fbpx

Atomsko sklonište u našem selu

Sklonište

Miro nije baš volio školu. Nije da nije probao sa srednjom. Stric Jure ga je kao i ostalu braću koja su dorasla za srednju školu pozvao k sebi u Zadar na školovanje.

Koja igra sudbine – stric Nikola imao je devetoro djece, a stric Jure bio bez djece. Zato stric Jure nije bio škrt, ni sebičan, bratovu djecu nastavio je odgajati kao svoju.

Miro, kao zdrav i radišan momak je napravio matrikulu i krenuo navigavati. Odlučio vidjeti svijeta i štogod zaraditi. Njegovi dolasci nakon vijađa bili su praznici za sve nas. Miro je donio prvi HI FI uređaj u selo s pojačalom od barem 100 W. Donosio je i neke long play ploče. Tjednima su se s tarace strica Nikole razlijevali akordi pjesama grupe Smokie (koje i danas napamet znam). Nosio je hlače ‘na trapez’, baš poput likova s omota albuma Smokie i Status Quo.

Pronašao je i lijepu i skromnu ženu. Stric Jure je znao što je mladost, da su mladost i ludost istoznačnice pa je savjetovao Miru da počne graditi kuću u selu.

I krenuo Miro. Gdje bi počeo? Ispod stare roditeljske kuće je bilo polje, tamo ne možeš. Gore iznad je bila Glavica, krš, živi kamen. Kako bi tamo iskopao temelje, bez bagera i mehanizacije.
Svejedno, kuću je počeo praviti u sred krša i to krša kojeg je trebalo od padine srezati na nulu. Miniranja i kopanja. Jure, Čiko, Joso, njegova braća su izvezli na tisuće karijola škalje, stijena, kamenja. Znali smo pripomoći moj brat  i ja s izvozom koje karijole.

Miro je u živom kamenu iskopao podrum, armirao zidove, nalio prvu ploču i unutar živog kamena imao podrum. Kasnije je digao kat i stavio ploču, pregradio, izradio zidove iznutra, stavio prozore i vrata.

No, život ga nije mazio. Nakon navigavanja je ostao u Zadru, došla su djeca, nije imao ni financijskih mogućnosti da kuću dovrši, niti bi povratkom imao kakav posao od kojeg bi prehranio obitelj. Kuća je ostala i nikad u njoj nitko nije živio. Koje muke, koji trudi, koji novac bačen…

No, to se samo činilo. Ono što nam iz pozicije sadašnjosti izgleda kao ludost, u kontekstu vremena tek pokazuje svoju smislenost, svoj razlog koji se neda odlomiti od Božje providnosti.

Došao je rat. Cijelo selo na domet tenkova i topova s jedva tri kilometra udaljenih neprijateljskih položaja. Kad je već bilo na dometu, onda su oni to i koristili pa vježbali gađanje.

Ni jedna kuća u selu nije imala podrum. Ni jedno sklonište. Osim kuće koju je Miro izgradio.

Tijekom cijelog rata, njegov podrum su preostali ljudi u selu koristili kao sklonište kojemu ni tenkovske granate nisu mogle ništa. Ni potres.

Nekad nam se čini da nam je sudbina neprijatelj. Nekad nam se učini da smo miljenici sudbine. Nekad pomislimo da mi upravljamo sudbinom. Prečesto se sudbina poigra s nama. Ne možemo uvijek znati je li vrijedno to što činimo. Vrijeme nam pokaže.

Sve izgrađeno na korist zajednice je višestruko vrijedno. Mogao je Miro prokockati i propiti novac. Nije. Izgradio je kuću u kojoj nikad nije živio.

U stvari je izgradio sklonište za susjede. Bio velikodušni donator. Skroman čovjek. Mnogi ‘ugledni’ i ‘bogati’ ljudi potkradaju državu, potkradaju radnike kako bi kupili stanove za svoju djecu, unučad, praunučad po metropolama. Prljaju dušu.

Miro svoju dušu uprljao nije.

0 0
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
5 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Jomla
Gost
Jomla
5 mjeseci prije

Like!

Alex
Gost
Alex
5 mjeseci prije

Atomsko Sklonište je iz Pule!

Maki
Gost
Maki
5 mjeseci prije

+10

sobravia
Gost
sobravia
5 mjeseci prije

A pucali su srpski topovi, bajdvej…

istrazuj
Gost
istrazuj
5 mjeseci prije

@SOA,
Izvrsna prica!
Kao i uvijek.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik
5
0
()
x