JEFTINA NAFTA, SKUPA POSLUŠNOST – Kako Šušnjar i Plenković hrvatsku suverenost prodaju za američki interes

Što se dogodilo? Ministar gospodarstva Ante Šušnjar nedavno je boravio u službenom posjetu Washingtonu kako bi dobio upute za poslušnost, a po povratku je dao izjavu novinarima o pitanju sankcija vezanih uz transport ruske nafte putem Janafa. Mađarska i Slovačka zatražile su da im se preko hrvatskog naftovoda omogući dostava ruske nafte, na što je Šušnjar odgovorio da Hrvatska neće pristati na ucjene i pritiske, da će poštovati međunarodno pravo te dosljedno provoditi sankcijske režime SAD-a i Europske komisije. Istaknuo je da je ruska nafta značajno jeftinija od one koju EU nabavlja, ali je pozvao Mađarsku i Slovačku da se odreknu ruskih fosilnih goriva iz solidarnosti prema Ukrajini.

Kada ministar gospodarstva izjavljuje kako je Hrvatska „suverena država“ koja neće „pristati na ucjene i pritiske“, a u istoj rečenici najavljuje kako će „dosljedno provoditi partnerske politike SAD-a“, građani bi se s pravom trebali zapitati gdje prestaje suverenost, a počinje poslušnost.

Jer ono što se javnosti servira kao principijelno zauzimanje za međunarodno pravo i europske vrijednosti, u svojoj srži nosi sasvim drugačiju poruku: Hrvatska nema vlastitu energetsku politiku, već je spremna svoju infrastrukturu i geostrateški položaj staviti u funkciju tuđih interesa, predstavljajući to kao stratešku samostalnost.

Službeni narativ ministra Šušnjara počiva na naizgled neupitnoj premisi. Rusija je agresor, sankcije su legitimno sredstvo pritiska, a svaka solidarnost s Ukrajinom je moralni imperativ. Tko bi se usudio osporiti tako plemenite ciljeve?

Upravo u toj moralnoj neuptivnosti leži zamka. Jer kada se politička odluka zaštiti plaštem etike, svaka rasprava o njezinim stvarnim učincima postaje automatski sumnjiva

A upravo to se danas događa s odlukom da se kroz Janaf ne dopusti transport jeftinije ruske nafte prema Mađarskoj i Slovačkoj, unatoč činjenici da je riječ o tranzitu, a ne o uvozu za hrvatsko tržište.

Temeljna logika ove odluke nije ni pravna ni moralna – ona je poslovna i interesna, samo ne hrvatska. Jer kada ministar argumentira odbijanje mađarskog zahtjeva pozivanjem na „sankcijske režime SAD-a i Europske komisije“, on zapravo priznaje da su vanjski akteri ti koji oblikuju hrvatsku energetsku politiku.

Američke sankcije protiv ruskog energetskog sektora nisu dio europskog prava, one su instrument vanjske politike SAD-a kojim se američka skupa nafta nameće europskom tržištu.

I Hrvatska svoje naftovode stavlja u službu tog cilja, lišavajući pritom svoje susjede prava na jeftiniju energiju koju im jamče tržišni uvjeti.

Najveća iluzija koju nam se servira jest ona o hrabroj i principijelnoj Hrvatskoj koja ne pristaje na ucjene. Istina je dijametralno suprotna: Hrvatska je pristala na najsuptilniju vrstu ucjene – onu koja dolazi u paketu s političkim priznanjem i osjećajem pripadnosti „pravoj strani povijesti“.

Jer nema grublje ucjene od one koja vam poručuje: ako ne budete poslušni, bit ćete svrstani među one koji podržavaju agresora. To je mehanizam kojim se gasi svaka rasprava i zatvara svaki prostor za artikulaciju vlastitog interesa.

Tko ima korist od ovakve odluke?

Prvo i osnovno, američki proizvođači nafte koji su godinama čekali trenutak da istisnu rusku naftu s europskog tržišta. Njihova nafta, kako iskreno priznaje i sam ministar, skuplja je od ruske.

No cijena nije jedini faktor, posebno ne kada iza nje stoji država spremna svojim sankcijama umjetno stvarati tržišnu prednost vlastitim kompanijama.

Zatim, korist imaju i oni dijelovi europskog političkog establishmenta koji američki interes dosljedno predstavljaju kao europski.

I konačno, korist imaju svi oni koji žele održavati stanje trajne napetosti jer im ono omogućuje prodaju vlastitih političkih usluga.

Dugoročni troškovi ove odluke bit će plaćeni u valuti koja se danas ne spominje. Prvo, Janaf gubi posao. Umjesto da zarađuje na tranzitu, on postaje instrument političkog pozicioniranja.

Drugo, Hrvatska se svjesno odriče pozicije energetskog čvorišta koje svoju vrijednost crpi iz neutralnosti i pouzdanosti prema svim klijentima.

Treće, stvara se presedan po kojem vanjska politika SAD-a može izravno upravljati korištenjem hrvatske infrastrukture.

I četvrto, najopasnije, gaji se uvjerenje kako je domaća ekspertiza nevažna, kako su lokalna znanja i procjene manje vrijedne od onih koje dolaze iz američkih think tankova ili europskih prijestolnica.

Posebno je zanimljivo promatrati kako se u cijeloj priči gradi javno mnijenje. Građanima se ne objašnjavaju ekonomski učinci odluke, ne govori im se koliko će njihovi susjedi u Mađarskoj i Slovačkoj plaćati skuplju energiju zbog hrvatske odluke, ne postavlja se pitanje zašto bi Hrvatska uopće trebala odlučivati o tome kakvu naftu kupuju druge članice EU.

Umjesto toga, gradi se narativ o moralnoj dužnosti, o solidarnosti s Ukrajinom, o borbi protiv agresora. I tko bi se tome usprotivio, a da ne bude etiketiran kao proruski ili nesolidaran? To je mehanizam zatvaranja javnog prostora za ozbiljnu raspravu.

A upravo je rasprava ono što nedostaje. Jer konsenzus koji se nameće oko ove odluke nije plod demokratskog dijaloga, već intelektualnog jednoumlja koje sve koji postavljaju pitanja automatski svrstava u neprijateljski tabor.

Težnja potpunom konsenzusu, posebno u pitanjima vanjske politike, nije znak zrelog društva, već zatvorenog sustava mišljenja koji više nije sposoban za samokritiku i preispitivanje. A društvo koje izgubi sposobnost preispitivanja vlastitih odluka osuđeno je na njihovo ponavljanje, ma koliko one bile pogubne.

Alternativa postoji, ali ona zahtijeva intelektualnu hrabrost koja se danas ne cijeni. Umjesto slijepog priklanjanja američkim sankcijama, Hrvatska bi mogala razviti vlastitu procjenu rizika i interesa.

Umjesto bespogovornog provođenja tuđih politika, mogla bi inzistirati na pregovorima unutar EU koji bi uvažili specifičan položaj zemalja ovisnih o ruskoj nafti.

Umjesto moraliziranja, mogla bi nuditi poslovna rješenja koja poštuju i tržišnu logiku i geopolitičke realnosti. Ali za to treba domaće pameti, domaćih stručnjaka i samopouzdanja koje ne crpi svoju snagu iz odobravanja Washingtona ili Bruxellesa.

Domaća kompetencija nije sentimentalna ideja, ona je strateška prednost. Zemlja koja nema vlastite energetske stručnjake sposobne artikulirati nacionalni interes, koja nema ljude koji razumiju globalna tržišta i geopolitičke odnose, koja svoju politiku gradi isključivo na repliciranju tuđih stavova – takva zemlja ne može imati suverenu politiku. Ona može biti samo poslušni izvršitelj, a suverenost će joj se svesti na pravo da bira čije će interese provoditi.

Najveći problem današnje hrvatske politike nije u njezinim ciljevima, već u njezinoj intelektualnoj lijenosti. Jer puno je lakše prikloniti se gotovom narativu nego razvijati vlastiti. Puno je jednostavnije pozivati se na „međunarodno pravo“ i „sankcijske režime“ nego analizirati tko od tih režima ima koristi, a tko snosi troškove. Puno je ugodnije biti na „pravoj strani“ nego postavljati neugodna pitanja o tome tko tu stranu određuje i po kojoj cijeni.

I zato će se, kad se jednom zbroje računi, pokazati da je cijena ove odluke višestruko veća od razlike u cijeni ruske i američke nafte. Plaćat ćemo je gubitkom pozicije, slabljenjem vlastite infrastrukture i, najviše od svega, uvjerenjem da je politička poslušnost isto što i strateška odgovornost. A to nije isto – kao što ni poslušnost prema tuđim interesima nije isto što i suverenost.

Jer suverena država ne bira između američke i ruske nafte. Suverena država bira između vlastitih i tuđih interesa.

A ova odluka, ma koliko bila zamotana u moralne fraze i pozive na solidarnost, nema nikakve veze s hrvatskim interesom. Ona je samo još jedan dokaz da smo spremni platiti visoku cijenu za privilegij biti poslušni, uvjereni kako je to cijena pripadnosti pravoj strani.