Zadržavanje učenica i uskraćivanje odgovarajuće sahrane roditeljima – Australijo, pretjerala si sa svojom Covid histerijom

Umjesto efikasne politike, javni zdravstveni službenici su oružjem uveli zaključavanje kao borbu protiv Covida-19, a mnogi Australijanci, naviknuti na strane bube i viruse, udovoljili su im, ali je njihovo strpljenje i povjerenje konačno nestalo.

Ranije ove nedjelje policija je zaustavila prepuni školski autobus pun uplašene djece, svima je rečeno da ostanu na mjestu, a poznata plavo-bijela traka okružila je vozilo dok su službenici odlučivali kako da se uhvate u koštac sa onim što je posmatračima moralo izgledati kao mjesto ozbiljnog zločina.

Ali umjesto terorista, ilegalnih imigranata ili krijumčara droge, policija u Južnoj Australiji tražila je dvije učenice koje su stopirale iz susjedne države Viktorije kako bi se sastale sa prijateljem i ušuljale se u autobus, miješajući se sa onima koji su već bili u autobusu.

Zbog onog što bi u normalnim vremenima moglo proći kao avanturistički prestup školaraca, ove dvije djevojke proganjane su kao prestupnici. Njihov zločin? Prekršili su ograničenja zaključavanja Covid-19 i napustili matičnu državu.

Jednom identifikovane među 36 učenika, odmah su zadržane, a zatim testirane na koronavirus. Obje su imale negativne rezultate.

Ovaj incident možda djeluje kao neobična Aussie komedija, ali na drugom kraju humorističke skale nalazila se potresna priča osmogodišnjeg Coopera Onyetta, takođe iz Viktorije, koji se utopio u svom prvom školskom kampu prije više od nedjelju dana.

When eight-year-old Cooper Onyett drowned while on a school camp in Victoria last week, his shattered parents had one final wish: a proper funeral. But authorities only allowed 10 people at the service.https://t.co/XUf3bjZZx0

— The Australian (@australian) May 28, 2021

Birokrati hladnog srca, pozivajući se na „javno zdravlje“, onemogućili su njegovoj ožalošćenoj porodici da organizuje veću sahranu od one ograničene na samo 10 ljudi koje zakon dozvoljava.

Ova iskustva iz stvarnog života su ono što se dešava kada paranoja, strah i neznanje zahvate javnu maštu, a tu histeriju divljih očiju pojačali su australijski zdravstveni službenici nametanjem sedmodnevnog zaključavanja „prekidača“ u Viktoriji u četvrtak.

Najnovije mjere znače da gotovo sedam miliona stanovnika Viktorije može da napusti domove samo radi neophodnih poslova, zdravstvene zaštite, kupovine namirnica, vježbanja ili vakcinacije protiv koronavirusa, a sve to zahvaljujući broju zaraza koje su narasle na 26.

U međuvremenu, u petak je Velika Britanija zabilježila 4.182 nova slučaja.

Širom svijeta zabilježeno je 3,5 miliona smrtnih slučajeva od Covida-19, ali brzo pronalaženje kontakata, brza zaključavanja i stroga pravila socijalnog distanciranja pomogli su Australiji da održi svoj Covid-19 broj relativno niskim, sa nešto više od 30.000 slučajeva i ukupno 910 smrtnih slučajeva. Ali po koju cijenu?

Stanovnicima Viktorije je muka od zaključavanja i muka od toga da im se govori šta da rade. A dalji dokaz za to je sve veće kolebanje oko vakcine koje zahvata naciju, jer se nepovjerenje u političare širi na njihov program imunizacije i na redovnu šemu karantina.

Štaviše, tamošnji članovi moje porodice kažu da im je muka od toga što se osjećaju kao „prljavi Viktorijani“, zaključani u svojim domovima, dok su drugdje širom zemlje sportski događaji u punom jeku i ljudi mogu uživati na otvorenom i kupovati, piti i jesti napolju kad god žele.

Australci su teritorijalna gomila. Kopnene granice između kopnenih država i teritorija ne uzimaju se olako, kao što su regionalne podjele u Evropi – jedva zaslužuju pominjanje kao znakovi koji dobrodošlicom dočekuju putnike u Bordeaux ili Bavarsku.

Odrastajući u mojoj rodnoj Viktoriji, ako bi nas porodični praznici ikad odveli preko državne granice, znali smo da ulazimo na „neprijateljsku teritoriju“, jer ćemo morati da trpimo rukavicu inspektora voćne muve (Bactrocera trioni).

Noseći lako prepoznatljiva zelena odijela, ove šaljivdžije bi bez šale zaustavile automobil i, pošto su popisali putnike, zahtjevali da znaju da li neko od putnika nosi voće. Ako je to slučaj, odmah je zapljenjeno i bačeno u veliku zelenu kantu prije nego što su putnicima mahnuli da bezbjedno nastave put. I bez muva.

Uvijek se činilo pretjeranim. Na kraju krajeva, muve lete. Nije im bilo potrebno da ih prošvercujemo preko granice unutar naših viktorijanskih pomorandži kad su mogle da prozuje pomoću sopstvenog pogona.

U današnje vrijeme, besmislene granične snage postavljaju pultove na aerodromima ostrvskog kontinenta i možete ih gledati kako prekorijevaju i naplaćuju kazne nesvjesnim strancima koji unose potencijalno zagađujuće meso i povrće u zemlju u TV emisijama kao što je „Ništa za prijaviti“.

Australci imaju osjećaj da su pod opsadom. Da strane bube i virusi samo čekaju priliku da nekontrolisano mutiraju i da se šire, desetkujući populacije naših čudnih životinja i uništavajući domaće biljke i drveće. Pa čak i nas.

Zbog toga su službenici javnog zdravlja koji šire strah od pandemije koronavirusa bili toliko uspiješni u Australiji, jer uvijek postoji nešto što čeka da uništi naš dragocijeni način života, neprekidno smo upozoravani.

Ali Australci nisu glupi. Oni mogu da vide da, iako su karantin i blokade efikasni u suzbijanju infekcija Covid-19, a tiranija distanciranja djeluje kao prilično efikasna prirodna barijera,  testiranje i praćenje je na mjestu, te oštrije mjere sigurno bi trebalo primijeniti samo u ekstremnim slučajevima. A 26 novih slučajeva se ne kvalifikuje kao ekstremno.

Dakle, dosta sa hapšenjem odbjeglih učenica. Dosta sa bešćutnim odbacivanjem želja ožalošćenih roditelja. Dosta je bilo panike zbog svakog slučaja Covida-19. Dosta s povikom vuk.

Jer ako dođe dan kada australijski javni zdravstveni službenici moraju da povuku pokretni most i zatvore ekonomiju, zaključavši sve u zatvorenom, teško će ubijediti umornu populaciju da još jednom moraju da igraju tu igru. Skeptični Australci će jednostavno ignorisati vlasti. I šta onda?

Autor: Damian Wilson