Pokušaj suđenja ruskim čelnicima za ratne zločine dio je zapadnjačkog militariziranja Međunarodnog kaznenog suda

Međunarodni kazneni sud (ICC) i dalje služi kao “politički ovan za probijanje SAD-a i NATO-a”, kako je to definirao bivši američki veleposlanik za ratne zločine u Clintonovoj administraciji.

Gornji citat ne dolazi od predsjednika Putina iz Rusije ili predsjednika Xija iz Kine. Dolazi od Davida Scheffera, bivšeg veleposlanika SAD-a za pitanja ratnih zločina (1997.-2001.) u Clintonovoj administraciji i glavnog pregovarača za Sjedinjene Države tijekom stvaranja ne manje od pet međunarodnih kaznenih sudova, točnije za bivšu Jugoslaviju, Ruandu, Sierra Leone, Kambodžu i Međunarodni kazneni sud (ICC). Scheffer je upotrijebio ovu alegoriju kada je govorio o prvom međunarodnom kaznenom sudu osnovanom u svibnju 1993., odnosno Međunarodnom kaznenom sudu za Jugoslaviju. Tada je rekao:

“Do tada je sud bio moćno pravosudno oruđe i imao sam dovoljno potpore predsjednika Clintona, državne tajnice Madeleine Albright, ministra obrane Williama Cohena i drugih najviših dužnosnika u Washingtonu kako bi se koristio kao politički ovan za udaranje SAD-a i NATO-a.”

Ovaj citat važan je danas jer odjekuju pozivi da se ruski građani i predsjednik Rusije izvedu pred međunarodne kaznene sudove, bez obzira na to postoje li oni ili će tek nastati. Pozive upućuju zemlje NATO-a, Europske unije kao i organizacije UN-a te poslušni zapadni mediji. Strategija NATO-a i Europske unije postaje jasna. Njihov cilj je militarizirati međunarodno kazneno pravosuđe i ljudska prava, danas protiv Rusije, danas i sutra protiv Kine ili bilo koje druge zemlje, koja se usudi reći NE onome što Sjedinjene Države i njihovi saveznici ili vazali pokušavaju nametnuti. Evo nekoliko primjera:

• ICC je proglasio da ima nadležnost nad Rusijom iako Rusija nije članica. Prema tužitelju ICC-a Karimu Khanu, to nije problem: “Pravno jest, to ne bi predstavljalo prepreku našoj nadležnosti.” Tužitelj Khan putuje u Ukrajinu pod dobronamjernom i potpuno nepristranom zaštitom ukrajinskih oružanih snaga, čiji se brojni dokumentirani zločini počinjeni od 2014. naravno ne spominju.

U ožujku 2022. Vijeće za ljudska prava UN-a imenovalo je suca Erika Møsea na čelo Istražnog povjerenstva UN-a o Ukrajini, koje bi istraživalo navodne zločine u Ukrajini, koji bi mogli dovesti do optužnice protiv Rusa. Møse je bio sudac na Međunarodnom kaznenom sudu za Ruandu od 1999. do 2009.

Møseova komisija također je provela svoju istragu pod vrlo ljubaznom zaštitom ukrajinskih oružanih snaga. Izvela je izvješće 23. rujna u kojem je sasvim predvidljivo zaključeno da su Rusi počinili ratne zločine. Nije iznenađujuće, također je zaključeno da su Rusi počinili seksualne zločine i da su žrtve bile u dobi od 4 do 82 godine. Jednako iznenađujuće, nisu spomenuti dobro dokumentirani zločini ukrajinske vojske od 2014. nadalje, posebice u Donbasu.

• Međunarodna odvjetnička komora blisko surađuje s Ukrajinskom odvjetničkom komorom u pripremi za kaznena suđenja koja će se voditi u Ukrajini ili pred ICC-om. Mark Ellis, izvršni direktor IBA-e, nedavno je izjavio da to što Rusija nije članica ICC-a nije problem. Ruski politički i vojni autoriteti mogli bi biti optuženi, suđeni i, u slučaju osude i promjene režima, mogli bi biti uhićeni gdje god se nalazili.

Posebna predstavnica glavnog tajnika UN-a zadužena za pitanja vezana uz seksualno nasilje, Pramila Patten, izjavila je na tiskovnoj konferenciji u Parizu 14. listopada da su silovanja, sakaćenja i seksualna agresija dio ruske vojne strategije. Također je tvrdila da su ruski vojnici bili opremljeni Viagrom. Nije iznijela nikakve dokaze, već je jednostavno ponavljala gore spomenuto izvješće Istražne komisije koju je vodio sudac Møse.

• Josep Borrell, visoki predstavnik EU-a za vanjske poslove, koristi svaku moguću priliku da vojno prijeti Rusiji dok se u isto vrijeme hvali kako je međunarodno kazneno pravosuđe sjajno. Borrell je čovjek koji kaže da je Europa vrt dok je ostatak svijeta džungla koja prijeti napadom na vrt. On također poziva europske vrtlare da odu i pokažu zaostalim narodima džungle kako trebaju živjeti.

Proizvod unipolarnog svjetskog poretka

Znakovita je činjenica da su prvi međunarodni kazneni sudovi nakon Nürnberga osnovani 1990-ih godina. To ne bi bilo moguće prije 1990.

Prema pokojnom Ramseyu Clarku, bivšem državnom tužitelju SAD-a sljedeće je istinito:

“Ne bi bilo UN-a da je na bilo koji način u Povelji implicirano da će postojati kazneni sud. Da je stavljeno izravno, sastanak bi bio gotov. Ljudi bi spakirali svoje torbe u Washingtonu prije sastanka u San Franciscu i otišli. Sjedinjene Države bile bi prve koje bi izašle.”

Tribunali uspostavljeni 1990-ih čisti su proizvod Novog svjetskog poretka koji je najavio George H. W. Bush nakon pada Sovjetskog Saveza. To je trebao biti unipolarni svjetski poredak predvođen Sjedinjenim Državama. SAD bi kontrolirao međunarodne institucije, donosio zakone, identificirao krivce, optuživao ih, sudio im i kažnjavao ih, a da ne bi odgovarao za vlastita djela. Clintonova administracija preuzela je 1993. da predvodi stvaranje sudova kojima se njegov pregovarač hvalio kao “ovnom za udaranje, namijenjenom u provođenju politike SAD-a i NATO-a”.

Međunarodni kazneni sud za Ruandu bio je vjerojatno najgori slučaj pravde pobjednika. Dok je rat bjesnio kada su se događaji o kojima je riječ, optuženi su samo članovi bivše vlade ili protivnici Ruandske patriotske fronte (RPF) i njezinog vođe Paula Kagamea, kojeg su podržavale SAD i Velika Britanija.

Unatoč nepobitnim dokazima o zločinima koje su počinili RPF i sam Paul Kagame, koji je izazvao masovna ubojstva u Ruandi ilegalnom invazijom na zemlju iz Ugande i kako dokazi pokazuju, srušio zrakoplov Hutu predsjednika Juvenala Habyarimane, on i cijela njegova vojska uživali potpunu nekažnjivost.

Što se dogodilo s ljudima koje je Međunarodni kazneni sud za Ruandu oslobodio, osudio ili osudio i na kraju pustio na slobodu? Ukratko, neki od oslobođenih ili “oslobođenih” ljudi još su u kućnom pritvoru u Nigeru godinama nakon što su oslobođeni ili “oslobođeni”, apatridi, bez dokumenata, bez prava da se pridruže svojim obiteljima i/ili napušteni od strane međunarodnog klokana sud. Drugi se šalju u kaznene kolonije 21. stoljeća u Beninu, Maliju i Senegalu, ali ne u Haag, sjedište ICC-a. To je pravosudni aparthejd za Afrikance. Postavlja se pitanje: Kako je Visoko povjerenstvo UN-a za ljudska prava moglo povjeriti istragu o zločinima u Ukrajini sucu poput Erika Møsea koji je za sobom ostavio tako flagrantno kršenje ljudskih prava i koji je šutio o rješavanju problema?

Ponovno već viđeno

Trenutačni pozivi na optuživanje ruske vlasti, građana i predsjednika Rusije nalikuju točno onome što je NATO učinio 2011. Libiji i Moameru Gadafiju.

U ožujku 2011., nedugo nakon što je američka veleposlanica pri UN-u Susan Rice izjavila da Gaddafi opskrbljuje libijske postrojbe Viagrom kako bi im pomogla silovati žene, vrlo poslušni tužitelj ICC-a Luis Moreno Ocampo povisio je stav rekavši da je Gaddafi naredio da se stotine žena siluje i da je sam Gadafi “odlučio silovati”. Nije iznio nikakve dokaze. Komisija UN-a za ljudska prava također je brzo poslala istražitelje da identificiraju počinjene zločine, uključujući silovanje i korištenje Viagre od strane libijskih oružanih snaga. Kada je njihovo izvješće izašlo u ožujku 2012. godine, istražitelji su zaključili da nema dokaza o bilo kakvoj sustavnoj politici seksualnog nasilja.

Unatoč tome, Moreno Ocampo je inzistirao da nove libijske vlasti imaju nepobitne dokaze za to. Činilo se da želi osigurati više propagande kako bi opravdao uništenje Libije i ubojstvo Moamera Gadafija 21. listopada 2011.

Rusija nije Libija

Srećom, Rusija nije Libija i unipolarni svijet ne uspijeva. Ipak, stare navike teško umiru i mogu nastaviti uništavati ljude i živote.

Iako će promicatelji takozvane međunarodne kaznene pravde teško ostvariti svoje snove, još uvijek mogu skupiti propagandne poene, pogotovo kada se većina zapadnih medija zadovolji papagajskim ponavljanjem glasnogovornika NATO-a i EU-a.