Led se vraća a “znanstvenici” zbunjeni – Nove studije ističu loše projekcije glede klime

U neočekivanom obratu nakon desetljeća opadanja, ledena ploča Antarktike zabilježila je rekordno povećanje mase od 2021. do 2023. godine, dok se gubitak morskog leda na Arktiku značajno usporio tijekom posljednja dva desetljeća. Ova dva fenomena naglašavaju složenost Zemljinog klimatskog sustava. Dvije nove studije, koje su proveli kineski i američko-britanski istraživači, otkrivaju da trendovi leda na oba pola odstupaju od očekivanja, što komplicira alarmantna predviđanja i naglašava rizike oblikovanja klimatske politike temeljene na pojednostavljenim modelima. Rezultati, objavljeni u časopisu Science China Earth Sciences i u pretiskanom radu koji je u postupku recenzije, pojačavaju hitnost rasprava o tome kako politika treba uravnotežiti neizvjesnost s primjenjivim, pragmatičnim mjerama.

Iznenađujući preokret na Antarktici — od otapanja do povećanja mase

Suradnja između znanstvenika s kineskog sveučilišta Tongji i NASA-inog programa satelita GRACE otkrila je da se masa leda Antarktike, koja je kontinuirano opadala od 2002. godine, počela povećavati 2021. godine. Oborine koje uzrokuju snježne padaline obogatile su regije poput Wilkes Land – Queen Mary Land, preokrenuvši gubitke u glavnim ledenjačkim bazenima, uključujući Totten i Denman. Povećanje u razdoblju 2021.-2023. — u prosjeku 107,79 gigatona godišnje — kompenziralo je porast razine mora za 0,30 mm godišnje, što je malen ali statistički značajan pomak.

“Desetljećima smo uočavali destabilizirajuće trendove u Istočnoj Antarktici, pa je ovaj preokret paradoksalan, ali ga je ključno pratiti,” rekao je glavni autor dr. Wei Wang. “No, pitanje je hoće li taj trend potrajati.” Studija je napomenula da iako Zapadna Antarktika i dalje gubi masu, dinamika leda Istočne Antarktike sada pokazuje “značajnu nestabilnost,” što komplicira projekcije porasta razine mora.

“Pauza” gubitka leda na Arktiku postavlja nova pitanja

Istovremeno, američko-britanski tim identificirao je zbunjujuće usporavanje smanjenja arktičkog morskog leda tijekom svih mjeseci od 2000. godine, s “višedesetljetnom pauzom” koja bi mogla potrajati desetljećima. Koristeći satelitske podatke, istraživači su otkrili da se godišnji rujanski minimum morskog leda — za koji se nekada predviđalo da će nestati do 2013. godine — povlači sporije nego što su rani modeli predviđali. Koautor Matthew England izjavio je: “Ovo dovodi u pitanje pretpostavke da se zagrijavanje izravno pretvara u linearni gubitak leda. Arktički sustav je daleko varijabilniji.”

Ova pauza događa se usred porasta temperature od 1,2°C u odnosu na predindustrijsko razdoblje. Iako studija naglašava da desetljetna varijabilnost ne pobija klimatske promjene, upozorava protiv “pretjeranog pouzdanja u predviđene vremenske okvire,” napominjući da na arktički led “utječu i toplina i prirodni ciklusi.”

Kada se predviđanja sukobe s stvarnošću

Istraživanje pojačava kritike prošlih pretjerivanja, posebno tvrdnju senatora Johna Kerryja iz 2009. godine da će polarni led nestati do 2013. godine, projekcije koja se nije ostvarila. Kako je klimatski znanstvenik Roger Pielke Jr., viši istraživač na American Enterprise Institutu, primijetio u svojoj analizi: “Katastrofiziranje temeljeno na ekstremnim scenarijima umanjuje vjerodostojnost.” Pielke, koji često kritizira politizaciju klime, tvrdi da takvi “lažni alarmi” — poput Kerryjevog — potiču javni skepticizam kada se predviđanja ne ostvare.

Povijesne paralele otkrivaju slične oscilacije: 1870-e su doživjele klimatske promjene za koje se smatralo da su ubile 4% čovječanstva, potaknuvši rano praćenje. Kasnije, strahovi od “globalnog zahlađenja” iz 1970-ih prethodili su stvaranju NOAA-e. Ipak, svako razdoblje također je svjedočilo pogrešnim projekcijama koje su usmjeravale politiku, naglašavajući potrebu za razlikovanjem stvarnih signala od smetnji.

Klimatska politika za složeni svijet

Pouka ovih studija? Klima nije “jednostavan mehanizam,” naglasio je Pielke. Iako je zagrijavanje uzrokovano ljudskim aktivnostima stvarno, regionalni učinci i dalje su promjenjivi — uključujući promjene oborina, oceanske struje i odluke u upravljanju zemljištem. “Arktičko usporavanje i antarktičko povećanje uče nas da klimu ne tretiramo kao linearnu prijetnju, već kao složeni sustav koji zahtijeva prilagodljiva, fleksibilna rješenja.”

Pragmatične politike moraju dati prednost otpornosti, pristupu energiji i podacima — a ne ideološkim frazama poput “neto nula do 2030.” Pielke zagovara širenje nuklearne energije uz postupno ukidanje ugljena, strategije koje smanjuju troškove i emisije bez destabiliziranja gospodarstava. “Moramo upravljati rizikom, a ne oslanjati se na zastrašivanje,” rekao je, upozoravajući Kongres protiv smanjenja proračuna za klimatske podatke. “Ignoriranje ovih iznenađenja mogla bi biti naša najveća opasnost.”

Ples s neizvjesnošću

Iznenađenja vezana uz polarni led podsjećaju nas da klimatska znanost napreduje kroz poniznost. Ostaje nejasno odražavaju li ovi obrati privremene anomalije ili sustavne promjene, ali njihovo pojavljivanje — usred eskaliranja klimatske retorike — je značajno. Kao što povijest pokazuje, ritmovi našeg planeta opiru se predviđanju, zahtijevajući politike koje cijene složenost više od sigurnosti. Put naprijed nije u jurnjavi za “neizbježnom” katastrofom, već u osposobljavanju društava da se prilagode klimi koja, poput zvijezda iznad nas, odbija biti predvidiva.