Jasno je i zašto su toliko mrzili i bojali se Keynesa. Njegove reforme dovele su do porasta socijalističkih osjećaja u Sjedinjenim Državama, ali ne samo, a osim toga, Keynes je imao je mnogo snažnih učenika i sljedbenika.

Primjerice, jedan od Keynesovih sljedbenika bio je argentinski ekonomist Raul Prebisch, koji je razvio teoriju ovisnog razvoja i pravdao je potrebu za strategijom supstitucije uvoza.

Na temelju Prebischovih izjava je Wallerstein razvio analizu svjetskog sustava. Odnosno, svi su se ti ljudi namjerno i na razini znanstvenih saznanja borili protiv imperijalizma, vezanih za financijski špekulativni kapital i to je ključ priče o zajedničkoj borbi radničke klase i kapitalista koji žele poslovati u sustavu kakvog je zamišljao Adam Smith, a Keynes mu je dao jasne konture.

Drugi student i sljedbenik Keynesa bio je ugledni američki ekonomist John Kenneth Galbraith, tvorac teorije zrelih korporacija za kojeg se smatra da je utemeljitelj „novog socijalizma“ ili „Socijalizma 2.0“.

Dok su „kejnezijanci“ unaprjeđivali  ekonomsku disciplinu, neoliberali su jedni drugima davali nezaslužene Nobelove nagrade za ekonomiju.

Moderni „kejnezijanci“ smatraju da bi izdavanje novca, bankarstvo i financijske transakcije na burzama trebala strogo regulirati država, što bi sprečavalo stvaranje financijskih mjehura i ograničilo špekulacije. Mnogi tvrde i da bi država burze trebala uzeti usvoje ruke, kao što je slučaj u Kini i dijelom u Rusiji.

Shvaćate li da je ovo napad jednog kapitalističkog pravca na same temelje financijskog globalizma?

Ono što je najvažnije, vrhunac moći i prosperiteta SAD-a postignut je upravo u vrijeme dominacije „keynesijanizma“, dakle ’50-ih i ’60-ih, kada je srednja klasa činila više od 60% stanovništva.

A onda su došli neoliberali sa svojom „Reaganomics“, bolje rečeno „Friedmanomics“. Čim su došli, natjerali su SAD da upali tiskaru. To je ono što znamo kao „nizozemska bolest“ u kojoj je najprofitabilnije zanimanje tiskanje novca i, naravno, njegova naknadna preraspodjela kroz Wall Street i nekoliko najvećih banaka, zbog čega sva ostala zanimanja postaju ekonomski besmislena. Logično, to postupno dovodi do pada proizvodnje.

Zar nije više nego jasno da pod vodstvom sektaša Friedmana, Hayeka i Misesa, koji su negirali osnovne postulate viška vrijednosti, Adam Smith jednostavno nije mogao biti uspješan? Ali njima nikada i nije bila zadaća da društvo bude uspješno, i to kapitalističko, a nekada je bilo. Sve što su činili je bilo a su uvijek služili interesima bankara.

Na kraju krajeva, kao što je isti Adam Smith rekao, “nacije koje proizvode napreduju”.

Ovaj članak bi mogao završiti ovdje, ali moram dodati zašto mislim da Trump neće uspjeti.

Donald Trump, uz sav svoj konzervativizam i pragmatizam, nije dovoljno „kejnezijanac“. Da bi se Amerika pokušala izvući iz recesije koja se razvija, treba povećati plaće kako bi se potaknula  potrošnja. Kao što je Ron Paul predložio na posljednjim predsjedničkim izborima: “Umjesto bankama, bolje je novac dati izravno Amerikancima.” Ali, to samo po sebi nije dovoljno, jer ako jednostavno povisite plaće, taj novac se neće potrošiti na kupovinu robe, već na otplate kredita. Odnosno, opet će se preliti bankarima, koji su protekla dva desetljeća toliko zadužili američku naciju da je vrlo upitno hoće li nekada dobrostojeće obitelji ikada izaći iz dužničkog ropstva.

Stoga je kontrolu nad sistemski važnim bankama treba prenijeti na državu i jednostavno otpisati većinu kredita stanovništva. Konačno, većina kredite je vjerojatno otplaćena i preplaćena, a opstale su kamate. Da, urušit će bogatstvo financijske oligarhije, ali koga briga? Ona je sva i dalje svi iz liberalnog krila Demokratske stranke i zašto bi ih itko trebao žaliti. Zapravo, Sjedinjene Države su propale upravo zbog svoje pohlepe.

Međutim, za takvo što je potrebna neviđena hrabrost i kontrola nad obavještajnim aparatom. Podsjetimo da je Kennedy, koji sigurno nije bio socijalist, a pogotovo ne „komunist“, ubijen zbog toga. U međuvremenu, Trump ne može zatvoriti čak ni Bidena zbog korupcije, koji je daleko od najveće zvjerke među globalistima. Ova mala digresija je služila za pokazati koliko je teško boriti se s liberalima čak i u Sjedinjenim Državama, gdje nema niti jakih sindikata, ni istinske socijalističke stranke, o komunistima da ne govorimo.

I vraćajući se na početak. Ako je naslov prošli put bio pogrešno sročen, jer mnogima izgleda neprirodno da se radnici i industrijalci udruže protiv financijske oligarhije, možda je ovaj put stvar nešto jasnija. Uzevši Trumpa za primjer, vidimo da je na demokratskim izborima moguće izabrati političare koji bi išli ovim putem, točno, to neće biti „socijalistička revolucija“, ali će, tamo gdje je potrebno, omogućiti izlazak iz modernog feudalizma u građansku državu s kapitalizmom koji može jamčiti jaku srednju klasu i sve potrebne javne usluge stanovništvu. Ako ne, ostavimo sve kako jeste i pridružilo se „liberalnoj ljevici“ koja se bori za „ljudska prava“, „protiv klimatskih promjena“, uklanjanje riječi „spol“ iz rječnika i uvođenje „roda“, itd. Itd. itd.

Ako ni ovaj put nisam bio dovoljno jasan, pokušat ću još jednom, jer vrijedi truda.

„Kraja povijesti“ nema – Radnici i industrijalci se moraju udružiti da sruše bankarsku oligarhiju