Ptice prenijele travu na novi vulkanski otok

Na novonastalom vulkanskom otoku Nišinošimi, udaljenom više od tisuću kilometara od kopnenog Japana, znanstvenici su genetskom analizom otkrili kako se trava vrste Eleusine indica ondje nastanila – a ključnu ulogu u tome najvjerojatnije su odigrale morske ptice.

Istraživači sa Sveučilišta Tsukuba analizirali su DNK uzorke te trave, u Japanu poznate kao „ohišiba”, prikupljene na otoku te ih usporedili s populacijama iz drugih dijelova Japana, Ogasawarskih otoka, Ryukyu otočja i Indonezije. Rezultati, objavljeni u časopisu Journal of Plant Research, pokazuju da populacija s Nišinošime najbliže genetske veze ima s populacijama s Ogasawarskih otoka, Okinawe i Indonezije, što upućuje na put širenja iz tropskih krajeva prema sjeveru.

Nišinošima je aktivni vulkanski otok koji je nastao tijekom erupcije 1973. godine i od tada se neprestano širi. No, unatoč tome, na otoku je zabilježen tek mali broj biljnih vrsta. Tijekom istraživanja 2019. godine, na preostalom dijelu izvorne površine otoka od svega 0,5 hektara, pronađene su samo tri biljne vrste – uključujući i Eleusine indica. Pristup otoku strogo je ograničen, pa se postavljalo pitanje kako su biljke uopće dospjele na tako udaljen i izoliran otok bez ljudske pomoći.

Genetski trag jednog sjemena

Analiza genetskog materijala pokazala je iznimno nisku genetsku raznolikost unutar populacije na Nišinošimi, što sugerira da trava potječe od jednog ili tek nekoliko sjemena. Kako na otoku i okolnim područjima redovito gnijezde morske ptice, poput smeđe blune (Sula leucogaster), istraživači pretpostavljaju da su sjemenke prenesene na velike udaljenosti upravo pticama.

Ovo otkriće pruža rijetke genetske dokaze o tome kako biljke naseljavaju novonastale vulkanske otoke i kako započinje razvoj ekosustava u izoliranim oceanskim okruženjima. No, postavlja se i šire pitanje koje istraživači nisu postavili: ako su ptice te koje povezuju udaljene otočne ekosustave, koliko je takav prirodni mehanizam širenja vrsta zapravo ranjiv na ljudske aktivnosti?

Naime, dok se ovakva otkrića često koriste za promicanje ideja o „prirodnoj povezanosti” i globalnoj suradnji u zaštiti prirode, činjenica je da svaka država ima pravo i odgovornost štititi vlastiti prirodni i nacionalni interes. Otoci poput Nišinošime dio su japanskog teritorija, a njihov ekosustav razvija se prema vlastitim zakonitostima, bez potrebe za vanjskim upravljanjem pod krinkom „globalnog dobra”.

Istraživanje također pokazuje da je priroda sposobna sama pronaći put do novih staništa – bez ljudske intervencije. To je važna poruka u vremenu kada se sve češće nameću agende o nužnosti „upravljanja prirodom” iz globalnih središta moći. Ovakvi dokazi o prirodnoj otpornosti i samoregulaciji ekosustava trebali bi biti poticaj za poštivanje prirodnih procesa, a ne za dodatnu regulaciju i kontrolu.