fbpx

Puca i savez Rusije, Turske i Irana oko rješenja krize u Siriji?

Bliski istok

Unatoč kaosu na sirijskom bojištu, Rusija Iran i Turska su ipak uspjeli uspostaviti i održavati krhko primirje u Siriji, što se smatralo novom fazom u razvoju složene situacije u ovoj zemlji. U drugoj polovici 2016. godine su svi vojni i politički akteri u Siriji shvatili da je samo vojnim sredstvima nemoguće doći do potpune i konačne pobjede. Niti jedna od strana u sukobu, uključujući i one unutar Sirije, kao ni regionalne i globalne sile, ne mogu uspostaviti kontrolu nad cijelim teritorijem Sirije ili barem većim dijelom zemlje.

Tijekom vremena, to je postalo poznato svim akterima u sukobu i sada je primarni cilj da se stvori atmosfera u kojoj bi svi postali svjesni nužnosti formiranja uvjeta za mirovni proces. U ovom slučaju, glavni uvjet je bio i još uvijek jest primirje.

Kroz napore tročlane skupine posrednika, Rusije, Irana i Turske, tijekom dva kruga razgovora u Astani u Kazahstanu, u siječnju i veljači ove godine, uspjeli su se odrediti uvjeti primirja i mehanizmi nadzora prekida vatre, čime su stvoreni temelji za pregovore u okviru Ujedinjenih naroda u Ženevi. Ovaj prekid vatre se ne odnosi na međunarodno priznate terorističke organizacija, kao što su ISIL i Al-Nusra Front, kao ni na skupine koje su im se pridružile i borbe protiv njih se dalje vode.

Istovremeno postoje ozbiljne proturječnosti među posrednicima i mora se priznati da Rusija, Turska i Iran imaju različite interese i ciljeve u Siriji, kao i različite poglede o budućnosti ove zemlje.

Utjecaj neslaganja Rusije, Irana i Turske na razvoj situacije u Siriji

Ukratko, Teheran ne dopušta mogućnost napuštanja Assada, kojega smatra svojim vitalnim jamcem u Siriji, koji će sačuvati utjecaj Irana, a ako treba i ojačati, takozvani “šiitski pojas” od Afganistana do Libanona, čime će Iran ojačati svoju poziciju na Bliskom istoku.

Ankara, pak, ne dopušta formiranje kurdske države, te u Siriji podržava etničke Turkomane i njima bliske sunitske Arape. Turska se protivi i iranskoj dominaciji, kako u Siriji, tako i diljem Bliskog istoka.

Moskva podržava različite varijante u ovoj situaciji, pod uvjetom da one vode prekidu rata. Stoga ruska diplomacija podržava stvaranje sirijskog nacionalnog rukovodstva koje će biti podržano od većine stanovništva, ali koje će, naravno, razumjeti i podržati interese Rusije i njenu ulogu u Siriji i na Bliskom istoku.

Damask nesumnjivo ima svoju viziju poslijeratne zemlje, a ona se uglavnom podudara s ruskim prijedlozima, budući da je Assad tijekom predsjedničkih i parlamentarnih izbora, koje nisu priznali Zapad, zaljevske monarhije i Turska, dobio potporu ogromne većine Sirijaca, a nakon nedavnih pobjeda na bojom polju mu potpora dodano raste.

Rusija se zalaže za očuvanje sekularnog ustroja buduće Sirije, ali se Turska tome protivi. Jasno je da turski plan predviđa stvaranje sunitske države, što je očito u suprotnosti sa željama šiitskog Irana.

Osim toga, politolozi napominju da se Iran boji bilo kakvog saveza Rusije, Sjedinjenih Država i Turske i želi da se održi rusko-iranski savez.

Ankara se istovremeno nada u preporod svojih odnosa sa Sjedinjenim Državama i čeka konkretne planove i poteze Trumpove administracije na Bliskom istoku. Iako formalno surađuju u Siriji, Turska se nada “američkom arapsko-turskom projektu” kojem bi cilj bio blokirati Iran.

Turski-iranski odnosi su u posljednjih nekoliko tjedana napeti do krajnjih granica, a inicijator ovog procesa je u Ankari. Sredinom veljače je predsjednik Turske, Recep Tayyip Erdogan, posjetio je Rijad, a mediji su pisalo i tome kako postoje određeni rezultati u stvaranju anti-iranske platforme. Međutim, dokaze za takve tvrdnje nisu predočili.

Govoreći 19. veljače na Konferenciji o sigurnosti u Münchenu, turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu je rekao kako Iran “predstavlja prijetnju za sigurnost i stabilnost u mnogim dijelovima regije”.

Zbog ove izjave je zaradio pohvale od glavnih regionalnih protivnika Irana – Izraela i Saudijske Arabije. Mevlut Cavusoglu je rekao da je Iran postao prijetnja u Libanonu, Siriji, Iraku, Jemenu i Bahreinu, zemljama u kojima je najviše izražen sunitsko-šiitske sukob.

Uz Ankaru su stali svi iranski protivnici. Tada je turski ministar vanjskih poslova rekao kako ima predosjećaj da Iran želi stvoriti dvije šiitske države, jednu u Siriji, a drugu u Iraku”.

Nekoliko dana kasnije je glasnogovornik turskog predsjednika, İbrahim Kalın, komentirao prisustvo iranske vojske u Siriji. Prema njegovim riječima, “argumenti da su iranski vojnici u Siriji na poziv vlasti u Damasku ne vrijede ništa”.

İbrahim Kalın, dužnosnik zemlje čija je vojska u Siriju ušla nepozvana i protivno međunarodnom pravu, izrazio je sumnju u zakonitost iranske suradnje sa sirijskom vladom, koja je, prema njegovim riječima, “kriva za smrt 600 000 ljudi”.

Glasnogovornik turskog predsjednika je rekao: “Iran je važan susjed Turske, ali Ankara ne namjerava zanemariti svoju želju za jačanjem svoga kredibiliteta u regiji”.

Iranski vojnici u Siriji?

Prema službenim izjavama, Iran je u Siriju poslao samo vojne savjetnika i instruktore, a prema neslužbenim podacima, u Siriji se bore iranske oružane snage, a posebno njihova glavna komponenta – Iranska Revolucionarna Garda.

Vojnici i generali Revolucionarne garde su okosnica skupine iranskih vojnih savjetnika. Oni u Siriji provode različite zadatke, od savjetovanja u vojnim područjima do pružanja podrške zapovjednicima jedinica sirijske vojske. Organiziraju i upravljaju borbenom obukom osoblja vladinih snaga, a izravno upravljaju vojnim aktivnostima proiranskih šiitskih dragovoljačkih snaga iz Iraka, Afganistana, Pakistana i samog Irana. Osim toga, odabir dragovoljaca, njihova obuka i prebacivanje u Siriju je također zadaća Iranske Revolucionarne Garde (IRGC).

Osim toga, neki od generala i viših časnika Revolucionarne garde su izravno uključeni u borbu, što pokazuje smrt više od 10 generala i mnogih visokih časnika IRGC.

Važan element proiranskih milicija u Siriji su borci libanonskog pokreta Hezbollah, koji provode brojne operacije na sirijskom frontu. Iranske snage u Siriji su učinile puno za spas Assada i da se dođe do trenutno relativno povoljnog stanja u zemlji.

Međutim, iranske aktivnosti su u suprotnosti s turskim planovima. Kad je iz gore spomenute izjave predstavnika turskog predsjednika, İbrahima Kalına, postalo jasno da se Turska protivi iranskoj vojnoj nazočnosti u Siriji, istovremeno je bilo jasno da Ankara ne želi proiransku vlast u budućnosti Sirije.

S druge strane, Turska kontrolira brojne militantne sunitske skupine u Siriji i zajedno s monarhijama Perzijskog zaljeva tvrdi da predstavlja interese sirijskih sunita. Ali to nije sve. Strateški interesi Turske su danas koncentrirani oko kurdskog pitanja.

Taktički, Turci nisu uspjeli zauzeti Manbij, kojeg drže Kurdi, a jedva su protjerali ISIL iz Al-Baba u sjevernoj Siriji, čime im je znatno otežana uspostava tampon zone duž tursko-sirijske granice duge 90 kilometara, gdje Turska namjerava zadržati svoju prisutnost.

Drugi, možda još važniji taktički zadatak za Tursku, jeste spriječiti izlazak snaga takozvane “Islamske države” iz njihove samoproglašene prijestolnice u Raqqi i da grad zauzmu Kurdi.

Kao što je naveo 28. veljače, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je rekao da su njegovi vojnici spremni za napad na Raqqu, jednom kada završe posao u Al-Babu.

Prema političkim analitičarima, ako Raqqu oslobode Kurdi, to će biti početak procesa stvaranja sirijskog Kurdistana. S obzirom na novu politiku administracije američkog predsjednika Trumpa, koji cilja na ponovno jačanje saveza s Izraelom i Saudijskom Arabijom, Turska je tražila potporu Washingtona i jamstva o kurdskom pitanju.

No, tada, potpuno neočekivano, Rusija sklapa dogovor s Kurdima da će ruska i sirijska vojska preuzeti nadzor nad zapadnim dijelom Manbija i obraniti civilno stanovništvo od napada proturskim islamističkih milicija, a sirijska vojska u samo jedno danu spaja svoja područja s onima koja kontrolirau kurdske YPG snage i tako uništava plan Erdogana da zonu utjecaja proširi na Manbij ili Raqqu, ili čak oba sirijska grada.

Saudijska Arabija ne želi izostati iz podjele Sirije, ali taj proces je još uvijek jasno vidljiv. Nije ni čudo da je ministar vanjskih poslova Saudijske Arabije, Adel Al-Jubeir, na konferenciji u Münchenu, rekao je kako je njegova zemlja odlučila poslati vojnike u Siriju, ali čeka novi američki plan za borbu protiv “Islamske države”. Iako je Adel Al-Jubeir do sada izjavio doslovno svašta, kao na primjer kada je najavio osnivanje “Islamske koalicije za borbu protiv terorizma”, pa bio ismijan od strane lidera Egipta, Pakistana, Alžira i još nekih zemalja, ipak treba spomenuti što je rekao saudijski ministar.

On je rekao da se radi o slanju specijalnih snaga Perzijskog zaljeva pod pokroviteljstvom američke koalicije, koje će osigurati saudijsku zonu kontrole u Siriji. Ministar vanjskih poslova režima iz Rijada je rekao da bi saudijski kontingent imao zadatak spriječiti da teritorij koji bude oslobođen od strane “Islamske države” dođe pod kontrolu Damaska i proiranskih skupina, prije svega Hezbollaha. Usput, računa se da je trenutno u Siriji prisutno oko dvije tisuće saudijskog vojnog osoblja, ali je problem za Rijad što su sve naoružane skupine koje podržava zapravo radikalni islamisti skloni savezništvu s “Islamskom državom” ili sirijskom Al-Qaedom. Zbog toga se u ovoj fazi i ne primjećuje veća uloga Saudijske Arabije u političkom procesu, jer je jedno kriomice slati vojnu pomoć teroristima, a nešto posve drugo davati im međunarodnu diplomatsku podršku.

Treba napomenuti da je nedavno održanu Konferenciju o sigurnosti u Münchenu obilježilo niz zanimljivih scenarija. Izrael, Saudijska Arabija i Turska su se otvoreno predstavili kao ujedinjeni front o pitanju suprotstavljanja Iranu i pozvali su na nove sankcije protiv Teherana.

Govor ministra obrane Izraela Avigdora Liebermana, ministar vanjskih poslova Saudijske Arabije, Adela Al-Jubeira i turskog ministra vanjskih poslova Mevluta Cavusoglua, bili su vrlo slični. Iako je turska retorika protiv Irana bila nešto blaža i diplomatska.

Ministar obrane židovske države, Avigdor Lieberman, pozvao je na dijalog između Izraela i sunitskih arapskih država, te na zajedničko djelovanje protiv Irana.

“Svijet nije podijeljen na Židove i muslimane ili Izraelce i Palestince, ekstremističke i umjerene snage. Po prvi put od 1948. godine umjereni sunitski arapski svijet razumije da im prijetnja ne dolazi od Židova ili cionizma, nego od Irana”, naglasio je čelnik izraelskog Ministarstva obrane.

Nema sumnje da je na Bliskom istoku stvorena anti-iranska ujedinjena fronta, ali ne samo u sirijskom sukobu. To nije slučajno. Ovdje se može vidjeti veza s dolaskom nove administracije Donalda Trumpa u Bijelu kuću. Washington je počeo konzultacije s Izraelom i četiri arapske zemlje, uključujući Saudijsku Arabiju, Ujedinjene Arapske Emirate, Egipat i Jordan, kako bi na Bliskom istoku uspostavio novi anti-iranski savez.

Sada je samo pitanje radi li se o oštrom zaokretu u Bijeloj kući u odnosima s Izraelom i Saudijskom Arabijom i je li sve ovo Trumpova situacijska improvizacija ili stvarni strateški plan? Možda oboje. Što se tiče predsjednika Trumpa, njegove nepredvidljivosti i impulzivnosti, to je, po svemu sudeći, improvizacija u njegovoj izvedbi. No, njegov dobro pripremljeni viši savjetnik Jared Kushner, ima jake osobne i poslovne veze s elitom Izraela. Osim toga, očito su u pripremi ove improvizacije znatnu, ako ne i glavnu ulogu, odigrale moćne sile – izraelski i saudijski lobiji u Washingtonu, koji imaju značajan utjecaj na američku politiku. U ovom slučaju se vidi da su usko surađivali, te da je bilo kontakata između Tel Aviva i Rijada, koji odavno za nikoga nisu tajna.

Dakle, situacija u Siriji i diljem Bliskog istoka će i dalje biti izuzetno komplicirana, ako ne i dramatična.

Naravno, glavna zasluga tročlane skupine posrednika, Rusije, Irana i Turske, je kakvo takvo primirje u Siriji, koje će spasiti tisuća života. To može biti temelj za pregovore između predstavnika suprotstavljenih snaga. Međutim, nije moguće vjerovati da je ovaj trokut moći riješiti hitne probleme u regiji. Imamo objektivnu stvarnost, koja danas zahtijeva teške vanjskopolitičke odluke, možda najviše od strane Rusije. Međutim, do sada se rusko vodstvo pokazalo sposobnim da kombiniranjem diplomacije i vojne sile postigne zacrtane ciljeve. Često ne onom brzinom kako bi mnogi htjeli, ali je pomak u ravnoteži snaga u korist Damaska u odnosu na 2013. ili 2015. očigledan.

Anti-iranska koalicija – SAD, Saudijska Arabija, Izrael i Turska?

Kao što smo rekli, iako je teško predvidjeti što Trump doista misli, na pomolu je ujedinjena fronta snaga na Bliskom istoku protiv Irana, zemlju koju se nepravedno optužuje da “destabiliziranje cijele regije”. Anti-iranska koalicija uglavnom ima poznate aktere, uključujući i glavne geopolitičke protivnike Islamske Republike – Izrael i Saudijsku Arabiju. U međuvremenu, ono čega se posebno treba čuvati Teheran, je što se tim snagama nastoji pridružiti i Turska. Probni baloni su već pušteni, a sve češća će javna kritika Ankare protiv svog šiitskog susjeda.

Sve do nedavno je Turska samo u iznimnim slučajevima davala teške izjave protiv Teherana, za kojeg je tvrdila da ima konstruktivan pristup na Bliskom istoku.

Svima su poznate aktivnosti Irana u sirijskom ratu, ali nikad prije na tako visokoj razini turske vlasti nisu oštro napale Iran, kao na nedavnoj konferenciji u Münchenu, kada su turski predstavnici govorili o “destabilizirajućim” aktivnostima Irana u mnogim dijelovima regije. Obično su takve izjave davali Izrael i Saudijska Arabija, a Turska je napada Teheran da se upliće u sukobe i nemire u Libanonu, Siriji, Iraku, Jemenu i Bahreinu.

Iz riječi Mevluta Cavusoglua se može shvatiti da je Ankara od pune solidarnosti prešla u tabor tradicionalnih geopolitičkih suparnika u Iranu.

Turska je napravila svoju računicu, a tek će se vidjeti hoće li ona biti uspješna. Ankara je zapravo najavila svoje sudjelovanje u anti-iranskoj koaliciji, a cijena su razmjerne prednosti za Tursku u slučaju ulaska u front za borbu protiv Irana.

Turska se nada da će od SAD-a dobiti jamstva u kurdskom pitanju u Siriji i na Bliskom istoku u cjelini. To je strateški cilj Turske, koja od Amerikanaca želi da sirijski Kurdi ni po koju cijenu ne uđu u Raqqu, “prijestolnicu” terorista “Islamske države” u Siriji. Ankara je svjesna da s Kurdima u Raqqi proces stvaranja sirijskog Kurdistana može postati nepovratan.

No, Turska se nije zadržala samo na jednoj anti-iranskoj izjavi i pokrenula je vrlo opsežne konzultacije o formiranju zajedničkih mehanizama koji bi spriječili vojno i političko “širenje” Teherana u regiji. Naravno, zbog još uvijek aktivne uloge Turske u procesu u Astani, kao nositelji ovog projekta su se predstavili SAD i Izrael, koji su vješto iskoristili trenutak ulaska u Bijelu kuću Donalda Trumpa, koji ne skriva antagonizam prema Iranu. Američki i izraelski partneri u ovom procesu su Saudijska Arabija i Turska. Najveća arapska monarhije je već izašla u susret turskom partneru, kojeg je identificirala kao borca protiv kurdskih i terorista “Islamske države”.

Ovo bi se mogao nazvati zaokret Turske za 180 stupnjeva u odnosu na Iran. Izrael bi također izvan zakona mogao staviti naoružane skupine sirijskih Kurda.

S druge strane, Tel Aviv očekuje da će Ankara poduzeti recipročne korake u priznavanju “terorističke prirode” libanonskog Hezbollaha.

Najnovija kronika događaja je uznemirila Iran. Nakon razgovora izraelskog premijera Benjamina Netanyahua s Donaldom Trumpom u Washingtonu 15. veljače, postalo je poznato da se uspostavila bilateralna radna skupina za suradnju u brojnim područjima, uključujući i “suprotstavljanje iranskoj prijetnji“.

Istovremeno s objavom američko-izraelskog konsenzusa o formiranju posebnih mehanizama za suzdržavanje Irana, čelnici Turske i Saudijske Arabije su također pokrenuli aktivan dijalog. Sredinom prošlog mjeseca je tijekom bliskoistočne turneje predsjednik Recep Tayyip Erdogan posjetio Rijad i navodno je sa saudijskim režimom postigao okvir o anti-iranskoj platformi.

U Münchenu je saudijski ministar vanjskih poslova bio tradicionalno oštar prema Iranu, ali njegov turski kolega se nije usudio Iran nazvati “glavnim sponzorom međunarodnog terorizma”. Turska je Iran nazvala “destabilizirajući faktorom”, očito u dogovoru sa Saudijskom Arabijom.

Konkretno, međunarodna i regionalna pozicija Irana trenutno ovisi o podršci Rusije, jer je Cavusoglu rekao “kako Iran želi Siriju i Irak pretvoriti u šiitske države”.

Nevjerojatno, ali istinito, turski je ministar vanjskih poslova rekao kako se Turska protivi sektaškim podjelama na Bliskom istoku i pozvao je Iran da prestane “prijetiti stabilnosti i sigurnosti u regiji”.

Oštrim riječima čelnika saudijske i turske diplomacije su uslijedili potpuno drugačiji odgovori njihovog iranskog kolege Mohammada Javada Zarifa, koji je rekao da Teheran želi dijalog s arapskim zemljama Perzijskog zaljeva.

“Imamo dosta problema u regiji, tako da želimo započeti dijalog sa zemljama koje nazivamo braćom u islamu”, rekao je u Münchenu Mohammad Javad Zarif.

Ranije je iranski predsjednik Hasan Rohani posjetio dvije arapske zemlje Perzijskog zaljeva – Oman i Kuvajt. Rohani je također izrazio želju da se riješe razlike sa sunitskim monarhijama u regiji.

Međutim, Saudijci su odbacili ispruženu ruku pomirenja Tehrana, a Turci su dolili ulje na vatru iransko-saudijskog sukoba.

Teheran je da takvu diplomatsku sabotažu pokušavao odgovoriti na simetričan način. Naime, odmah nakon izjava turskog ministra u Münchenu, iransko Ministarstvo vanjskih poslova je jasno reklo kako “strpljenje Irana ima svoje granice“. Međutim, iransko vodstvo je sada više zabrinuto “udruživanjem interesa” i “radnom skupinom” kojima je cilj stvoriti strategiju zatvaranja Irana u njegove granice.

Izjave dužnosnika su jedno, ali stvaranje anti-iranske koalicije Irance stavlja pred mnogo veće izazove.

U stvari, Iran je trenutno “suspendiran u zraku“. To vrijedi i za buduće odnose Islamske Države sa Sjedinjenim Američkim Državama, a dijelom i s Europskom unijom. Nakon što je Trump Teheranu poslao negativne signale, te najavio da će Washington revidirati prethodni kurs, Turska je istovremeno promijenila retoriku.

Unatoč nadi iz prosinca da se Ankara pridružila Rusiji i Iranu u rješavanju sirijskog sukoba i da su tri zemlje pronašle zajednički stav o sirijskom pitanju, sada dolazi do zaokreta. Iako je Turska jamac primirja u Siriji, od samog početka je turska strana igrala na kartu “umjerenih” sirijskih pobunjenika, što je Teheran prihvatio, iako je lako bilo prepoznati da iza svega stoji “ruka saudijskog režima”.

Turska i Saudijska Arabija su svjesni da Teheranu mogu otežati jačanje utjecaja u regiji, a čak i u Siriji Iranci imaju ograničenja u jačanju vlastite pozicije.

Ova situacija Iran prisiljava da se usredotoči na produbljivanje odnosa s Rusijom, jer i nema alternative i druge svjetske sile koja bi stala iza napora Teherana u iskrenoj borbi protiv terorizma.

Ohladiti usijane glave u Turskoj je nemoguće, a za Irance ne postoji geopolitička rezerva i mora se okrenuti Moskvi.

Od dolaska na vlast Donalda Trumpa, Iran i Zapad preispituju stavove o nuklearnom sporazumu iz srpnja 2015. Washington je već upozorio Izrael i Saudijsku Arabiju da nuklearni dogovor s Teheranom možda neće biti revidiran u bliskoj budućnosti, zbog američkih obveza, ali su ionako krhki odnosi između Washingtona i Teherana sve napetiji.

Kongres i Bijela kuća su Iran proglasili za “terorističku državu broj jedan” i “zlonamjernu regionalnu vlast”.

Iransko vodstvo će biti dužno reagirati na uvođenje novih američkih sankcija protiv Islamske Republike, bilo da su one uvedene zbog probnih lansiranja balističkih projektila ili umjetne histerije o “destabilizacijskoj politici u regiji”. Bilo kakvu pasivnost na sankcije bi Iranci smatrali gaženjem dostojanstva cijele nacije i osudili bi postupke svojih političkih vođa.

Međutim, Iran ima ogromnu prednost, jer nakon uklanjanja glavnih sankcija u siječnju 2016. Iranu se nude poslovne ponude od strane korporacija, vrijedne desetine i stotine milijardi dolara.

U svim budućim scenarijima treba paziti i odustati od provokativne retorika sa svih strana.

Prozvati Iran kao “glavnog sponzora međunarodnog terorizma” od strane vladajuće obitelji Al-Saud se može tumačiti i kao priznanje “kompleksa manje vrijednosti“. Cijeli svijet zna da su saudijski šeici i prinčevi glavni sponzori islamističkih terorističkih skupina, tako da je ova izjava prilično neumjesna.

Čak i američki Kongres i Bijela kuća znaju za to, kada su potvrdili vezu Rijada i terorista tijekom donošenja “Zakona protiv sponzora terorizma”, koji je doslovno uzrokovao histeriju Rijada. Međutim, čak i s tim saznanjima, SAD su se u ovom području okomile na Iran.

Sada, kada postaje jasno da je Turska prilično nepouzdan partner Rusije i Irana u Siriji, a saveznik ne može biti ni u kojem scenariju, sljedeća faza razvoja ove prilično zamršene situacije je susret turskog predsjednika Erdogana s ruskim kolegom u Moskvi za manje od tjedan dana. U slučaju da koalicija SAD, Saudijska Arabija, Izrael i Turska nastave konkretno djelovati s ciljem suzdržavanja Irana, vođama u Teheranu preostaje savez samo s jedno svjetskom velesilom, s kojom će morati udvostručiti vojne napore u rješavanju sirijske krize.

Za diplomaciju će se već pobrinuti Moskva, ali i Kina, koja redovito ulaže veto na rezolucije Vijeća sigurnosti kada je najpotrebnije.

0 0 vote
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
10 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
Jupiter
Gost
Jupiter
3 godine prije

Kada je brak zasnovan na interesu , pitanje je vremena kada će se raspasti.

Jurica
Gost
Jurica
3 godine prije
Reply to  Jupiter

Slažem sem ali mislim da su toga bili svjesni i Rusija i Turska kada su ulazile u njega. Samo se nadam da je Putin znao kakve posljedice će imati taj makar i privremeni dogovor sa fašistom Erdoganom po razvoj situacijem ne samo u Siriji, nego i na cijelom BI. Mene je sada čak i više strah svjetskog sukoba jer je cionistička lutka Trump odmah dao do znanja u kojem smjeru će mu ići politika, a to je nastavak rada na uništenju Irana, makar bez ikakvih realnih temelja. Turska se ovdje samo priklanja onoj strani za koju misli da će bolje proći

Moravsky
Gost
Moravsky
3 godine prije

Sad će Iranci..morati malo da popuste sa svojim ponosom ako žele Rusiju na svojoj strani(setimo se samo kada su Rusima ustupili aerodrom blizu iračke granice radi što efikasnijeg bombardovanja što “umerenih” glavoseča,što neumerenih..i zbog neke glupave izjave nekog ruskog generala..obustavili taj dogovor…doduše posle izvesnog vremena videvši da je ipak potrebno tako nešto opet dozvolili Rusima da se služe aerodromom)..Inače Iranci su veoma,veoma ponosna nacija….na šta naravno imaju i pravo poznavajući istoriju te zemlje..tj nekadašnje Persije…p.s.nazvati Iran N1 sponzorom terorizma pored silnih sunitskih šerijatskih grupa….koje svi znamo,a i oni (Zapad)..sponzoriše… je samo pokazatelj koliko je cionizam…licemeran

Natovac za novac
Gost
Natovac za novac
3 godine prije

Nista ne razumim, ovo je prava ludnica a gospodinu Babichu 10-tka.
Zasto 10-tka, pa zato jer ovdje nema ni glave ni repa a gospodin Babich je puno toga napisao i puno toga razumi.

Laki Topalović
Gost
Laki Topalović
3 godine prije

Ma šta ima razumit, Rusi igraju dugoročno i koriste sve, a prema članku, Turci misle da su pametniji, a iran ujedno može skontat da se ne može osloniti na nikoga osim na Moskvu, iako je bilo neslaganja stoljećima, ali kakve veze. Vele Rusi se ljute jer su kupili Airbus i Boeing. Ništa se Rusi nisu naljutili na Iran, jer nemaju dovoljno aviona koliko Iranu treba odmah, a oko Sirije će se još vidjet. Talal Silo u Kudima je obični papak, glasnogovornik, tek toliko da bude zastupljena jedna frakcija Kurda. Kako odluči Salih Muslim, tako će bit, a može i trenutku reći Amerima da je suradnja gotova. Nešto se ne čuje, valjda zato što su Kurdi zaratili međusobno. u Sindžaru. ovo može skontat samo Lavrov i malo tko na svijetu, i iranci, koji nikome ne vjeruju, niti će vjerovati, osim Assadu i Rusima. Ono s bazom je bila predstava, kao i Rogozin koji se navodno naljutio na Irance. Političar tog ranga, pa da e naljuti. Pa ne vodi seosku krčmu, nego vojno-industrijski kompleks, pa da se ljuti na “gosta” i izbaci ga iz gostione. Svašta se čulo, ali će ovdje pobijediti najmudriji, a ne najjači, a prije svega onaj s konstantnom politikom, a to Turci nisu.

subaru
Gost
subaru
3 godine prije

Osmanlije kreacija odabranih ima več 500 godina slušaju svoje tvorce, saudi isto i što drugo očekivati od njih. U Siriji ima potencijala da tama pali vatru tamo beskonačno.

Ratoborna Gljva
Gost
Ratoborna Gljva
3 godine prije

Jebes me ako ista razumijem šta se dešava u ovoj Siriji.
Prvo Asad mora da ode pa kad su Rusi naklepali ovu zapadnu revoluciju ISIL, AL-NUSRU i ostale hašišare, onda Asad moRe ostati.
Turci roknuse Ruskog suhoja, pa safatase sankcije koje su ih koštale k’o Petra maslo, pa onda jarani.
Kurdi protiv Sirije pa kad im prpa od Turaka Sirijska armija im sad dodje k’o zavoj na ranu, a Amerikanci otvoreno ratuju na strani Kurda i još baze po Siriji imaju, Rusi im šalju humanitarnu. Ameri uveli sankcije Rusima a ovamo Rusi šalju humanitarnu Američkoj proxsi Kurdskoj pjesaadiji.
Iran se bori da Sirija opstane sa trenutnom vlasti, jer je to žila kucavica za Hezbolah i crvena linija za Iransku egzistenciju, a ovamo Turci kao fol u savezu sa Iracima protiv kozojeba i hašišara iz ISIL-a, Al-NUSRE koje su do jučer u nebo dizali i plaćali da tu istu Siriju sjebu u komade.
Turska ima jaranske odnose sa Izraelom a ovamo ko fol saveznik Irana protiv hašišara koje podržava Izrael.
Rusi saveznici Sirije, a iza zavjese sa svima u talu…….. kako god da kontam neznam kako da kontam.
Ima li netko ko se razumije u trenutno stanje da to malo obrazloži, : sumadinac, hamza, makistar………. vi ste po komentarima koje sam pročitao ipak naj vise informisani…..

H\'ghar
Gost
H\'ghar
3 godine prije

Rusija je postavljanjem 4 plinovoda prema EU i plinovodima prema Kini, stvorila bazu da sada može snabdijevanje ostalog svijeta plinom po konkurentnim cijenama prebaciti na LNG brodove i terminale (da li su sa Japanom dogovorili plinovode i do Japana preko Kurila – ili će na lng terminale i brodove? Moguće, ali za to će se još pitati ameri, ako to Abe nije do sada “unovčio” kod Trumpa), i to je javno obznanila. Time je jednim potezom isključila TR iz ikakvih “igara” na BI. Izrael, Libanon, Egipat, Libija, Katar, Iran, SA, Tunis, Alžir, Mroko, Nigerijai svi ostali koji imaju plin samo trebaju postaviti LNG terminal nad poljem i čekati da im svrate LNG brodovi i voze… bilo kome tko ima LNG terminal…Ameri prezadovoljni jer financijsko burzovna infrastruktura trgovanja naftom i derivatima je “njihova” i to je busness as usual bez petljanja sa kojekakvim državama i vlastima (TR, Katar, Iran, SA, Jordan, Izrael itd td)
Iran je od geopolitčke i strateške važnost za obranu RF sa juga…. Stoga Iran ne mora strahovati za vlastite interese u suradnju sa RF. Ne samo za RF nego i za Kinu i zaštitu Puta svije, koji je VELIKA ugroza za anglo saksonsku talasokraciju. Predviđam da će potez od Indijskog oceana (Pakistan Avganstan), na sjever preko …..stanova, biti područje koje će sada “oživjeti” paralelno sa Kavkaškim područjem..
Jednim potezom (viješču da kreće masivno ulaganje u proizvodnju LNG brodova ojačnag trupa i plutajućih LNG terminala) RF je sve promjenila….

sardelino
Gost
sardelino
3 godine prije

Nakon uništenja iraka cionisti su prigovorili amerikancima da su umjesto iraka trebali napasti iran.kao napravili su grešku u koracima.

Michael Collins
Gost
Michael Collins
3 godine prije

Turci vode brigu o Arapima sunitima – vidi se da im je islam bitniji od toga što oni uopće nisu Arapi, i u koji rog i dalje puše Erdo.
Neka Iran i Rusija još pojačaju napore u spajanju Mosula i Deira, jer šijitski polumjesec mora opstati.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik