Prije nekoliko mjeseci sam pročitao da je jedan čovjek poginuo jer nije htio popustiti u sukobu oko mjesta za parkiranje. Može se tako vidjeti i kako je žena legla na parkirno mjesto da bi ga sačuvala dok se muž ne probije do njega i napokon parkira auto.
Dovijanja s invalidskim potvrdama koje daju prednost pri parkiranju, postavljanjem lažnih tabli s registarskim oznakama i drugi trikovi su također brojni, jer ljudskoj mašti u takvim prilikama nigdje kraja nema.
I borci „za uvođenje reda“ u parkiranju ne zaostaju u svojim aktivnostima. Ako neko od njih smatra da se u njegovoj ulici, ili pored njegove kuće, ne treba parkirati, bez obzira na to što za to nema nikakvog znaka, to je nekada jače od zakona, a kazne su mnogo oštrije. I ja sam se jednom parkirao na takvo „zabranjeno mjesto“ i po povratku našao probušenu gumu. Rekli su mi da sam dobro prošao, jer nekima izbuše sve četiri. Kažu da se čak i zna ko to radi, ali sve ostaje na tome.
Ali sada se ne bih više bavio ovom stranom problema vezanog za parkiranje nego – načina na koji se parkira. Naime, neki ljudi to obavljaju vrlo nemarno i gotovo redovno umjesto jednog, zauzimaju dva parkirna mjesta. Neki od njih su nespretni, nemaju osjećaj za prostor i orijentaciju i naprosto teško pogode parkirati kako treba. Neki su naprosto neodgovorni, površni, a neki baš bezobrazni i umišljeni i to čine namjerno, uvijek s nekim svojim začuđujućim opravdanjem. Čuo sam kako se moj prvi susjed svađa sa susjedom preko puta ulice. Svako ima na svojoj strani mjesta za parkiranje, ali ovaj je parkirao na našoj strani jer „to nije zabranjeno“. Ali susjed mu i ne prigovara zbog toga, nego što je zauzeo dva mjesta, na što je dobio odgovor kao: „Zašto je to važno, oba su bila slobodna i nikome nisam smetao?!“ Moj bliži susjed mu opet odgovara da je istina da su oba mjesta bila slobodna u tom trenutku, ali sad već nisu i sad se ostali moraju parkirati dalje, sasvim nepotrebno. Ulazim u kuću i ne znam kako se razgovor završio zaključujući da mi je pametnije ne zadržavati se, da mene ne uvuku u arbitražni proces koji je tako beznadan.
Gledam po parkiralištima koliko je onih koji se tako neodgovorno parkiraju da drugima oduzimaju ili smanjuju njihov prostor. I nije toga baš pretjerano mnogo, ali ipak dovoljno za nepotrebne sukobe i nesporazume. Vjerujem da su neki od njih u opravdanoj žurbi ili iz nekih drugih razloga koji se mogu razumjeti, krivo parkirali, ali ima i onih koji misle da time pokazuju kako su oni veličine, kako je njima dozvoljeno što drugima nije
Ili smo mi, koji ovako sve to gledamo, ipak – cjepidlake?
-1
Po meni bi za vozačku dozvolu trebalo proći jedan mali IQ test. Kao i za bilo koji javnu službu 🙂
Da vidiš tek belaja po parkinzima kad padne snijeg – visina snijega bude proporcionalna visini tenzija.
Bio je jedan kod mene u Turopolju Albanac, koji se sve maltretirao, kamatario, šverc drogom, ono sve što uz to ide. I tako je na parkingu naletio na jednog branitelja koji mu je kak’ ti stao na mjesto. I nakon “Čivša nona”, “Pas mater” i ostalih epiteta, “BOOM”…i nema ga više…
Takva se borba i svađe odvijaju svakodnevno u vezi mnogih objekata, privilegija, osoba i drugih manjih ili većih tema, od nivoa čovjeka (svađa sa samim sobom), preko obitelji, skupina pa sve do nivoa država (međudržavne svađe). To je karakteristika doba u kojem živimo i tako će biti još tisućama godina. Međutim, svaki čovjek ima slobodnu volju odlučiti želi li živjeti na taj način ili na neki napredniji način. Nitko čovjeka ne tjera na svađu, on sam odlučuje želi li se svađati ili ne. Čak i kad ga uhvati žuta minuta, opet odlučuje želi li se prepustiti navali emocija ili ne. Rješenje je dakle u samokontroli, toleranciji, smirivanju tenzija i ispravnom načinu ponašanja. Da bi neki odnos uspio, oba sudionika (ili svi sudionici) se trebaju oko kvalitete tog odnosa potruditi. Njegujući takav pristup u društvu, sve je manje članova društva koji odstupaju od istoga i sve je lakše očuvati takvo stanje… Čitaj više »
Kad se covik zeli svadjat, uvik ce nac razlog za isto. Dakle, potreban je samo povod. A kad si u svadji sa samim sobom, svaki trenutak je nova prilika za svadju. Budale nikako da svate, da je neusporedivo ljepase bit u miru nego u pravu!
kad vidim koliko je nekom stalo da provede neku nevažnu glupost, dobijem još veći motiv da mu to zadovoljstvo izbijem iz ruku… čisto zato jer je apsolutna glupost – i treba takvome pokazati da to što brani životom nije toliko bitno i da se svemir neće poremetiti da to izgubi…
Nismo cjepidlake nego onaj dio obzirnih kojima normalno smeta tuđa neobzirnost.
Smatram da nije nimalo teško biti obziran kad živiš u mnogoljudskom društvu.