fbpx

Mojoj majci

Mojoj majci

Sigurno nije bila baš neka sreća roditi se 1941. u jeku rata kad je malo tko znao koja je strana prava, koja je ‘naša’, ali moja majka nije mogla birati. Rodila se u lipnju te godine. Barem je bilo ljeto. Djed Joso je vjerojatno bio sretan, već je imao sina, druga kćer, nije loše. Njegovo je bilo da poživi čim duže kako bi njegova djeca imala oca, a ne poput njega bili siročići. Stric Vardić bio mu je umjesto oca, odgojio ga u poštenju i moralu koje nije ovisilo o dobu, univerzalno je i ne mijenja se s dobima.

Baba Mara je bila nešto starija od djeda Jose. Čvrsta, stroga, pobožna žena, upravo onakva majčinska figura kakva je bila potrebna didu Josi da bi bio cjelovit čovjek.

Rat se preživio nekako, vojske su dolazile i odlazile, sad ove, sad one. Did Joso je ipak završio na pravoj strani, bio malo u ustašama jer se zatekao u Zagrebu, a potom prešao u partizane. Zaredala su se djeca – Anica, Marko, dvoje koji nisu preživjeli više od par mjeseci i naposljetku Marija.

Did Joso, čovjek blagog karaktera, njegove ljutnje nikad nisu dolazile ni blizu agresije, odgoj djece je prepustio Mari, a on, kao rijetko tko iz sela, vidjevši kakvo će biti novo doba, zaposlio se u Tvornici elektroda i ferolegura – Crnici u Šibeniku. Tad ne da nije bilo autobusa, gotovo da nije bilo ni cesta pa je u Šibeniku stanovao kod jedne starije žene u Njivicama. Za stanarinu bi joj održavao vinograd, a kući je išao vikendom, ali ne svakoga.

Do Šibenika se išlo pješice najprije do Zatona gdje bi se čekala Pinca (tako su nazivali brod koji je prevozio putnike), mosta još nije bilo, pa preko kanala i onda opet pješice.

Kad su bile i najgladnije godine, Josina djeca nisu bila gladna. Iako novac nije vrijedio bogznašto kad se nije imalo što kupiti, opet se zahvaljujući novcu dolazilo do koje vreće orze, brašna.

Moja majka je odrastala pod bakinim nadzorom, ali pod autoritetom brata Ivice. On je bio i ostao Braco Ivica, svjestan odsustva oca, svjestan svoje odgovornosti za brata i sestre kao najstariji od njih. Nije dao na se, brinuo se s ponosom o volu kojeg su imali, znao bi potajice oštriti mu rogove za slučaj kad dođe do kakve borbe volova u polju, neće njegov vol ni pobjeći, ni izgubiti boj.

Ivica je bio hrabar dječak, željan dokazivanja i sasvim sigurno je moja majka od njega dobila životno samopouzdanje onog prkosnog tipa Ma što se ne može!? Sve se može kad se hoće!

Majka je pošla u školu, završila prvi razred, pošla u drugi, a onda ju je baka ošišala na nulu, vjerojatno zbog ušiju. Djevojčica ošišana na golo, sa šudarom bila je idealna za ruganje ostaloj djeci koji bi joj svako malo bacali šudar s glave i smijali se, rugali. Ja neću više ići u školu, rekla je majka baki, a ova jedva dočekala. U školu se nije moralo, a netko je morao čuvati ovce i brinuti o mlađoj djeci.

U to doba ženi nije bila potrebna nikakva škola, morala je znati presti, plesti, musti i šišati ovce, raditi u polju. Tako je bilo vjekovima prije, što bi se promijenilo, mislila je baka. A sve te ženske vještine moja majka nije samo svladala, bila je najbolja. Sve je znala s rukama. Isplesti čarape, džemper, rukavice, plesti što pomisli, presti, razvlačiti vunu, pripredati konac.

U polju je bila među prvima. Kad je trebalo kopati (a kopalo je neku njivu, vinograd, uvijek više ljudi i to tako da prvi krene, odmakne metar-dva, a onda krene drugi da ne bi motikom udario po nozi onog koji kopa ispred njega), iza sebe bi ostavljala puno jače muškarce pa se znalo dogoditi da neki baci motiku o ledinu psujući što ga žensko ostavi debelo iza sebe u kopanju.

Odrastala je u radu, seoskoj idili, okružena braćom i sestrama i uvijek bi je dočekao bakin bijes, ako bi se vratila s čuvanja ovaca, a da ništa nije isprela ili isplela. Bio je to znak baki da se igrala, ljenčarila, dangubila kod ovaca.

Moj otac osvojio ju je na prvi pogled. Snažan mladić, zna govoriti, ne srami se nikoga, radišan. Otac je bio kudikamo siromašniji. Svoga oca nije zapamtio. Kad su ga partizani zaklali i bacili u jamu, imao je jedva tri godine. Ostao je s majkom i trojicom braće. Zemlje nisu puno imali, a u novom dobu nitko za njih nije mario. Ako prežive, dobro. Ako ne prežive, još bolje. Nekako su preživjeli, baka Milica, rodom iz Grabovaca, udovica prije svoje tridesete, nije se kanila ponovo udavati, znala se potući i s muškarcima braneći sebe i djecu. Mogla se obraniti, ali kako se prehraniti?

Nedavno sam išao na katastar i dobio snimku iz 1959. na kojoj sam jedva pronašao kućicu koju su imali. Šest puta četiri metra, od klesanog kamena i pržine od Svetog Petra.
Otac je dogradio još četiri metra i bila je to kućica i po. Majku je doveo 1960. kad je došao na vojnički dopust. Baka Mara ga je odmah zavoljela, a i didu Josi se učinio kao dobar i pošten mladić.

Otac ju je doveo i ostavio sa svojom majkom i mlađim bratom Stipom pa otišao natrag u vojsku. Točnije mornaricu i to tri godine roka ukupno.

Baba Milica (poznatija kao Milkača, ovaj augmentativ zato što je istukla mnoge muškarce) nije je ni štedjela, ni mazila. Sve je to majka trpjela i rodila sina pa sa sinom dočekala muža iz vojske.

U slijedećih nekoliko godina majka je rodila još tri sina (uključujući i mene zadnjega). Nas šestoro i jedva 15 kvadrata. Ali je barem bilo toplo. Nije problem bila hladnoća, ali voda jest. Najbliži je bio Široki bunar, a do njega dobra tri kilometra. Na magaricu natovariti vučije i svaki dan jutrom najprije po vodu. Ako ostaneš bez vode – ništa, trpi. Jednom se majka vratila iz polja, u vučiji ni kapi vode, a ona žedna, grlo joj se sasušilo, usne ispucale, pita susjedu vode samo da se napije, ova kaže da nema jer njoj treba i tako leći u agoniji žeđi… (Moja majka kasnije, tijekom cijelog života nikad nije bila žedna, jedva bi popila čašu vode na dan, kao da se njeno tijelo trajno prilagodilo tim pustinjskim uvjetima)

E neće tako biti više!

Netko je zvao nju i oca da mu grapaju vinograd. Grapali su nekoliko dana, a ovaj im isplatio dogovoreni novac. Otac je pjevajući išao kući i već vidio sebe u novom odijelu, kako se oholi, a majka motikom o živicu Zar ja zato kopala!? Nego što ti misliš, što bi ti napravila! Napravit ćemo kuću! Eto što. Kako, s čim. Lipo, kupit ćemo cement, iskopati sami pržinu i napraviti.

Nešto prije joj je baba Mara dala nekoliko ovaca da zametne stado. S ovcama koje su bile blago mogao si tek biti siguran. Nećeš ti ni djeca ti biti gladna. Blago je značilo sigurnost i bogatstvo.

A onda ono malo novca. Majka započela kuću i to 12 puta 5 metara. Svi su se čudili da što će im tolika kuća, a kad su vidjeli da je ona to čvrsto naumila, krenuli se rugati kako je nikad neće dovršiti. Dovršila ju je. I ne samo to. Sad kad je imala kuću s taracom, mogla je imati i gusternu, svoju vodu i piti u svako doba. Sjećam se tog miniranja i kako se gradila gusterna. I danas na njoj stoji datum – 1971.godina.

Danas gotovo da i ne postoji bilo što a da bi se moglo usporediti s tim njenim životnim uspjehom. Imala je dobrog muža,rodila je četiri zdrava i bistra sina i izgradila kuću i gusternu!!!

Nije samo znala plesti, imala je singericu (kasnije Bagat mašinu) i bila je vrsna krojačica, toliko da su mnoge žene iz okolice dolazile upravo kod nje da im sašije vuštan, bluzu, travežu. Žene bi donijele materijal, ona bi im uzela mjere, a onda nakon tjedan-dva bi baba Milkača kao njen pouzdanik išla ‘otpremiti’ robu. To je Melki bio poseban gušt. Ne samo da bi donijela novac, nego bi iskoristila priliku i zadržala se koliko je mogla, nerijetko do noći kad bi se vratila pripita (voljela piti).

Otac je onda otišao u Njemačku. Zavist, ljubomora susjeda, očev auto i carina (koja ga je odnijela). Slijedećih osam godina je majka vježbala svoje pisanje kroz pisma mužu u Njemačku. Znala je s novcem i njemačku karijeru svog muža okrunila dogradnjom kuće koja je sad imala mjere 12 puta deset na kat!

Život moje majke bio je prožet uspjesima i blagoslovima. Bila je inteligentna, brzo je shvaćala, brzo mislila, ali je nerijetko reagirala na svoju štetu – na njenoj listi prioriteta nije bila ona, nego obitelj, nije voljela svađu. Na prvom mjestu su bili sinovi, nama je uvijek držala stranu, ma koliko drugi (posebno nevjeste) bili u pravu.

Znala bi reći kako joj je izbjeglištvo, ono 91. do 92. najljepše razdoblju u životu. Među svim poznatim ljudima u Solarisu, sa svojom komunikativnošću bila je omiljena…a svi njeni zdravi i živi. Bila je to zadnja godina bezbrižne radosti. A u jeku rata. Bila je vješta s riječima, znala bi govoriti dvosmisleno, onako kako je nalagala stoljetna baština i genetska sposobnost snalažljivosti u svakakvim okolnostima. I kritiku bi izrekla neizravno tako da joj nikad nisi mogao reći da te kritizirala jer ne bi mogao citirati konkretne riječi.

Voljela je biti domaćin i voljela je posjete, posebno rodbine. Jednom sam pitao goste nešto kao ‘hoćete li..’, kasnije mi je majka rekla da se to tako ne radi. Ono što imaš za ponuditi, ponudi odmah, nikad ne pitaj. Zapamtio sam.

Veliki Petak i Badnji Dan! O, to su bili njeni najradosniji dani. Najprije zato što smo svi kod nje, a onda i zbog bakalara kojem su se svi veselili. Nitko nije znao skuhati bolje.

Tragedije je nisu zaobišle. Dva sina je pokopala. Zapravo se nikad nije od tog oporavila. Ali bila je od čvrstog materijala, tu su bila druga djeca, unučad, još smo je trebali svi.

Odgajala je bratovu djecu pa onda djecu drugog brata – onoliko koliko su bili preko ljeta kod nje, ali moju djecu je odgajala od kad su se rodili do zadnjeg dana svog života. Starost je proživjela u obilju, materijalnoj sigurnosti, ali uvijek je u štali imala, ako ne ovce, onda barem dvije koze. Pusti ti to, nikad se ne zna…

Borni je obećala kako će na njegov devetnaesti rođendan ispeći jedno jare na ražnju u čast njegovog završetka srednje škole.

Umrla je dan prije i sprovod je bio na Bornin rođendan. Nosila su je četiri njezina unuka, jedan je nosio križ, a jedan njenu sliku.

Moja majka bila je sitna, ali snažna i jaka žena. Bila je velika. Najveća.

0 0
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
16 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Damir
Gost
Damir
9 mjeseci prije

Fin tekst.

U prolazu
Gost
U prolazu
9 mjeseci prije

Jako lijep članak !!

Moreno
Member
Moreno
9 mjeseci prije

👍

Stjepan Vujec
Gost
Stjepan Vujec
9 mjeseci prije

Ova Patria obzirom na visinu (težište) prije bi bila za cestu nego za offroad.

Ivo Kobaš
Gost
Ivo Kobaš
9 mjeseci prije

Bravo, Alerik!

Alan Ford
Gost
Alan Ford
9 mjeseci prije

Priča lijepa kao život.

kihot
Gost
kihot
9 mjeseci prije

lijep tekst

Školarac
Gost
Školarac
9 mjeseci prije

počivala u miru. zanimljivo je i tragično kako su te nekadašnje matere (i očevi) bile ozbiljne i prave, a naša generacija potonula u dekadenciju i zaglupljenost:(

nessy
Gost
nessy
9 mjeseci prije

@ Skolarac
Bez dobrih majki, svijet bi vrlo brzo prestao postojati. Ili “world as we know it”, kako bi rekli nasi najbolji prijatelji, koji nam nikad ne bi oteli, nesto sto ne mogu.

Emiliano Zapata
Gost
Emiliano Zapata
9 mjeseci prije

Pokoj dusi, dobrim majkama…

nessy
Gost
nessy
9 mjeseci prije

@ Emiliano
Pokoj dusi i slava zauvijek, svim dobrim majkama u proslosti, sadasnjosti, a pogotovo u buducnosti. Svi mi koji smo imali majke dostojne tog imena, to smatramo, kao nesto sto se podrazumijeva. Tek kada nekoga bolje upoznate, pa shvatite da nije imao majku i djetinjstvo, kakvo podrazumjevamo (nije vazan razlog), tek tada shvatim koliko smo od Boga blagoslovljeni, a koliko je netko drugi, ni kriv, ni duzan, uskracen.

nezva
Gost
nezva
9 mjeseci prije

Bravo!

stefano
Gost
stefano
9 mjeseci prije

Aleriče, blagoslov tebi i obitelji, tekst mi je uljepšao početak novog dana

Tony
Gost
Tony
9 mjeseci prije

Moja sućut. Takvih žena danas više nema.
Čitajući o tvojoj majci, našao sam dosta sličnosti sa svojom pokojnom majkom. Ni dan danas mi nije jasno, odakle je u tako malom sitnom tijelu bilo toliko snage i odlučnosti. Još kao 14-godišnja djevojčica istrgnula je iz ruku njemačkog vojnika, komad pancete i odbrusila mu: ” Ostavi to, to je naše !” Život joj je spasio njemački oficir koji je zaustavio pobješnjelog njemačkog vojnika da je ne ubije.

nessy
Gost
nessy
9 mjeseci prije

Moze svatko pricati sto hoce, o prvotnima ili drugotnima, ali, zene, pogotovo, majke, su osnova svakoga drustva, bez koje drustvo ne moze funkcionirati.
Nekada se zivilo, puno teze nego danas. Moja baka je odgojila petero djece (dvoje je umrlo), u teskim uvjetima, i skoro, siromastvu. I vidi cuda, svi ti ljudi (moja majka, i njezina braca i sestre), svi su postali posteni, ispravni ljudi, koji su i svoju djecu tako odgojili. Vecina su i fakultet zavrsili, u onoj prokletoj tamnici naroda, ili barem SSS. Da napomenem, da nitko od njih nije bio politicki angaziran. Ljudi su svojim trudom i odnosom prema zivotu, stvorili sebi egzistenciju, i svojoj djeci dali priliku za isto.
Ali, danas su moderna vremena. Razmisljam, sto bi se dogodilo, da sam kuci doveo svog zivotnog partnera, recimo Koncitu Wurst, u najboljoj, reprezentativnoj , opravi? Je li moramo bas toliko uvazavati ‘prava’, ljudi koji sami ne znaju sto su. Ispricavam se sto sam skrenuo sa teme, ali, nekako me povuklo. Koliko djece je Koncita kadar/kadro/kadra odgojiti u ispravne i postene ljude? Jadni su ti potomci, koji takav tretman dobiju.

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah
9 mjeseci prije

@nessy:
Lijepo napisano !

Nisam majka,nit ću majka biti !

Wurst Koncita
žena,nije stina !
P.zda li joj materina !

POVEZANE VIJESTI

Izbornik
16
0
()
x