Najava Vlade Federacije BiH o jednokratnoj pomoći umirovljenicima i boračkoj populaciji možda zvuči plemenito u medijskim naslovima, ali zapravo otkriva duboko sistemsko nerazumijevanje ekonomskog razvoja. Dok političari s ponosom ističu “pravičniji model” distribucije financijske pomoći, ispod površine ovakvih jednokratnih davanja krije se dugoročna strategija održavanja ovisnosti umjesto stvaranja održivog ekonomskog sustava. Pogledajmo što se zapravo događa kada vlast umjesto strukturnih reforma nudi “milostinju s visine”.
Krug jednokratnih “rješenja”
Najnovija najava Vlade FBiH o jednokratnoj pomoći umirovljenicima predstavlja se kao poboljšanje prethodnog modela. Ovaj put, kako se navodi, oni s najnižim mirovinama dobit će veći iznos, što na prvi pogled djeluje pravedno.
No, problem nije u modelu raspodjele, već u samom pristupu. Jednokratna pomoć, bez obzira kako bila raspoređena, ostaje samo privremeni flaster na sistemsku ranu.
Dok političari govore o “ublažavanju posljedica rasta troškova života”, izbjegavaju govoriti o uzrocima tog rasta i dugoročnim rješenjima koja bi učinila takve pomoći nepotrebnima.
“Ovo je klasični primjer politike održavanja zavisnosti. Dok god velika skupina građana ovisi o periodičnim državnim ‘darovima’, političke elite mogu računati na njihovu lojalnost, osobito u predizbornim periodima,” objašnjava jedan ekonomski analitičar.
Profesionalni političari umjesto profesionalnih upravitelja
Specifičnost bosanskohercegovačkog političkog sustava je upravo u tome što njime dominiraju profesionalni političari s minimalnim ili nepostojećim iskustvom u realnom sektoru.
Mnogi od njih svoj su put do političkih pozicija započeli kroz stranačke omladinske organizacije, nastavljajući karijeru isključivo unutar političkih struktura, bez doticaja s realnim ekonomskim izazovima.
Oni koji su i imali iskustva u privredi često su iza sebe ostavljali problematične rezultate prije nego što su “pobjegli” u sigurnost politike. Njihovi osobni financijski interesi i opstanak na vlasti postali su isprepleteni, stvarajući začarani krug političkog samoodržanja.
Ovakvi politički profili teško mogu razumjeti stvarne potrebe umirovljenika ili ratnih veterana jer ekonomiju promatraju isključivo kroz prizmu kratkoročnih političkih bodova.
Ovisnost kao politička strategija
Sistem jednokratnih pomoći stvorio je kulturu ovisnosti koja se održava već desetljećima. Umjesto da se fokusiraju na stvaranje snažnog mirovinskog sustava, politički akteri radije održavaju postojeće stanje u kojem mogu periodično “darivati” ugrožene skupine.
Ovaj obrazac nije slučajan – on je duboko ukorijenjen u političkoj strategiji održavanja vlasti.
Dok primatelji mirovine strahuju hoće li moći platiti režije sljedećeg mjeseca, najava jednokratne pomoći djeluje kao spas. U takvom okruženju, građani nemaju kapacitet razmišljati o dugoročnim rješenjima jer su zarobljeni u borbi za preživljavanje.
“Sadaka, kako je narod cinično naziva, nije samo ekonomski problem – to je psihološki mehanizam kontrole. Kad vas nečija pomoć održava na površini, teško je biti kritičan prema tom istom sustavu,” primjećuje sociolog koji proučava odnose moći u postkonfliktnim društvima.
Ekonomska stvarnost iza političkih obećanja
FBiH je u paradoksalnoj ekonomskoj situaciji. S jedne strane, statistike pokazuju određeni gospodarski rast, a s druge strane, kvaliteta života većine stanovništva stagnira ili se pogoršava.
Inflacija i rast troškova života najviše pogađaju upravo one kojima su namijenjene najavljene pomoći – umirovljenike i boračku populaciju.
No, umjesto razvoja proizvodnje, privlačenja kvalitetnih investicija ili jačanja izvoznih kapaciteta, vlast se odlučuje za najlakši put – raspodjelu proračunskih sredstava kroz jednokratne transfere.
Ovakav pristup ne generira novu vrijednost, ne stvara radna mjesta niti povećava mirovinski fond. Umjesto toga, održava status quo i produbljuje postojeće ekonomske probleme.
Put prema dostojanstvu umjesto milostinji
Alternativni pristup tražio bi temeljito restrukturiranje ekonomskog sistema, stvaranje održivih radnih mjesta i jačanje realnog sektora koji bi mogao financirati dostojanstvene mirovine.
To bi zahtijevalo dugoročno planiranje izvan četverogodišnjih izbornih ciklusa, što je trenutačno teško zamislivo u postojećem političkom okruženju.
Dokle god se politički bodovi skupljaju na jednokratnim pomoćima, a ne na sustavnim reformama, teško je očekivati promjenu paradigme. Upravo zato “sadaka” ostaje dominantni model odnosa vlasti prema najugroženijim skupinama.
Pitanje svih pitanja
Dok čekamo sljedeću “jednokratnu” pomoć, vrijedi se zapitati koliko je takav sustav održiv i što možemo učiniti na osobnoj razini. Možda je najbolji unutarnji otpor upravo razvijanje kritičkog mišljenja – prepoznavanje razlike između kratkotrajne pomoći i stvarnog rješenja problema.
Umjesto pasivnog iščekivanja državne milostinje, pojedinci mogu graditi mreže solidarnosti, ulagati u osobne vještine i educirati mlađe generacije o ekonomskim procesima.
Ne tražeći revoluciju, već postupnu evoluciju svijesti o tome što zaista znači održiv ekonomski razvoj koji ne ostavlja nikoga na marginama društva, ovisnog o povremenim državnim “darovima”.
ovi na fotki nisu bosanci – bosanci su vesela raja;)
Bio Modi u Zagrebu.
Kad, štaš ti vidit, nekom čarolijom…
Sad vele da će prugu Dugo Selo – Novska, graditi Indijci…
P.S.
U vlaku Hrvatskih željeznica od Osijeka do Splita…
Trudna žena kaže kondukteru:
Ako se ovako nastavimo vući, rodit ću u vlaku!
Da sam na tvom mjestu, ja se ne bih ni ukrcao u vlak.
Je, al’ kad sam se ukrcala, još nisam bila trudna!
Kineski špijuni u Hrvatskoj pokušavaju shvatiti kako su Hrvati, s toliko kapitalnih ulaganja sa Zapada, uspjeli ništa ne razviti.
P.S.
Neki dan kod Njene gospođe majke (oliti moje punice) bili joj rodjaci iz Dojčlanda.
Donili neki keks od dva eura i dvadeset, dvi čokolade i 20 deka kave iz Lidla…
Puncu mi Jozi popili i popili penziju.
I po plaće Njene gospođe majke!
Kaže glavata mrcina od premijera povodom najave poskupljenja struje, kako “ako on ima deset klima, ha red je i da plati”. Sa cinično- licemjernim osmjehom i bojom glasa. Odvratna spodoba naravno, spinuje. Nije sporno da treba platiti utrošeno, nego je problem u najavljenom povećanju struje. Po istoj matrici, lažni socijaldemokrata kad opravdava povećanje plate sebi i vladi, kaže da je inflacija 13%, a kad opravdava povećanje penzija od “enormnih” 4,9 %, tvrdi da je inflacija 5%, uz tvrdnju kako narod ” ne razumije brojke”. U usta ga jebem žvaljava. Đubre.
Lako.
Kad bi dali mirovine od kojih bi se moglo živjeti ne bi trebali isplaćivati nikakve pomoći.
To je onako za manipulaciju s umirovljenicima.
Ništa njima država ne daje već su im pokrali mirovinski fond i isplaćuju nerealno niske mirovine od kojih umirovljenici ne mogu živjeti pa im bace povremeno kost kako bi ih malo umirili.
Najveća obećanja za podizanje mirovine su prije izbora, a poslije izbora se to zaboravi ali zato umirovljenici glasaju za ova lažna obećanja.
Tako je. Najbolje bi bilo da se dva entiteta udruže u jednu funkcionalnu državu. I da funkcionalna i ujedinjena država prodiše. Ovo je začarani krug entiteta i problema.
Vlada BiH je totalno korumpirana banda, koju narod Bosne treba kompletno transportirati na Goli otok!
Odavno se u Bosni izgubio osjecaj ko koga placa i ko je kome servis. Ovi na vlasti su jedino umiljati u izbornom mjesecu, a preostale 4 godine se ponasaju kao da su bogovi, da su gradjani njima servis obavezni da uplacuju, da moljakaju, da budu poslusni, da ih obozavaju, da budu sretni i zadovoljni mrvicama svog otetog novca ako sta ostane od kupovine skupih vozila i luksuziranja. Narod je tu zbog njih, oni su izabrani da predstavljaju svoje interese, da udjeljuju narodni novac narodu lao milostinju, da glume bitne ljude i ponasaju se da su nedodirljivi. Sve ovo treba govnjivom motikom dobro namlatiti. Kada mi kazu mirni protesti, tacno bih ga cekicem po potiljku. Ova zgadija i marva razumije samo jezik sile. Samo mlatiti.
BiH ima primjer u susjednoj državi. Iz prvog reda može vidjeti što se dešava sa državama koje zanemare privatno poduzetništvo, poljoprivredu, stočarstvo i industriju i oslone se zbog različitih razloga recimo samo na turizam i socijalu koju primaju iz EU fondova.
Već je postalo degutantno to Plenkovićevo kukanje i upućivanje apela onima u turizmu da striktno paze na cijene jer da i druge zemlje imaju more.
Boji se da će turisti u luku zaobići hrvatski Jadran i time olakšati državnu kasu.
Ovaj sustav nije održiv i neće moći još dugo ovako. Hrvati će opstati uz pomoć Hrvatske i poslovičnu sposobnot koju imaju, Srbi će opstati uz pomoć Srbije i uz onu “ jedi slamu ali srbuj”, a muslimanima neka je Bog na pomoći.
Sustav jednokratne pomoći penzićima prilično je razgranat u Hrvatskoj. Pretpostavljam i u Srbiji.
Tako da Bosna nije ništa posebno. Sve je to unutar loših kopija.
Državni budžet BiH namjerno se osiromašuje izbjegavanjem plaćanja poreza. Radi se o milijardama €. Sa tim novcem uveliko bi se olakšao ekonomski položaj ljudi ovisnih o različitim oblicima socijalnog davanja .
Poznat je slučaj kladionica.
Kladionice je Čović proglasio *nacionalnim interesom hrvatskog naroda. Naročito one u vlasništvu braće Korać.
Zbog tako proglašenih interesa, Čović ne dozvoljava donošenje zakona kojima bi se kladionice oporezivale. Stečen novac, neplaćanjem poreza , međusobno dijele
Čovićev HDZ i navedena braća. Dio tog novca, braća Korać u propagandne svrhe daju u obliku donacija potrebitima. Da ih se ne bi prozivalo.Vrlo lukavo.
Poznat je podatak da u federaciji ima cca 50 tisuća pataloških ovisnika o kockanju koji su sebe i svoje porodice dovele na rub egzistencije. A ima ih i onih koji su se strmoglavili preko tog ruba.
Magic
https://youtube.com/shorts/7i6LFTLQ2Go?si=5bArUzyF1FpzCDjH
Nekad mi stvarno ide na neku stvar koliko narod govori protiv vlasti, a abolira nas, obične ljude, od odgovornosti. Oni su samo slika i prilika nas ljudi, jer su izrasli iz našeg okruženja. Davno je rekao Bob rock iz Alan Forda “ kakva svinja takva mast, kakav narod takva vlast”. Ljudi su se pokvarili i izopačili. Nemaj smisao ni odgovornost za javno dobro. Vole prevariti, oteti, ukrasti, sebi prisvojiti javno i tuđe. Gramzivi su i pohlepni, nije ih briga za one pokraj sebe koji nemaju ili koji se bore za opstanak, za prirodu u koju bacaju smece bez kontrole, za životinje koje drže u groznim uvjetima, i za, u krajnjoj liniji državu, koji ne gledaju kao dom u koji se donosi i kojem se pridonosi, nego kao servis za otimanje i namirivanje sebe i svojih. Nisu spremni ni za bilo kakvu borbu protiv postojećeg stanja, niti žele znati što se… Čitaj više »
sve mi to djeluje kao naredba iz EU da penzionerima se povremeno pomogne, tako rade i u Hrvatskoj, a ne bi da ne moraju, a da su htjeli mogli su tako pomagati penzionerima i prije 10 godina. Da se vlade pita ništa oni nebi dali, ni kunu,ni centa, ni marku.