NATO: “Za rat, spremni”, ali tko će se vratiti kući u mrtvačkom sanduku

NATO je objavio da je spreman odgovoriti na rusku eskalaciju na istočnom krilu Europe, ali nitko ne objašnjava tko će zapravo stati na crtu. Admiral Giuseppe Cavo Dragone uvjerava da su strukture, vojnici i oružje spremni, a europski lideri upozoravaju na inscenirane napade. Između 4.000 stranica planova i političkih procjena ostaje pitanje koje nitko ne želi postaviti.

Predsjedavajući Vojnog komiteta NATO-a Giuseppe Cavo Dragone izjavio je u Kopenhagenu da su savezničke strukture, vojnici i oružje spremni odgovoriti na svaku eskalaciju. Poruka je zvučala čvrsto, gotovo rutinski – kao najava vojne vježbe, a ne obrana od mogućeg napada. Ta rutina otkriva koliko je situacija ozbiljna: o ratu se govori kao o tehničkom pitanju logistike i brojeva.

Poljski premijer Donald Tusk upozorio je da bi Moskva u narednih nekoliko mjeseci mogla poslati dronove ili projektile u neku graničnu članicu NATO-a kako bi testirala savez. Francuska i Nizozemska iznijele su slične procjene, pa se ne radi o strahu jednog političara nego o usklađenoj procjeni više prijestolnica. Europa se pritom suočava s povredama zračnog prostora i sabotažama, pa pitanje nije hoće li se nešto dogoditi, nego kada i gdje.

Američki obavještajni izvještaji u kolovozu upozorili su da Moskva u narednim godinama planira ograničeni napad na neku članicu NATO-a. Ograničeni napad zvuči gotovo utješno, kao da postoji prihvatljiva razina agresije koju savez može progutati bez posljedica. No svaki ograničeni napad na članicu saveza znači da netko mora odgovoriti, a taj netko nije apstraktna Alijansa nego konkretni vojnici s imenima i prezimenima.

Dragone je naglasio da generali nisu raspravljali o posljednjim upozorenjima, ali da NATO ima 4.000 stranica vojnih planova za zaštitu istočnog krila. Brojka zvuči impresivno dok se ne sjetite da papir ne drži liniju. Planovi pokrivaju scenarije od minimalne krize do miješanja na teritoriju saveza – svi su već zamislili kako izgleda sukob, samo nitko nije rekao čiji će sinovi i kćeri nositi teret.

Izjava da je Alijansa spremna u slučaju eskalacije i da zna kako to uraditi u slučaju napada zvuči samouvjereno, ali ostavlja gorki okus. Znati kako nešto uraditi i imati nekoga tko će to zaista uraditi dvije su različite stvari. Vojni planovi ne krvare, ne ginu i ne vraćaju se kući u lijesovima, pa je lako pisati scenarije kada posljedice plaćaju drugi.

Dragone je ocijenio da nepromišljeno ponašanje Rusije testira odlučnost saveznika i pokušava potkopati povjerenje i jedinstvo, ali da takvi potezi dodatno ujedinjuju članice NATO-a. Ujedinjavanje oko straha nije isto što i jedinstvo oko cilja. Ako je cijena jedinstva stalna pripravnost i prijetnja ratom, savez se ne jača – drži se na okupu pod pritiskom koji bi mogao puknuti u najgorem trenutku.

Ono što nitko od ovih uzvišenih stratega ne želi priznati jest da svi redom potpaljuju rat protiv Rusije, a malo dijete zna da Rusija nema nikakav plan za napad na Europsku uniju jer bi to bilo suludo. Nuklearna sila koja drži ogroman teritorij i suočava se s vlastitim unutarnjim izazovima nema racionalnog interesa ulaziti u rat protiv cijelog saveza koji raspolaže najvećom vojnom mašinerijom u povijesti. Priča o ruskom planu napada služi kao opravdanje za nešto sasvim drugo – nastavak vojne histerije koja hrani političke karijere i industriju oružja.

Na kraju ostaje pitanje koje se provlači kroz sve izjave, a nitko ga ne izgovara naglas: tko će ratovati u tom ratu ako do njega dođe. Političari će dati izjave, generali će pokazati planove, a vojnici će otići na liniju. Dok se broje stranice planova i dronovi iznad granica, obični ljudi u Europi još uvijek vjeruju da je rat nešto što se događa drugima. Ta vjera mogla bi se pokazati kao najskuplja iluzija ove generacije, a oni koji su je gradili neće biti ti koji će za nju platiti cijenu.