Sankcije ruše cijene nafte – Kako je Washingtonov križarski pohod protiv ruske nafte krenuo ukrivo

Zamislite moćnog prosca koji mjesecima udvara mladoj dami, samo da bi njegovi pokušaji naišli na otpor i neodlučnost. S neuspješnim pokušajima udvaranja koji ne vode nikamo, on impulzivno otima djevojku i odmah objavljuje zaruke. Njegova svita slavi predstojeće vjenčanje.

Prosac je, naravno, Sjedinjene Američke Države, a mlada dama koju nisu uspjeli osvojiti je Indija. Nesposobni uvjeriti New Delhi – i druge, zapravo – da je u njihovom interesu prestati kupovati rusku naftu, Washington je pribjegao prisili na jedini način koji poznaje: sankcijama i prijetnjom sekundarnim sankcijama.

Oni koji pozdravljaju najnoviji pokušaj Trumpove administracije da izvrši pritisak na Rusiju, uvođenjem sankcija naftnim divovima Rosneft i Lukoil, djeluju potpuno neuznemireni prisilnom i kratkovidnom prirodom pobjede – ako to uopće i bude pobjeda, što je vrlo upitno.

Izričiti cilj novih sankcija, kako je to artikulirao ministar financija Scott Bessent, je zagušiti “Kremljev ratni stroj”. Trump vjeruje – ili tvrdi da vjeruje – da može dovoljno impresionirati ruskog predsjednika Putina da ovaj pristane na trenutni prekid vatre i, pretpostavlja se, odustane od ruskih nacionalnih interesa.

Do sada bi trebalo biti očito da se Rusija neće pokloniti takvom pritisku. Također bi trebalo biti očito da svjedočimo najnovijoj epizodi sankcijskog teatra – iako s dubokim ekonomskim posljedicama ovog poziranja.

Nafta ostaje životna snaga svake industrijske ekonomije i stoga je o njoj nemoguće pregovarati. Ruska nafta je zamjenjiva, ali nezamjenjiva za globalni sustav. Njezino uklanjanje zahtijevalo bi premještanje stotina milijuna barela godišnje, što bi imalo ozbiljne ekonomske posljedice. Kao što su mnogi istaknuli, postoji paradoks u srži svakog ozbiljnog pokušaja da se ruskim barelima onemogući dolazak na tržište: to bi jednostavno podiglo globalne cijene, čime bi se neizravno ublažila ruska zarada.

Učinkovitost novih ograničenja očito će ovisiti o tome koliko će SAD biti revne u njihovom provođenju kroz sekundarne sankcije subjektima koji posluju s ruskom naftom. Ali ako je prošlo iskustvo ikakav pokazatelj, Washington neće moći održati potpuni pritisak – ako ni zbog čega drugog, onda zato što će ga tržišta prisiliti na popuštanje iz gore navedenog razloga.

Labavo provođenje održava funkcioniranje globalnog tržišta i izbjegava neuredni skok cijena. Zapadni političari tako mogu skupiti političke bodove zbog oštrih mjera prema Rusiji, a da istovremeno izbjegavaju previše pritiskati. Tako neka vrsta ravnoteže sive zone postaje rezervna pozicija, a nestabilnost sustava se izbjegava.

Da, moguće je povećati troškove za Rusiju, što se dogodilo prije i bit će neizbježno i sada. Količine će vjerojatno ostati potisnute neko vrijeme, popusti će se proširiti, a logistička složenost će porasti. Ali, kao što je prošlo iskustvo također pokazalo, pronaći će se zaobilazna rješenja. Predložak za ta rješenja već je uspostavljen.

Na kraju, ovaj performativni pothvat samo stvara ventil za pritisak: Rusija osjeća trenje, zapadne sile održavaju neki privid vjerodostojnosti – barem među sobom – i, što je važno, tržišta ostaju uređena.

Istina je da su se pojavila izvješća da barem jedan veliki indijski prerađivač namjerava “rekalibrirati” svoje kupnje ruske nafte. Također je objavljeno da nekoliko kineskih naftnih kompanija u državnom vlasništvu obustavlja uvoz ruske nafte morskim putem.

Ostaje za vidjeti kako će Indija postupiti. Gotovo sigurno će smanjiti kupnju, možda čak i značajno u početku. Indija je općenito nevoljka izravno se suprotstaviti SAD-u i obično je vrlo oprezna kada je riječ o izlaganju svojih velikih banaka riziku sankcija. Suprotno iluzijama koje gaje neki koji borave na fantastičnom kraju pro-BRICS spektra, Indija nema apetita da forsira problem do točke izazivanja velikog raskida sa Zapadom.

Međutim, nitko ne bi trebao biti zavaran da su ove sankcije posljednja riječ o tom pitanju. Ako je razmjena na konferenciji u Berlinu u petak ikakav pokazatelj, New Delhi nema namjeru kapitulirati.

Tijekom okruglog stola, indijski ministar trgovine Piyush Goyal primijetio je da je Njemačka već zatražila izuzeće od sankcija i od Ujedinjenog Kraljevstva (koje je samo sankcioniralo Rosneft početkom ovog mjeseca) i od SAD-a za svoje rafinerije u vlasništvu Rosnefta, koje su pravno u vlasništvu ruske tvrtke, ali su 2022. stavljene pod njemačko državno skrbništvo.

Britanski ministar trgovine Chris Bryant, koji je sjedio Goyalu s lijeve strane, uskočio je da objasni kako je London brzo dogovorio izuzeće za Berlin od britanskih sankcija i izrazio sigurnost da će nešto slično s Amerikancima također biti predstojeće, odajući dojam rutinskog poslovanja među prijateljima. Goyal je, međutim, ustrajao: “Zašto izdvajati Indiju?”

Bryant, očito bez sposobnosti da razmišlja korak unaprijed, pojasnio je da se radi samo o “specifičnoj podružnici u vezi s Rosneftom.”

Goyal: “I mi imamo Rosneftovu podružnicu.”

Vidljivo nelagodni Bryant mogao je samo promucati: “Dođite i razgovarajte s nama.”

Dvoličnost i licemjerje Zapada odavno su ogoljeni, ali takav nonšalantan pristup dijeljenju izuzeća prijateljima dok se druge prisiljava da traže rješenja neće dobro sjesti u ostatku svijeta. Zapanjujuće je u kojoj su mjeri SAD i saveznici spremni izazvati duboko negodovanje velikih svjetskih sila – da ne spominjemo ismijavanje takozvanog poretka temeljenog na pravilima – sve za oskudnu dobit možda stavljanja udarca u ruske proračunske prihode.

Ali u igri je više od negodovanja i licemjerja. Postoji dublja ironija u donkihotovskoj borbi protiv ruske energije koja je čisto ekonomska. U svojoj revnosti da kazni Rusiju, Zapad u osnovi puše vjetar u jedra zemljama koje su voljne trgovati s Moskvom. Evo kako to funkcionira.

Sankcije stvaraju umjetnu segmentaciju cijena na globalnom tržištu. Kupci koji se pridržavaju zapadnih pravila plaćaju premiju jer isključuju ruske barele, čineći marginalni barel dostupan onima koji odbijaju kupovati rusku naftu skupljim za nabavu, i jer premije rizika postaju ugrađene u referentne cijene. U međuvremenu, kupci koji se ne pridržavaju sankcija, neutralni kupci, dobivaju te barele uz popust.

Ta razlika, naravno, nije besplatna. Rusija gubi dio fiskalnih prihoda jer prodaje ispod svjetskih cijena, ali kupci prisvajaju maržu – efektivno energetsku subvenciju.

Drugim riječima, sankcije ne uklanjaju naftu iz sustava, već preraspodjeljuju dio prihoda od Rusijinih prijašnjih kupaca (i od same Rusije do neke mjere) prema njezinim novim kupcima koji toleriraju sankcije. Zapadni potrošači neizravno plaćaju više cijene (kroz stegnuta tržišta), čime prenose dio svoje kupovne moći onima koji se odlučuju kupiti barele s popustom. To znači niže ulazne troškove i strukturnu prednost za one koji su voljni poslovati s Rusijom te više troškove za one koji to nisu.

Za Europu, koja već ima neke od najviših cijena energije u svijetu, ovo je posebno štetno. Rusija, u međuvremenu, možda gubi ponešto u čisto financijskom smislu (iako ne nužno ako ukupne razine cijena rastu), ali nalazi se u središtu novih trgovinskih mreža i mehanizama namire koji ne koriste dolar, a koji se pojavljuju.

Ovaj neizravni prijenos bogatstva upravo je moralna opasnost korištenja sankcija u svijetu s ograničenim resursima. Umjesto da izoliraju navodnog prekršitelja, one jednostavno preoblikuju trgovinske mreže, i to često na načine koji narušavaju relativni položaj koalicije koja uvodi sankcije. Sama nered procesa preoblikovanja može pružiti prolaznu iluziju uspjeha, ali ovo nije pobjednička strategija na dugi rok.

Autor: Henry Johnston