Klečavci Edi Rama i Milorad Dodik puze prema Izraelu i mole za spas

Govor koji je Edi Rama, premijer Albanije, održao u izraelskom parlamentu ostat će zapamćen ne kao diplomatski iskorak, nego kao simbol političkog i moralnog posrnuća. U trenutku kada je Benjamin Netanyahu suočen s teškim i ozbiljnim optužbama za ratne zločine, dok slike razorenih kvartova i ubijenih civila iz Gaze obilaze svijet, albanski premijer odlučuje — pljeskati. I to ne stidljivo, nego gorljivo.

Rama pritom instrumentalizira jednu časnu i povijesno neupitnu činjenicu: da je Albanija tijekom Drugog svjetskog rata zaštitila Židove. No umjesto da tu povijest čuva s dostojanstvom, on je pretvara u političku valutu, moralni štit aktualnoj izraelskoj vlasti. Povijest se tako ne poštuje — ona se zloupotrebljava.

Selektivna istina kao službena politika

U svom govoru Rama tvrdi da je „pravi tamničar Gaze“ Hamas, svodeći čitav jedan krvavi i složeni sukob na propagandnu parolu. Ono što namjerno prešućuje jest ključno: Hamasa nema na Zapadnoj obali, a nasilje, ubojstva civila, oduzimanje zemlje i sustavna represija ondje se nastavljaju. Tko je tamo tamničar?

Još je opasnije ignoriranje činjenice da je Hamas godinama bio toleriran, pa i indirektno potican, kako bi se oslabila umjerena palestinska struja i razbio politički legitimitet Fatah. To nije ideološka interpretacija, nego dokumentirana realpolitika. A realpolitika, kad se igra ljudskim životima, uvijek dolazi na naplatu.

U toj Raminoj priči nema mjesta za palestinsku djecu pod ruševinama Gaza Strip, ali ima za ovacije čovjeku čija je vlada vodila politiku kolektivnog kažnjavanja cijelog naroda.

Rasprodana obala, rasprodane vrijednosti

Ovaj govor nije iznimka, nego logičan nastavak šire politike. Albanija ubrzano rasprodaje svoju obalu, otoke i javna dobra zapadnim korporacijama, dok se vlastiti narod gura u stranu. Kad se jednom proda teritorij, sljedeće na redu su — vrijednosti.

Tko rasprodaje zemlju, lako rasprodaje i moral. Tko kleči pred kapitalom, neće se ustručavati kleknuti ni pred ratnom politikom, ako dolazi iz „pravog“ smjera.

Isti refleks, drugo ime – Dodik na istim koljenima

Rama, međutim, nije usamljen. Sličan prizor dolazi i iz Bosne i Hercegovine, gdje Milorad Dodik — politički izoliran, pod sankcijama i sve bliže zidu — također puzi prema Izraelu, moleći za podršku i legitimitet.

Dodik ne dolazi s porukom mira ni pravde. Dolazi s molbom. Fotografije, izjave i simbolička podrška izraelskoj vladi služe jednom cilju – da se prikaže kao „koristan saveznik“ zapadnim centrima moći. Ironija je gotovo groteskna — čovjek koji godinama manipulira sada pokušava političko izbavljenje pronaći u tuđem ratu.

Ako Rama moral prodaje u ime liberalne Europe, Dodik ga zalaže za vlastiti opstanak.

Kad Balkan klekne, povijest bilježi

Zajedničko Rami i Dodiku nije ideologija, ni vjera, ni povijest. Zajedničko im je klečanje. Različitim riječima, istim gestama, nude bezuvjetnu lojalnost u zamjenu za političku korist.

To nije diplomacija. To nije borba protiv antisemitizma. To je geopolitičko podaništvo.

Albanci su u prošlosti pokazali iznimnu hrabrost i čovječnost. Ali moral se ne nasljeđuje — on se svakodnevno potvrđuje. U izraelskom parlamentu taj je moral izgubljen, jer je izabrana šutnja o zločinima moćnih i demonizacija slabih.

Povijest takve lidere ne pamti po govorima. Pamti ih po trenutku kada su kleknuli.