fbpx

Rusija i Iran – Zajednički ciljevi i očita proturječja u Siriji

sirija

U srijedu je završen posjet izraelskog premijera Benjamina Netanyahua Rusiji. Glavni razlog putovanja u Soči izraelskog premjera, kojeg su pratili direktor Mossada Yossia Cohena i novi čelnik Vijeća za nacionalnu sigurnost Meir Ben-Shabbat, bila je zabrinutost Tel Aviva zbog iranske vojne prisutnosti u Siriji. Netanyahu je od Putina htio dobiti jamstva da nakon poraza terorista ”Islamske države” iranska vojska neće ostati u Sirijskoj Arapskoj Republici i da tamo neće graditi vojne baze. Prema svim izvješćima i napisima medija, Vladimir Putin izraelskom premijeru nije dao odgovor na ovo pitanje.

Ranije je Iranska revolucionarna garda odbacila tvrdnje medija da u Siriji vodi bilo kakve neovisne vojne operacije i sve akcije iranske vojske su usklađene s vladom u Damasku. Ovu je izjavu za medije dao glasnogovornik IRGC,  general Ramazan Sharif.

Kako su izvijestili mediji, IRGC je započeo samostalne operacije protiv terorista ”kalifata” u Siriji, kako bi se osvetio ISIL-u zbog brutalne likvidacije njihovog zarobljenog vojnika Mohsena Hojajjija.

Kao odgovor na napise medija, državna iranska agencija IRNA je navela kako je Iranska revolucionarna garda IRGC odlučna u daljnjem pružaju vojne savjetodavne podrške sirijskoj vojsci, sve do iskorjenjivanja takozvanog ”kalifata”, ističući kako IRGC nikada nije vodio ”neovisni kopneni rat u Siriji”.

Iran pruža podršku sirijskoj vladi u borbi protiv različitih terorističkih skupina, uključujući ISIL, a uz Rusiju i Tursku djeluje kao jedan od jamaca prekida vatre u Siriji.

Što se tiče iranske podrške Damasku, ona je neupitna, jednako kao želja Teherana da uspostavi kopnenu vezu s Hezbollahom u Bejrutu. Jesu li Iranu potrebne vojne baze i trajno prisustvo u Siriji? Ako govorimo o većem vojnom kontingentu, vjerojatno ne. No, da će u poslijeratnoj Siriji, ako Assad i njemu bliski političari ostanu na vlasti, imati svoje obavještajne ispostave, to je neupitno. Osim toga, uspostavom vojnih baza bi to, uz Rusiju, bila druga zemlja koja bi dobila privilegiju da sirijski teritorij koristi u vojne svrhe, što bi stvorilo priličnu zbrku na Bliskom istoku.

Rusija je svjesna podrške koju Iran pruža u borbi protiv terorizma na kopnu i suradnja između ove dvije zemlje u svim područjima je svakim danom sve veća.

No, pitanje Sirije je vrlo delikatno. Zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Mihail Bogdanov i njegov kolega iz Irana, Hossein Ansari, raspravljali  su 1. kolovoza u Moskvi o stvarajući zona za de-eskalaciju sukoba u Siriji, što je prioritet Moskve i Teherana.

”Razgovarali smo o svim tim pitanjima i detaljima svakog segmenta našeg rada u Astani i našoj ulozi jamaca za prekid neprijateljstava u Siriji”, rekao je Bogdanov.

Drugi dan je glasnogovornik ruskog predsjednika Dmitrij Peskov rekao kako je Kremlj pozitivno ocijenio situaciju u zonama primirja u Siriji. Naveo je kako proces ne teče bez poteškoća, ali i naglasio pozitivnu dinamiku u već uspostavljenim zonama, kao i da će se nastaviti rad na stvaranju drugih.

Podsjetimo da je u početku dogovoreno stvaranje četiri zone za de-eskalaciju sukoba, prva je trebala biti u Idlibu, druga u enklavi između Homsa i Hame, potom Istočna Gouta i jug zemlje. Do sada se primirja drže samo skupine takozvanog ”Južnog fronta” i prekinute su vojne aktivnosti terorista u enklavi između Homsa i Hame, dok je Idlib postao feud Al-Nusra Fronta i tamo će se jako teško postići dogovor o bilo kakvom ozbiljnijem primirju. Istočnu Goutu drže četiri skupine, od kojih neke žele pregovarati, druge ne, a Al-Nusra Front, koji ionako ne može sudjelovati u pregovorima, vodi borbu i protiv vladinih snaga i suparničkih skupina.

U ovim okolnostima, sa sirijskom vojskom koja tek sad počinje poprimati oblike moderne oružane sile, sposobne voditi učinkovite vojne operacije s manjim, ali dobro obučenim i opremljenim jedinicama, pomoć u ljudstvu Irana je za Rusiju neprocjenjiva. Naravno, kada govorimo o Iranu, onda se pri tom misli i na libanonski Hezbollah.

Međutim, dok je vojna suradnja između ruskih i proiranskih snaga u Siriji na visokoj razini, službene diplomatske  izjave često skrivaju važne detalje i ne odražavaju uvijek suštinu procesa koji je u tijeku u Siriji, iako je ona veoma važni.

Nesporna je činjenica da je Rusiji u sirijskom sukobu Iran partner i saveznik, ali je govoriti o strateškom partnerstvu možda preuranjeno.

Ako su na početku ruske vojne operacije ciljevi Moskve i Teherana na taktičkoj razini bili slični. To je očuvanje preostalih sirijskih državnih institucija i stabilizacija vlade u Damasku, pa čak i pregovori s dijelom ”meke” oporbe, kojoj je dosta rata, samo kako bi se postigao više ili manje održiv prekid vatre. No, kako vrijeme odmiče i poraz terorista se bliži kraju, ruska i iranska vizija poslijeratne Sirije bi se mogla promijeniti.

Rusija je ranije rekla da kako je imperativ očuvati cjelovitu Siriju, kojom će upravljati predsjednik i vlada koje će odabrati narod i da Sirija mora ostati sekularna i multietnička država. Zapravo se i ovdje stavovi Teherana i Moskve podudaraju, obzirom da Bashar Al-Assad prema svim procjenama uživa najveću podršku u narodu, a veliki dio razne manje stranke koje su formalno oporba vladajućoj Ba’ath stranci, ali podržavaju vladu od prvog dana pobune i rata u zemlji.

No, Moskva je s američkim predsjednikom Trumpom na vrhu summita G20 u Hamburgu postigla zaseban dogovor o primirju u pokrajinama Dara’a, Quneitra, Suweida. Iran, kao ni Turska, u ovom dogovoru službeno nisu sudjelovali i od je postignut izvan procesa u Astani.

Prema sporazumu, ruska vojska je raspoređena na ovim područjima i sve proiranske skupine su se morale povući 40 kilometara od izraelske i jordanske granice. U određenom smislu, ovo i nije bio loš sporazum za Iran, koji ne može jamčiti da neki od zapovjednika raznih proiranskih skupina samoinicijativno neće poduzeti akciju protiv izraelske vojske, što bi dovelo do otvorenog sukoba sa židovskom državom.

Teheran se jedino zabrinuo da konzultacije između Moskve i Washingtona u Ammanu neće postati alternativa pregovaračkoj platformi i procesu u Astani.

Kasnije je još jedan dogovor o primirju Rusija postigla sa skupinama iz Istočne Goute u Kairu, kada je 22. srpnja potpisan sporazum s najjačom frakcijom u tom području, Jaish Al-Islam. I ovaj je dogovor postignut bez iranskih predstavnika, a uska vojska policija je osigurala isporuku humanitarne pomoći civilima i organizirala rad nadzornih punktova na kojima su raspoređeni ruski vojni policajci.

Treba napomenuti da Iran šire područje Damaska smatra ”’vratima” za opskrbu Hezbollaha i da tamo ima dovoljan broj pripadnika Iranske revolucionarne garde i drugih proiranskih milicija.

Osim toga, ruski vojnici u privatnim razgovorima ne skrivaju činjenicu da su u istočnom Aleppu ne nekakvoj vrsti ”pozitivnog suparništva” s Iranom. Ono je počelo odmah nakon oslobođenja grada, kada je Rusija tamo rasporedila vojnike i časnice sa Sjevernog Kavkaza, koji su održavali red u tom području.

Prva skupina, koju su činili Čečeni, nije samo patrolirala ulicama, nego je uspostavljala i bliske kontakte s lokalni stanovništvom, starješinama i drugima.

Iako neki tvrde kako Teheran neće odustati od pokušaja da poveća svoj utjecaj u istočnom Aleppu i da njegove milicije ”šire ideologiju Homeinija”, to je teško izvodivo. Naime, istočni Aleppo je dio grada u kojeg je ranije doselilo ruralno sunitsko stanovništvo, koje je došlo u grad kako bi našlo posao o velikom industrijskom kompleksu Aleppa. Pokušaj širenja šiitskog islama među ovom populacijom je besmislen i ne bi pridonio sigurnosti.

Od početka kampanje u Aleppu su se proiranske skupine borile za deblokadu enklave Nubl-Zahra, ili u jugozapadnom dijelu području u blizini grada Hadera, dok su tek u završnoj fazi sudjelovali u borbama za oslobođenje grada.

Naravno, kako bi se učinkovito pregovaralo o rješavanju sirijske krize, Rusija traži da se održi ravnoteža. S jedne strane jača svoju poziciju u Siriji, a s druge sprečava Assadu da se  isključivo veže za Iran, što se do sada nije moglo prijetiti.

Teheran pokazuje spremnost da sudjeluje u svim pregovorima, ali pokušavajući iskoristiti situaciju, što je logično, ponekad čak igrajući  na rusko-američke proturječnosti. S obzirom na stav nove američke administracije prema Rusiji, tu i nema nekakvim problema.

Na primjer, kada se stabilizirali situacija na jugu, Iranci su odmah prebacili jedinice koje imaju pod kontrolom na druga područja, na primjer, u sirijskoj pustinji, gdje proiranske skupine pokušava poraziti lokalne sunitske islamističke skupine koje su sve do nedavno imale bezrezervnu potporu Sjedinjenih Američkih Država. Svima je jasno da Iran pokušava uspostaviti kopneni ”šiitski koridor” i za ostvarenje tog cilja koristi dovodi nove šiitske milicije iz Iraka. Trenutno se u Siriji na strani Assada bori oko 15 tisuća Iračana.

Ovdje treba naglasiti da je Iran u Astani pozvan da kontrolira akcije ovih skupina,  iako to i nije jednostavna zadaća, obzirom na heterogenost proiranskih postrojbi koje se u sirijskoj pustinji formalno bore pod jednom zastavom.

Jednako tako je važno reći da primirje u  Siriji nisu uvijek kršile samo islamističke skupine, nego i radikalne skupine koje su pokušale omesti pregovarački proces. Ali to ne treba čuditi, jer se događalo i događat će se u svi sukobima. Međutim, to je pogrešan pristup, jer propaganda takve napade koristi kao dokaz krivnje Damaska i Teherana ”kako ne žele prestanak rata”.

U tom se slučaju promovira teza kako Teheran ne želi nikakve političke promjene u Siriji koje bi smanjile njegov utjecaj i da na terenu želi uspostaviti trajnu prisutnost svojih snaga.

Naravno, Moskva se obvezala na mirno rješenje sirijskog sukoba i ne želi da Sirija postane neka vrsta kolonije Irana, jer bi takva Sirija neminovno potonula u sektaške sukobe, što je karta na koju su igrale radikalne islamističke skupine. No, s druge strane, Moskva se obvezala i da će iskorijeniti ISIL i AL-Nusra Front, a to ne može bez pomoći proiranskih skupina na terenu. Dakle, imamo prilično složenu situaciju u kojoj je malo vjerojatno da će se s radikalnim političkim reformama složiti klanovi i elite bliske Basharu Al-Assadu.

S druge strane, čak ni u Damasku mnogi nisu zadovoljni  većim utjecajem Irana u Siriji, a takvih ima čak i među alavitima u časničkom zboru. Na primjer, 4. elitnoj mehaniziranoj diviziji, koja se oduvijek smatrala osobnom gardom obitelji Assad, pridružio se šiitski bataljun ”Seif Al-Mahdi”. Iako se ovaj bataljun pridružio diviziji u uvjetima rata kao pojačanje, neki su to protumačili kao pokušaj Irana da drži pod kontrolom ostatke sirijske vojske. Naravno, sve ove navode treba uzeti s rezervom, jer ni ruski, ni iranski mediji dužnosnici ne daju jasne dokaze o rusko-iranskim proturječjima.

Jedini ”dokaz” su dogovori o primirju postignuti u Ammanu i Kairu, bez prisutnosti Irana. No, tada bi trebalo vjerovati i da su prosaudijska skupina iz Istočne Goute i Rijad s jedne strane, te SAD i ”Južni front” s druge, pouzdaniji partner Moskvi od Teherana. Malo je vjerojatno da će Rusija u nedovršenom poslu, pored očiglednih razmimoilaženja u nekim pitanjima, prigrliti ”saveznike” iz Washingtona i Rijada i njihove opunomoćenike u Siriji, te prekinuti veze s Teheranom.

Naravno, trenutni zastoj u pregovorima ide na ruku Damasku i Teheranu, koji se mogu boriti protiv svih skupina kao protiv ”terorističkih”, što i jesu, iako je dogovor da su teroristi u Siriji ”samo” i Hayat Tahrir Al-Sham i ISIL, te skupine koje se bore na njihovoj strani, a to je gotovo tri četvrtine ”umjerene oporbe”

Dokaz je nedavna kampanja koalicije Hayat Tahrir Al-Sham, koja je uspjela u Idlibu poraziti  Ahrar Al-Sham i preuzeti kontrolu nad velikim dijelom pokrajine Idlib i istoimenim gradom.

U ovoj situaciji su Rusija i Turska trebali brzo odlučiti i dogovoriti se s manjim skupinama umjerene oporbe oko mjera podrške u borbi protiv radikala. Kako se to nije dogodilo, moguće je da proiranske skupine i dijelovi sirijske vojske i paravojnih skupina pokrenu ofenzivu na Idlib, jer se ne može negirati jačanje radikalnih skupina u tom dijelu zemlje.

No, takav scenarij, iako bi ga mnogi pozdravili, samo bi ujedinio sve militantne skupine i doveo do novih koalicija u koju bi se uključile i skupine koje se pridržavaju primirja. Posljedica bi bila još veća moć Al-Qaede u tom dijelu zemlje. Ova opcija bi uzrokovala i humanitarnu krizu s tisućama izbjeglica, dok za borbu protiv terorista u Idlibu ima puno boljih opcija.

Općenito, Iran rješenje sukoba vidi u punom porazu nad militantnim skupinama, a želi i izravnu potporu Rusije. U Moskvi su skloniji kombinaciji vojnih akcija i diplomacije, te da se sukob na kraju riješi političkim putem.

Moglo bi se reći da Moskva kombinira svoja iskustva iz Čečenije, možda i rata u Alžiru, gdje je nakon 11 godina sukoba u preko 200 000 žrtava vlada uspjela iskorijeniti ekstremnu salafističku terorističku organizaciju Jama’ah al-Islamiya al-Musallaha. To je bilo moguće jer je alžirska vlada Front islamskog spasa, koji se u početku borio protiv alžirske vojske i na strani radikalnih islamista, na kraju prešao na vladinu stranu. Tisuće boraca Fronta islamskog spasa je predalo oružje vlastima, 2000. su ti su borci amnestirani pod uvjetima koje je odredio predsjednik Abdelaziz Bouteflika. Iako su formalno započeli sukob, sunitski pobunjenici Fronta islamskog spasa su nakon godina ratovanja na kraju prihvatili plan pomirenja i time su doprinijeli uništenju radikalne skupine Jama’ah al-Islamiya al-Musallaha.

Otprilike po ovom obrascu Rusija namjerava riješiti sukob u Siriji i na vladinu stranu, ne kao saveznike ili partnere, ali ni kao neprijatelje, privući što veći broj lokalnih naoružanih skupina, jer očito razumije da će neuspjeh sporazuma s tim skupinama dovesti do novih žrtava na obje strane, bez izgleda za potpunu pobjedu vladine vojske.

Kako god bilo, trenutno su stvari na terenu takve da Rusija se, bez obzira na očigledna proturječja s Iranom, nikako ne može pouzdati u SAD, Jordan, Tursku, pogotovo ne u Saudijsku Arabiju, stoga je možda preuranjeno govoriti što će biti za godinu ili dvije. Ali je svejedno potrebno demistificirati ovaj savez, kojega mnogi žele prikazati kao idilu u kojoj nema različitih mišljenja, ciljeva i strategija.

0 0
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
11 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
dena
Gost
dena
3 godine prije

pa da rusi su iranu odbili prodati su 35 a indoneziji su ih prodali u zamjenu za rizu i banane

Angela
Gost
Angela
3 godine prije

Ove godine su Rusija i Malezija proslavili 50 godina od uspostavljanja veza ove dve drzave. Malezija odaaavno kupuje rusko oruzje, imaju saradnju u trgovinskoj razmeni i investicije u vojnoj i tehnickoj sferi, kao i u ekonomskoj. Narocito je pojacana bilateralna razmena u energiji, ukljucujuci nuklearnu energiju, informacione i komunikacione tehnologije, biotehnologije, civilne i vojne avio industrije, medicine i zastiti informacija, proizvodi visoke tehnologije. To su dve prijateljske drzave, veoma je siroka vojna i tehnicka saradnja. Rusija im pomaze u razvoju kosmickog sektora…Imaju saradnju na kulturnom nivou, edukativnom, 4.000 Malezijanaca studira u Moskvi, najvise medicinu i inzinjering i jos puno toga, umetnost…

Laki Topalović
Gost
Laki Topalović
3 godine prije

Budalaštine, dok su ovog tjedna potpisali ugovor nafta za hranu, klirinški model. Nije prodaja oružja tek tako. Dobar dan. Dobar dan. Ja bi trebo to i to. To se pregovara o cijeni uvjetima isporuke i isplate , ima li kompleks mogućnosti ispuniti tolike narudžbe. Rusi su prodali Irancima što nitko nije, da zaštite svoja podzemna nuklearna postrojenja – S-300, A o zrakoplovima će se razgovarati. Tko kaže da je to zadnja riječ. Trgovac i kupac se uvijek igraju. da postignu što bolje uvjete . Misliš da će Rusi Turdkoj dat S-400? Hoće, malo morgen. To sa Su35 ne znači ništa, uvijek ako je konačna vijest.

lisac
Gost
lisac
3 godine prije

Ljuta je to kaša.

Moreno
Gost
Moreno
3 godine prije

Plenkovićeva mirna reintegrcija istočne Ukrajine je ravna ludosti Kolindine vojne krajine prema Rusiji koja se naziva inicijativa Baltik – Crmo more – Jadran.
Niti je to Plenkovićeva a ni Kolindina ”inicijativa” jer sve kad bi i bila njihova nebi smili ni beknit bez svih potrebnih dopuštenja i uvjeta.

dena
Gost
dena
3 godine prije

to je ustvari dio one evrope u vise brzina koja je najavljena a sad se prestao upotrebljavati taj izraz tamo je hrvatska se ugurala jer je iza schengena pa nema pristupa u prve dvije makar u trecu ligu kojoj objektivno ne pripada sustina je pokusaj bijega od balkana s kojeg ne mozes pobjeci bolje bi bilo biti prvi u svom selu nego zadnji u gradu zvani evropa objektivno obzirom na polozaj more zemlju resurse koje hrvatska ima a ne koristi hrvatska je najjadnija zemlja u europi zahvaljujuci vladajucim elitama koje su nas od devedesete na ovamo dovele u ocajan polozaj

Angela
Gost
Angela
3 godine prije

Danas je javio Associated Press da su US i Saudi Arabija urgirale opoziciji, koju oni podrzavaju i guraju protiv Asada i Sirije, da moraju da prihvate Asadovu politicku ulogu u Siriji i njegovu ulogu u buducnosti Sirije, jer on na vojnom polju nadmocniji protiv njih!! To je veliki politicki zaokret koji su izvestile ove diplomate! To je glavna promena u Zapadnoj strategiji i podrsci Sirijskoj opoziciji i raznim militantnim grupama. U tom izvestaju stoji da je Rex Tillerson rekao Generalnom Sekretaru UN, Antoniu Guterres-u da ce administracija Donalda Trampa ” ostaviti Sirijsku sudbinu u ruke Rusije.” Znaci nema vise krestanja i dosadnog guslanja “Asad mora da ode”, niti postavljanja “crvene linije” (Obamina pretnja!), niti trikova i laznih optuzbi, demonizacije….Broji se samo VOJNA pobeda na terenu! Zivela Sirija! Zivela Sirijska Arapska Armija koja krvari i hrabro se bori vec 6 godina protiv US i njenih “saveznika”! Putin odradio odlican posao! Nisam ni sumnjala. Samo jos da dodam, narod se vraca, pokrenuli su neke fabrike, fabriku lekova…

bbbb
Gost
bbbb
3 godine prije

Ako uzmemo da Rusiju vodi domoljub, a ne predstavnik mraka koji glumi rusa, onda on zna da je Iran za Rusiju važniji deset puta od Sirije. Ako su rusi došli braniti Assada i Siriju zbog toga jer se ne žele boriti u Rusiji sa mrakom i zbog toga jer su skužili da nemaju više gdje uzmicati onda se samo može zamisliti kako bi do zadnje kapi krvi branili Iran od mraka. Stoga Iran je strateški saveznik Rusiji i Kini isto kao i Sjeverna Koreja, to se može braniti samo nukleusom. Babiću imaš animozitet prema perzijancima kao tvoj bivši kolega Marjanović prema Putinu.

most
Gost
most
3 godine prije

A je li ti Bibi u tom slučaju jamčiš da ćeš se povući sa Golana?
Ovakva Putinova šutnja zacíjelo izluđuje Izraelce – ovako i oni odgovaraju kada ih se pita za njihovo nuklearno oružje
A što se ovo događa sa ruskim veleposlanicima? Sad ovaj u Sudanu nastradao u rezidenciji, u bazenu. Ginu kao na fronti?!

Angela
Gost
Angela
3 godine prije

@most: da! O, poor baby! The Reich is about to fall. The Fuhrer is getting upset! Udario vruci talas sa Mediterana! Nakrcalo se ruskih vojnih krstarica!! Bibi je otrcao u Soci kod Putina gde su razgovarali 3 sata, a to je njihov 6 sastanak od 2015.god. Malo, malo, Netanjahu trci kod Putina! Tako da se zna ko je gazda! Ne znam koje karte u rukama ima Netanjahu, jer Rusija nikad nece napustiti Siriju, sa kojom su saveznici vise od 50 godina! Nikad nece napustiti Iran koji je njihov saveznik preko 40 godina! A pogotovu sad kad ih taj rat mnogo kosta (kao i svaki rat). Predpostavlja se da Izrael ima oko 400 nuklearnih glava. Niko tacno ne zana. To je jedina nuklearna drzava koja ne dozvoljava kontrolu medjunarodne organizacije, i nikom nista! To je drzava koja najvise prodaje oruzje, i nikom nista! Pa ko je pretnja na Srednjem istoku?

Angela
Gost
Angela
3 godine prije

Sastanak sa Putinom je bio los dan za Netanjahu! Putin je ignorisao njegovu “ostru retoriku protiv Irana” te rece: i? Ali, velika pobeda Hezbolaha!

POVEZANE VIJESTI

Izbornik