Olivera Lazarević – žrtvovana princeza

Olivera Lazarević rođena je oko 1373. godine, a umrla je posle 1444. godine. Pouzdan datum rođenja i smrti nije utvrđen.

Olivera Lazarević je bila najmlađe dete srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića i kneginje Milice. Lazar i Milica su imali šestoro dece: Maru, Jelenu, Draganu, Teodoru, Stefana, Oliveru i Vuka. Olivera Lazarević je po majčinoj strain potomak Nemanjića jer je čukundeda kneginje Milice bio Vukan Nemanjić, najstariji sin Stefana Nemanje i rođeni brat svetog Save. Olivera je, kao i ostala srpska plemićka deca bila izuzetno obrazovana.

Govorila je latinski i grčki, učila je hrišćansku teologiju i filozofiju, što je bilo neizostavno. Ženska deca su, nasuprot mračnom srednjem veku zapada, uvek morala biti upućena i učena pravilima tajne diplomatije. U raznim istorijskim izvorima ona se kasnije spominje kao veoma vaspitana, smerna, pametna, obrazovana, energična i jaka žena. Sve je ovo proisteklo iz strogog vaspitanja i dobrog obrazovanja, što joj se kasnije, kao i celoj Srbiji za koju se žrtvovala, isplatilo.

Kosovska tragedija

Nakon Kosovske bitke, koja je bila 28. juna 1389. godine situacija u tadašnjoj Srbiji je bila haotična. Sam Kosovski boj je bio haotičan i najveći poraz i najveća pobeda srpskog naroda. Sultan Murat, koji je predvodio vojsku, bio je ubijen od strane Miloša Obilića. Predvodnik srpske vojske, knez Lazar, otac Olivere Lazarević je još uvek bio živ i u boju.

Po tadašnjim pravilima ratovanja, kada predvodnik vojske pogine, računa se da je boj izgubljen. Spletom okolnosti, knez Lazar, po predanju, pada sa konja i biva zarobljen od strane turske vojske. Oni ga dovode kod Bajazita, koji je prethodno ubio svog starijeg brata da bi on nasledio presto, odlučuje da pogubi kneza Lazara. Bajazit je u ovoj priči centar interesovanja jer je upravo on, ubica Oliverinog oca, za nepunu godinu dana postao muž kneginjice Olivere Lazarević, kasnije sultanije Olivere.

Udaja Olivere Lazarević za Bajazita

Godine 1390. Olivera je, uz dogovor sa majkom i crkvenim savetom, data u sultanov harem. Srbijom je, nakon pogibije kneza Lazara, a u ime maloletnog sina Stefana, vladala kneginja Milica. Srbija je postala vazalna država, a to je značilo pomoć turskoj u vojnim pohodima, određene poreze i raznorazna dodvoravanja, a jedno od njih je bilo upravo i žrtvovanje Olivere koja je poslata u Bajazitov harem. Da u vojnu službu ne bi išao njen mlađi brat, Olivera je odlučila prihvatiti Bajazitov zahtev da mu postane žena. Ova odluka je doneta na Državnom saboru, još krajem 1389. godine, a do odlaska u harem od tada je ostalo još samo par meseci.

Odlazak u harem

Olivera Lazarević je u sultanov harem i tadašnju prestonicu Drenpolje (današnje Jedrene) odvedena uz pratnju svoja dva brata: Stefana i Vuka. Po predanju, čitav put, kojim je povorka išla, od Kruševca do Jedrena, srpski narod je posipao laticama ruža, dok ga je Olivera posipala suzama. Zbog ovog predanja, o Oliveri Lazarević je napravljen i dokumentarno-igrani film baš pod nazivom Put ružama posut.

Život u haremu

Olivera Lazarević je po svim istorijskim izvorima, postala najomiljenija sultanova žena. Čim je došla, postala je jedna od 4 glavne kadune (tako se zove sultanova zakonita žena koja mu nije rodila decu, ona koja rodi dete zove se baš-kaduna; Olivera Lazarević sultanu nije podarila dete i bila je kaduna). Kako ju je njena starija sestra često zvala Despina, u haremu je ona postala Despina Hatun.

Život u haremu je bio surov. Za šesnaestogodišnju pravoslavnu devojku, to je sigurno bilo veoma stresno. Ali njena hrišćanska spremnost na žrtvu, kao i njena prirodno nasleđena duhovna snaga u kombinaciji sa izuzetnim vaspitanjem i izvanrednim obrazovanjem, omogućila joj je, ne samo povoljan život u haremu već i mnoge privilegije, kao i ono što joj je bilo najvažnije, a to je mogućnost da pomogne svojoj zemlji. Olivera je imala veliki uticaj na sultana Bajazita, što neki turski hroničari veoma kritikuju nazivajući je Srpkinjom devojkom ili Ćaurkom devojkom koja u svakim političkim govorima sultanu “šapće u uvo”. Mnogo je pomagala Srbiju, sve što je bilo moguće uraditi u korist zemlje, ona je uradila. O njenoj duhovnoj snazi ali i moći nad sultanom svedoči i to da nije ostavila pravoslavlje, i ne samo to, kao sultanija pravoslavne vere, ona je imala ličnog sveštenika

1402 godine je zajedno sa Bajazitom bila u zarobljeništvu mongolskog kana Tamerlana. Turska je ušla u sukob s Mongolima i nakon bitke kod Angore, u kojoj je kao vazal učestvovao i Oliverin brat Stefan, sa svojim jakim oklopnicima, koji su po raznim istorijskim izvorima i hroničarima tadašnjeg doba, bili jedini koji su se u toj celoj turskoj vojsci mogli meriti s Mongolima. Turci su bitku izgubili, kan Tamerlan je pustio sve srpske vojnike na čelu sa Stefanom da se vrate u Srbiju. Stefan Lazarević je 1403. godine oslobodio Oliveru iz zarobljeništva, tada je već bio despot, a zahvaljujući svom poslanstvu, uspeo je da od Tamerlana zamoli oslobođenje svoje sestre, sultanije Olivere Lazarević – Bajazit je umro u mongolskom zarobljeništvu.

Žrtvovana princeza opet u Srbiji

Olivera Lazarević se vratila u Srbiju 1403. godine, nakon 12 godina provedenih u haremu i skoro godinu dana u mongolskom zarobljenštvu, i živela je sa svojim bratom despotom Stefanom Lazarevićem kojem je pomagala da vlada Srbijom sve do njegove smrti. Često je putovala, najčešće kod svoje rođene starije sestre Jelene BalšićKosače u Dubrovnik, Zetu i Hercegovinu. U Dubrovniku su Oliveru jako voleli i poštovali, nazivajući je Domina Despina (dodavajući i časna gospođa od krvi Svetloga Despota i od njegovoga Dvora). Olivera se nije udavala, a nije imala ni potomaka. Umrla je posle 1444. jer posle te godine više ni u kakvim dokumentima nema njenog imena, a ni danas ne znamo gde joj je grob. Mesto njenog počivališta može samo da se nagađa.

Ono što znamo i zauvek će se znati jeste Oliverina nesebična žrtva, neizmerna snaga, velika hrišćanska ljubav i strpljivost, sve za jedan cilj – za život njene Srbije. U narodu je oduvek poštovana i cenjena, simbol je bogougodne žrtve, donete slobodnom voljom, simbol je ljubavi i poštovanja prema svom rodu.

Uprkos tome što su mnogi članovi njene porodice proglašeni za svete, Olivera Lazarević nije kanonizovana

najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
Har Megiddo
Gost
Har Megiddo

Prvo, piše da su knez Lazar i kneginja Milica imali šestoro djece, a ja ih nabroja sedam.

Drugo, Olivera nije bila najmlađe dijete Lazara i Milice. Najmlađa ćerka, da, ali Stefan Lazarević je bio mlađi od nje.

Treće, za Miloša Obilića se ne može potvrditi da je uopće postojao, a kamo li da je ubio Murata. U historijskim izvorima on se spominje tek stotinjak godina kasnije.

Četvrto, nema smisla govoriti da je cijela tadašnja Srbija potpala pod tursko vazalstvo. Vazalska je postala Lazarova Moravska Srbija, dok npr. Brankovićeva oblast nije. Upravo je Lazarov zet Vuk Branković jedini do kraja pružao otpor Osmanlijama. Valjda je zato i postao “izdajnik”.

Peto, kako nešto može istovremeno i najveći poraz i najveća pobjeda? O kakvoj “najvećoj pobedi srpskog naroda” je pobogu riječ, ako nakon takve pobjede stupaš u vazalski odnos sa “pobijeđenom” stranom i još k tome moraš udati kćer za “pobijeđenog” vladara da bi osigurao mir? To je pobjeda isto koliko je bila i pobjeda kada je NATO prestao bombardirati Srbiju, nakon čega je Milošević na RTS-u čestitao “pobjedu” građanima Srbije.

Uglavnom, ovdje je riječ o jednoj romantiziranoj pričici koja nema puno veze sa povijesnim činjenicama. Ovaj portal ima jako dobrih autora, ali ste u zadnje vrijeme počeli puštati nekakve “padobrance” (prvo oni insekti-eusocijalisti, pa sad ovo) čija kvaliteta tekstova je vrlo upitna. Ako se nastavi tako, neće biti dobro.

Nato Bato
Gost
Nato Bato

spominju miloša turci i to ko kobilića

Har Megiddo
Gost
Har Megiddo

Spominju ga i grčki i firentinski izvori, ali tek, kao što napisah, stotinjak godina nakon Kosovskog boja, od njegovih suvremenika ga nitko ne spominje.

Aragorn
Gost
Aragorn

Zbog tog zadnjeg odlomka u tekstu ces biti cenzuriran jer si izrazio zaljenje na tekstove autora,vjeruj,znam.iz iskustva xD

Har Megiddo
Gost
Har Megiddo

Oćeš se kladiti da neću?

Piretis
Gost
Piretis

@Har Megiddo- Nemoj biti prestrog. Svi su narodi na ovim prostorima imali, i imaju, svoje legende. Naravno da su to dobrim dijelom “romantizirane pričice koje nemaju puno veze sa povijesnim činjenicama”. Zato i jesu legende.
Pričao Tugi i Bugi, kletvi kralja Zvonimira, legenda o picokima su samo pučke priče. Ali su lijepe i zabavne i sasvim je suvišno očekivati da su povijesno istinite.
Da su neki tekstovi u zadnje vrijeme pomalo “čudni”, jesu. Ne mislim na osvrte o modi ili opis prirodnih ljepota nekog kraja nego na one koji se u sličnom obliku mogu naći na različitim sumnjivim portalima. Jedan od “boljih” primjera je tekst o tome kako su za globalno zagrijavanje krivi, ni manje ni više, “toksični” muškarci.

Lucija
Gost
Lucija

Piretis
Čudim vam se.
Uspoređujete život REALNE povjesne ličnosti sa – čim?

Tink
Gost
Tink

To je bila najveca bitka tog vremena u Evropi, specificna je po tome da su oba vladara poginila u boju sto se retko desavalo, Osmanlije su se povukle posle bitke i zato je to pobeda, ali je tedasnja Srpska drzava izgubila ljudsku supstancu koju nije mogla nadomestiti i zbog toga je ujedno i najveci poraz.

Tink
Gost
Tink

I jos nesto, bitno je da pojedinci ovde znaju da u ovome nema istorijskih cinjenica vec romantizma, a kako oni to znaju, jednostavno, jer upravo oni u svojim rukama drze prave istorijske cinjenice.

Lucija
Gost
Lucija

E, lijepo. Tko sumnja može ukucati u tražilici ‘despina hatum’ i pronaći Oliveru.
I navedeno je i mjesto sahrane u Srbiji.
A i naslov romana ‘Lord of Samarkand’, r e Howarda.
Btw, shvatila sam zašto me ovo uzrujava; jedan od razloga je i to da mi nemamo plemstvo, ne samo pravo plemstvo, već – pogledajte na što liče parlamenti, predsjednici i premijeri. I gore. Javni prostor. Nigdje intelektualca.
I još gore. Gdje nije tako?

Har Megiddo
Gost
Har Megiddo

@Tink, kako sada pomiriti tvoju tvrdnju o devastiranom ljudstvu nakon Kosovskog boja sa tvrdnjom autorice ovog teksta da su oklopnici Stefana Lazarevića, citiram, “po raznim istorijskim izvorima i hroničarima tadašnjeg doba, bili jedini koji su se u toj celoj turskoj vojsci mogli meriti s Mongolima”? Mogu misliti što bi bilo da Moravska Srbija nije izgubila ljudsku supstancu u Kosovskom boju: vjerojatno bi danas Mongoli pričali srpski.

Osim toga, treba imati na umu i da je Moravska Srbija imala dovoljno ljudske supstance da sa Stefanom Lazarevićem i 3.500 konjanika sudjeluje u bitki kod Nikopolja 1396. godine na strani Otomanskog carstva protiv kršćanske koalicije. Upravo je podrška Stefana Lazarevića bila ključna u pobjedi turske vojske, što im je kasnije omogućilo daljnji prodor u Europu. Ako je knez Lazar u Kosovskom boju branio kršćansku Europu od Turaka, onda su se Hrebeljanovići nakon njega doslovno posrali na ono što je on učinio! I kada nakon svega u kolektivnom imaginariju srpskog naroda lik poput Stefana Lazarevića postaje svetac, a Vuk Branković izdajnik, to je izvan svake pameti. To bi bilo kao da danas Aleksandar Vučić postane albanski vazal i uda ćerku za Hashima Thaçija sa sve blagoslovom Srpske pravoslavne Crkve, i onda to proglasi pobjedom, a Srbi ga potom kanoniziraju.

neko
Gost
neko

@HM
mohe iskustvo razgovora s takvima je lose
kad im argumentiras i siocis s onim sto su sami napisali
onda to izignoriraju i isto vrte i dalje

kako ide ono
kad cinjenice govore protiv tebe tim gore po cinjenice

a ovaj dio da su 300 godina ratovali protov krscana
za racun turaka
samo se ponose da su odlucili bitku

al ovo za Brankovica je i meni nelogicno
cak i oni ozbiljni srpski povjesnicari se ne mogu sloziti zasto je to tako

Lucija
Gost
Lucija

3 500 konjanika. Lijepo. Ali dovoljno za – što?
Nije bio običaj u to vrijeme stvarati od seljaka neke ratnike, jer tko će obrađivati zemlju? A plaćeničke vojske počinju u Zap. Eu., stoljeće kasnije.
To je također bilo vrijeme kada se događao prijelaz sa teške oklopne konjice i oklopljenih vitezova na laku konjicu.
U ratovima Francuza i Engleza je isto bio prisutan ovaj faktor.
Uz prisutnost engleskog dugog luka.
A sa dolaskom topova i drugog…

Lucija
Gost
Lucija

Har M.
Preporučam pročitati na wiki.eng o Kosovskom boju.
Miloš Obilić je SIGURNO postojao. I sahranjen je do nogu sultana kojeg je ubio.
Samo što je to učinio na klasičan način, jurišom vitezova.
Tragedija je da su sve te priče, kako se pn tobože prikrao sultanu, pa ga ubio, došle u Srbiju 50 godina kasnije s – Turcima.
Ali tom boju je svjedočilo nekoliko nezavisnih promatrača.
Ona Jelena, koja je poslije bila udana za Balšića i još nekog je izjavila da bi ih: sve dala za jednog Obilića.

viktor
Gost
viktor

Posmatraci su bili dubrovacki trgovci, pa se vjest prenela u Veneciju. I u katedrali Notre Dame u Parizu su zvonila zvona u cast pobede hriscana nad osmanlijama.

Har Megiddo
Gost
Har Megiddo

@Lucija, evo čitam na engleskoj wikipediji o Milošu Obiliću:

“It is not certain whether Obilić actually existed, but Lazar’s family – strengthening their political control – “gave birth to the myth of Kosovo”, including the story of Obilić.”

Ja odavde ni uz najbolju volju i najveće mentalne napore ne mogu doći do zaključka kako je Miloš Obilić SIGURNO postojao.

I inače, ovo što tvrdite za Jelenu Lazarević prvo udanu Balšić, a kasnije Kosača, da je rekla za Obilića, je isto tako legenda nastala u Hercegovini, a ne povijesna činjenica. Po jednoj drugoj takvoj legendi Jelena je bila udana za samog Miloša Obilića.

Lucija
Gost
Lucija

O.K. Tko je onda ubio sultana?
I je li netko zakopan pod njegovim nogama?
Btw, za Brankovića zaista nema dokaza za izdaju. Zašto je to ušlo u legendu, pitanje je. Činjenica da su se velikaši istrebljivali međusobno jedno stoljeće, pa su ih Turci uhvatili nespremne; a ako je bilo razmirica, moguće da je narod pretpostavio izdaju. U vrijeme Dušana ne bi imali šanse.

Toni
Gost
Toni

Žalosno da su Srbi izgubili boj jer je sa tim bojno polje ispražnjeno od krščana. I ondašnja područja naseljena našim pravoslavnim i katoličkim stanovništvom su podnijela velike pljačke i harače. Ukratko velika žrtva je podnesena a Turci ipak nisu bili tako glupi da zatru narod na spomenutim područjima jer su uvijek imali od istih Janjičare, najbolje ratnike toga doba uz bok Švicarcima i Kozacima. Ove nacionalne poštapalice su nebitne jer onda to doba nije nosilo današnju netrepeljivost i mržnju. Ukratko svi smo bili krščani. Sada smo također isti a nemamo veze sa vjerom ni sa životom

tedi
Gost
tedi

Da zato ga debelo pusimo i jos duuuuugoooo dugoooooo cemo u tome kako stvari stoje uzivati.

Lucija
Gost
Lucija

U Kosovskoj bici je poginulo i najmanje stotinu Hrvata…svi su oni bili povezani rodbinskim vezama…plemstvo, naravno.

ARBUN
Gost
ARBUN

Sirota Olivera….

Šok
Gost
Šok

ponestalo “pravih” tema

Tadmur Palmirović
Gost
Tadmur Palmirović

Ako nema *pravih*tema, uvijek imaš alternativu?! Zar ne…

Riddick
Gost
Riddick

Slicnu sudbinu kasnije je imala i Mara Brankovic cerka despota Djuradja Brankovica koja je bila udata za Murata Drugog.

Milan
Gost
Milan

Hvala za ovaj tekst! Vise takvih

Kan Horde
Gost
Kan Horde

koji su povijensi izvori za sve ovo ? U kojim točno knjigama ili kronikama to piše ? Onovremenim, naravno, a da su sačuvane ?

ZSphere
Gost
ZSphere

Kan Horde ne znam koliko si putovao ili proveo vremena po Balkanskim selima, da ne kazem zabitima. Koliko si imao razgovora sa seljacima. Oni znaju sta komsija radi, sta se komsiji desava u zivotu. Da li treba pomoci komsiji u nevolji ili tracati spletkariti, u glavnom oni su sigurni da znaju sve o bilo kome u okolnim selima iako je rijetko naseljeno ali o tome se jako vodi racuna. Govorim o obicnim ljudima. Danas zivjeti u gradu od 250 000 stanovnika ili vise nezamislivo je da mozes poznavati sve komsije, sta je ko kome u rodu ko je odakle, sta je ko tad i tad uradio. Ali tamo gdje je malo ljudi, ljudi su bitni. Svi se znaju i oni kazu nista se ne moze sakriti, sve se na kraju sazna. Dakle govorim o obicnim ljudima. Sada ubaci u tu pricu kneginju. To im je svima bila glavna tema u zivotu, sta jede, kuda ide sa kim itd… O takvim ljudima zaista bude brdo podataka a mnogi ostanu i do dan danas. Ako bi se posvetio ozbiljno istrazivanju sopstvenog porijekla zacudio bi se koliko daleko se moze doci, mozda i priblizno dogadjajima i vremenima koji su opisani u tekstu.

Lucija
Gost
Lucija

Kan Horde
Wiki.eng uvijek se citiraju izvori. Za originale bi trebao znati Turski, ili Grčki.
Ali postoje i prijevodi. A ne događa se baš da renomirani povjesničari – lažu namjerno. I uzmeš, recimo, dva poznata povjesničara…
Što neznači da neki u wiki.hr na nekim mjestima nisu izmislili više desetaka nepostojećih izvora…

Zeljko
Gost
Zeljko

Izuzetan tekst. HVALA!

Roko Paic
Gost
Roko Paic

Pretenciozan i navijački tekst. Nije moguće ovako precizno rekontruirati nečiju biografiju i događaje iz tog doba.

neko
Gost
neko

baš

kad Hrvati ratuju za racun okupatora onda su zlocinci

kad Srbi ratuju za racun okupatora onda su nepobedivi ratnici

wtf

Prolaznik
Gost
Prolaznik

Pretenciozan, navijački? Pa vi niste u stanju pročitati ijedan tekst u kome je govora o Srbiji a da ne gledate na istu kroz neko bolesno navijačko hrv-srb rivalstvo. Jad i beda … da nema Srba, Vi ne biste imali razloga da postojite. Koga biste onda mrzili?
Izvinite, ali vaši komentari su ovde jedini pretenciozni i navijački.
Hvala Danki za ovaj istorijsko edukativni tekst.

Tadmur Palmirović
Gost
Tadmur Palmirović

Prolaznik.. hahaha. Zato je sve tačno i nepogrešivo zabilježeno od stoljeća sedmog, prosto u dan/sat. Smiješni ljudi.Kao da je autorica pisala iz svoje glave i navijala za nekoga??Ako i nisu svi podaci tačni, ako je promašena koja godina. Ništa… Njima je bitno pljuckanje pa se koristi svaka prilika. Nažalost, u pravu si.

Roko Paic
Gost
Roko Paic

Tako je, a ovo je doista njen portret ???

Lucija
Gost
Lucija

O, itekako je moguće. I to je ono što čini povjesne osobe stvarnim osobama. Npr Kosovskom boju svjedočio je jedam Firentinac…
U ovom slučaju, npr, kad je ta Olivera prolazila sa svojom pratnjom na putu za Jedrene, to je zapisao svaki samostan usput i svako konačište gdje su se opskrbili hranom. I Srpski i turski izvori.
Bitka Turak sa Mongolima je dobro poznata u svijetu. Pa je i pisac Konana napisao pripovjetku u kojoj je – Olivera.
Biti plemić je ozbiljna stvar, k tome ovo je 15 st, kad se skoro sve zna, ne npr 10.
Za svakog kralja se znaju roditelji, djeca, supružnici, tko ga je okrunio, i – koga je proizveo u plemića. I to mora biti zapisabo na više mjesta: kod susjeda i neprijatelja, u samostanima, u gradovima, s kojima je ratovao ili kojima je davao povlastice.
U laži su kratke noge, ali kod povjesnih laži- izrazito kratke.
Ako su svi papiri odnešeni – ima i toga – onda se vidi – praznina. Pa nije se na jednom prostoru moglo – ništa ne događati.
Ako je odabran ova Olivera, a ne recimo njena starija sestra, znači da je bila sposobna. U znanju i mudrovanju.
I, cijela ova priča služi kao podsjetnik za mnoge što znači i dužnost i upravljanje: SLUŽIM NARODU.

hazar
Gost
hazar

jadna sigurno su je bolila leđa

POVEZANE VIJESTI

Izbornik