“Šesti čin” prosvjeda “Žutih prsluka” se odvija u atmosferi puzajuće diktature

Danas je počeo “Šesti čin” prosvjeda pokreta “Žutih prsluka” u Francuskoj. Iako su u glavnom gradu zemlje ove subote trebali biti održani u blizini palače Versailles, koja je zbog ove najave zatvorena, jutros se prvih nekoliko stotina prosvjednika okupilo na Montmartreu.

Kojom će rutom dalje ići, nije poznato, ali tijek demonstracija u Parizu uživo možete pratiti na You Tube kanalu kuće RT France.

VIDEO – Uživo s prosvjeda u Parizu

Tri dana prije Božića, “Žuti prsluci” ponovno mobiliziraju svoje trupe diljem Francuskoj kako bi šestu uzastopnu subotu održali demonstracije. Jedan od aktera pokreta, ali ne i vođa, Eric Drouet, pozvao je “Žuti prsluci” da ovu subotu demonstriraju u Versaillesu, čiji će dvorac i polje biti zatvoreni zbog sigurnosti. Demonstracije su dozvoljene samo u perimetru okruženom barijerama, što znači da se Macron odučio na djelomičnu provedbu još uvijek neusvojenog zakona o kontroliranim prosvjedima.

Jutros u devet sati ispred dvorca se nije vidio nijedan skup, ali je više prosvjednika ranije stiglo u Pariz, na Montmartre, gdje su se okupljali u malim ulicama gdje ih policija ne može slijediti.
Nema sumnje da će predsjednik i vlada na sve načine pokušati suzbiti prosvjedni pokret, što se vidi i iz medijske hajke koja se ovih dana vodila protiv “Žutih prsluka” u Francuskoj.
U ovoj klimi puzajuće diktature se napadi na pokret provode kroz širenje propagandne i dezinformacija, društvenog nasilja i policijsku brutalnost. Vrijedi spomenuti riječi velikog obožavatelja predsjednika Macrona, medijske zvijezde, navodno filozofa i samoproglašenog ljevičara Bernarda Henrya Levya, koji je proteklih godina podržavao “apsolutnu slobodu izražavanja” i prevrate u svijetu, od Arapskog proljeća do Ukrajine i šire, koje otkrivaju duboko antidemokratsko razmišljanje kojeg promiče Francuska vlada koja brani neoliberalni poredak.
“Bez obzira na to govorio Macron ili ne, ne slažemo li se s njim ili se slažemo, bez obzira jesmo li on za ili protiv njegovih reformi, on u ovom trenutku nema nikakvu važnost. Suočeni s usponom fašista i frakcija neprijatelja Republike, samo je jedan izbor pravilan – podrška predsjedniku Macronu”, rekao je Bernard Henry Levy, koji je u članku za internetski portal Soroseve nevladine udruge Project Syndicate tijekom “Četvrtog čina” pokret “Žutih prsluka” nazvao “fašističkim”.

Izjava francuskog salonskog filozofa i sluge neoliberalne elite je očit primjer kako se novi fašisti koriste starim metodama i odvraćaju ljude s pravog puta u ovim vrlo važnim tjednima borbe i demokratskog buđenja francuskog naroda.

Nikada kao u ovih pet do šest tjedana “krize” glavni francuski mediji nisu tako revno i gorljivo odigrali svoju ulogu čuvara novog poretka.

Uzalud su razne organizacije upozoravale i osuđivale medijski tretman temeljen na neprovjerenim informacijama, na njihovu komunikaciju s vladom, na neprestano  poticanje da se pokažu samo zahtjevi određenih predstavnika pokreta, a da se druge izreže iz prikaza opće mobilizacije.

U ovim tjednima krize vlade je u uredništvima francuskih medija zapravo zavladala panika, iako je normalno da  novine, radio i televizijske postaje preuzmu svoje uloge, od uloge komentara priopćenja predsjednika do uloge arbitra o legitimnosti zahtjeva prosvjednog pokreta, čak i da pokušaju organizirati društveni dijalog.

Takva uznemirenost među medijskim profesionalcima je vjerojatno posljedica sumnje koja kao da lebdi u njihovim mislima. Naime, “vrhunski” francuski novinari kao da sudionike prosvjednog pokreta smatraju neukim ljudima kojima se može manipulirati po volji i kao takvi nisu vrijedni da se analiziraju i razumiju njihovi zahtjevi? Nešto slično smo vidjeli nakon Brexita, kada se mediji nisu htjeli ni približiti velikom broju ljudi koji su glasali za izlazak iz EU ograničili su se na nekoliko kratkih izjava Nigela Faragea, glavnog promotora referenduma.

Iako sastavljen od brojnih različitih komponenti, pokret Žutih prsluka se naglo razvio kroz izravno iskustvo borbe, uz opće nepovjerenje prema medijima, kojima su time poručile da nemaju monopol na “proizvodnju mišljenja”. To je bio odgovor na medijima na nedostatak objektivnosti novinara i prosvjednici su počeli praviti svoju strategiju.

Na društvenim medijima se objavljuju uznemirujući prizori policijske brutalnosti, gotovo u istom omjeru u kojem mainstream mediji prikazuju nasilje dijela “Žutih prsluka”. Vidimo da su policija i francuski žandari često paralizirani pred organiziranim skupinama u akciji, dok su vrlo revni kada se bijes treba iskaliti na ponižavanju mirnih srednjoškolaca ili, nažalost, čak i osoba s invaliditetom. Poruke sudionika prosvjeda se šalju uživo, u realnom vremenu, i prate sustavno lišavanje prava na demonstracije kojeg provodi ministar unutarnjih poslova.

“Žuti prsluci”, osim što osuđuju i bore se protiv arogantnog političkog i ekonomskog nasilja, svakodnevno trpe i medijski prezir, kojim se pokret želi razoriti “odozdo”. No, platforma zahtjeva postupno dobiva obrise sve jasnijeg protesta i pokazuje želju naroda da oblikuje politiku. Francuzi su protiv dodatnih “strukturnih reformi”, privatizacija i žele obraniti socijalnu državi, ili ono što je od nje ostalo.

Time se pojašnjava i trenutni diskurs mainstream medijima, koji su se jednoglasno mobilizirali u podršci strategije predsjednika Macrona, pogotovo nakon unaprijed snimljenog televizijskog govora u kojem Emmanuel Macron naciji obratio 10. prosinca, pokušavaju nekako pronaći izlaz iz krize.

Gotovo nitko u medijima nije ukazao na ispraznost govora francuskog predsjednika. Zato su uslijedile bezbrojne objave na društvenim medijima u kojima su “Žuti prsluci” u realnom vremenu komentirali besmislenost njegova govora. Međutim,  nešto nije promaklo Francuzima.

Prije svega, Macron je zaprijetio oštrom represijom ako je pokret potraje, neprestano je hvalio policiju, oslobađajući ih, čak unaprijed, od bilo kakve odgovornosti u slučaju nasilja. Najavio je i primjerene presude za “zagovornike” nasilja.

Onda je promijenio svoje držanje i postao susretljiviji i zamišljeniji, pokušavajući osigurati socijalni mir tako što je kao “ustupke” ponudio milostinju.

Ukratko, svjedočili smo reklamnom spotu promicanja imidža nefleksibilnog, ali velikodušnog šefa države, čvrstog jamca reda i istodobno suosjećajnog s ljudima koji su, barem jednom, zaslužili njegovo suosjećanje. Macron se u osnovi bori samo zato što nije ni svjestan devastirajućih učinaka neoliberalnih reformi, koje će, u svakom slučaju, nastaviti provoditi “sve do povratka nacije u zlatno doba”, kako je rekao.

Rijetko se moglo vidjeli “demokratskog” predsjednika koji svom narodu prijeti s toliko cinizma. Komentatori su pisali kako njegove riječi zaslužuju više pozornosti nego “lažne vijesti”, koje su zapravo bile sadržaj njegova govora, počevši od povećanja minimalne plaće, svečano najavljene kao da je to konkretan odgovor na zahtjeve prosvjednika.

Macron je besramno lagao francuskom narodu. Kako bi se postigao bolji učinak su korišteni mediji. Najavljena je mjera bez presedana – povećanje minimalne mjesečne plaće od stotinu eura. Ovu su  mjeru televizijski komentatori odmah pozdravili kao izvanredan događaj i kako je sto eura mnogo, što nikada prije nije viđeno, čak ni od strane sindikata.

Međutim, ako se uzmu svi odbici, to zapravo iznosi oko dvadeset eura, što je već zakazano za 2019. godinu, iako s drugačijim rasporedom. Preostalih osamdeset eura dolazi iz “Bonusa Aktivnosti”, mehanizma doprinosa kojeg je aktualna vlada uvela kako bi zamijenila prethodni aktivni prihod Solidarnosti, revaloriziran za tu prigodu. Dakle, Macron nije obećao ništa što već nije postojalo, a što je ukinuto njegovim mjerama i prebačeno u novi fond. Tipično za bankarskog računovodstvenog službenika, ne i za lidera zemlje poput Francuske.

No, mediji se nisu htjeli baviti ovom analizom, nego simboličnom gestom, nakon koje su govorili o predsjedniku “koji je priznao svoju krivnju i pružio ruku pomirenja”. Zatim, suočeni s kritikama vođe Jean-Luc Mélenchona, koji je odmah upozorio na prijevaru, mediji su ustali u obranu  predsjednika i njegov cilj da svim sredstvima delegitimira i uguši prosvjed.

Francuski mediji danas šire atmosferu strah u zemlji i pažljivo biraju glasnogovornike kojima daju pravo na izražavanje, kao i društvene zahtjeve koje se smatraju “legitimnima”. Njihova strategija ima dva glavna cilja. S jedne strane, da se poticanjem straha spriječi širenje pokreta, unaprijed legitimirajući nasilje države koje bi moglo pogoditi svakoga tko se želi pridružiti pokretu. S druge strane, treba se zaustaviti političko sazrijevanje “Žutih prsluka” prije nego što se zahtjevi pretvore u masovne zahtjeve za promjenu porezne politike, ekonomskih odluka i demokratizaciji institucija.

Cilj propagandne je legitimirati vlast u nastojanju da svim sredstvima stane na kraj procesu demokratizacije političkog života u zemlji.

Strategija utemeljena na strahu i odabiru zvučnih izjava objašnjava važnost koju mediji daju pomno odabranim skupinama koje se pokušavaju infiltrirati u prosvjedni pokret.
Zašto? Najuvjerljiviji odgovor daju posljednji predsjednički izbori tijekom kojih su mediji neprestano ukazivali na “fascinaciju  fašizmom kojeg širi Marine Le Pen”, kada je Nacionalni front još uvijek mogao pridobiti veliki dio biračkog tijela.

Međutim, nakon prvog kruga, kada je “strah od fašizma” dao prednost  Macronu, ta je tema postala sporedna.

Medijsko korištenje fašizma u Francuskoj je pobjednička strategija još od izbora Chiraca 2002. godine.

Tako se širenje lažnih vijesti od strane samozvanih stručnjaka koristi i sada. Šesti tjedan zaredom traju prosvjedi “Žutih prsluka” i sada im je od strane Bernarda Henrya Levya prišivena etiketa “crnokošuljaša”, što ujedno znači zeleno svjetlo diktatoru iz Elizejske palače za nasilno gušenje pokreta.

Francuska vlada želi zakon koji dozvoljava samo mirna i kontrolirana okupljanja

Kao “posljednje sredstvo” u gušenju prosvjeda “žutih prsluka” je spremno kemijsko oružje

Francuska: Slab “peti čin” prosvjeda još nije razlog da Macron proglasi pobjedu