Za nevjerovati – Izrael upozorava Hrvatsku

Kad izraelski veleposlanik u Zagrebu javno poziva Hrvatsku da prekine diplomatske odnose s Iranom i zatvori iransko veleposlanstvo jer u njemu navodno ima pripadnika Revolucionarne garde koje on naziva teroristima, ne radi se samo o diplomatskom incidentu. Radi se o paradigmatskom primjeru kako se globalni sukobi preslikavaju na male zemlje i kako se one pokušavaju uvući u tuđe ratove pod krinkom sigurnosne suradnje.

Službeni narativ koji nam se servira jest da je riječ o prijateljskom upozorenju države koja dijeli zabrinutost za hrvatsku nacionalnu sigurnost. No pogledajmo tko je taj koji dijeli lekcije o terorizmu. Ista država čija vojska trenutačno svakodnevno bombardira Iran, kršeći sve međunarodne norme i konvencije. Ista država koja je u Gazi ubila više od sedamdeset tisuća ljudi, od kojih su većina žene i djeca. Ista država koja desetljećima odbija provoditi rezolucije UN-a i međunarodno pravo tretira kao smetnju koja se može zaobići.

Revolucionarna garda nije teroristička organizacija. To je službena vojna formacija Islamske Republike Iran, priznata od strane međunarodne zajednice kao institucija suverene države. Možemo se ne slagati s politikom Teherana, možemo osuđivati pojedine postupke iranskih vlasti, ali proglašavati cijelu vojsku jedne države terorističkom organizacijom nije analitička kategorija – to je politički čin svrstavanja. I upravo takvo svrstavanje od nas se danas traži.

Ako već govorimo o terorističkim akcijama, Izrael je poznat po njima. Dovoljno se prisjetiti prošlogodišnjeg napada u Libanonu kada su tisuće pripadnika Hezbollaha, ali i civila, osakaćene eksplozijama pagera i walkie-talkieja koje su izraelske snage minirale prije nego što su uopće došle u ruke korisnika.

Gotovo tri tisuće ljudi završilo je bez očiju, bez šaka, bez dijelova lica – civilna roba pretvorena u smrtonosno oružje bez ikakvog upozorenja, bez ikakve mogućnosti da se žrtve zaštite. To nije ciljani vojni udar, to je teror nad neborbenim stanovništvom i kršenje svih zamislivih normi ratovanja.

Upravo ta činjenica nameće pitanje koje hrvatske vlasti nikako ne postavljaju, a trebale bi. Hrvatska je godinama značajan kupac izraelske vojne opreme. Od bespilotnih letjelica do naoružanja, od komunikacijske opreme do sigurnosnih sustava.

No nakon onoga što se dogodilo u Libanonu, nakon što smo vidjeli da je Izrael spreman minirati civilnu robu i prodavati je drugim državama kao obične komunikacijske uređaje, kako možemo biti sigurni da se u opremi koju kupujemo ne nalaze slični “darovi”? Tko jamči da sutra, u nekom drugom političkom kontekstu, ta ista oprema neće postati prijetnja onima koji je koriste?

Političke odluke u suvremenom svijetu rijetko nastaju izolirano. One su rezultat složenih mreža utjecaja – međunarodnih pritisaka, financijskih interesa i nadnacionalnih aktera. U ovom slučaju imamo izravan pokušaj oblikovanja hrvatske vanjske politike putem medijskog nastupa stranog veleposlanika koji zastupa državu koja je trenutačno u ratu s Iranom. Njegov poziv Hrvatskoj da prekine diplomatske odnose s Teheranom nema veze s hrvatskom sigurnošću – on ima veze s izraelskim ratnim ciljevima i nastojanjem da se što više zemalja svrsta na jednu stranu u sukobu koji nije naš.

A upravo je konsenzus najopasnija zamka. Jer konsenzus nije dokaz istine, nego često znak zatvorenog sustava mišljenja. Težnja potpunom konsenzusu vodi prema intelektualnom jednoumlju, prema uvjerenju da postoji samo jedan ispravan pogled na svijet i da svi koji ga ne dijele predstavljaju prijetnju. U takvom ozračju poziv na zatvaranje tuđeg veleposlanstva zvuči razumno, čak poželjno, bez obzira na to tko ga upućuje i s kojim ciljem.

Dugoročne posljedice ovakvog načina odlučivanja su duboke. Hrvatska postupno gubi sposobnost samostalnog sagledavanja vlastitih interesa. Umjesto da razvija vlastite analitičke kapacitete i oslanja se na domaću stručnost, ona preuzima gotove narative i procjene koje dolaze izvana. I to od aktera koji su očito pristrani, jer je riječ o zaraćenoj strani. Tko će u Hrvatskoj provjeriti ima li u iranskom veleposlanstvu pripadnika Revolucionarne garde? Pa oni su iranski vojnici – naravno da ih ima, kao što i u hrvatskim veleposlanstvima ima pripadnika Oružanih snaga RH. To je normalan diplomatski protokol većine zemalja svijeta.

Hrvatska ima vlastite diplomatske i sigurnosne strukture koje bi trebale biti sposobne samostalno procijeniti prijetnje i donositi odluke. Ako one to nisu u stanju, problem nije u iranskom veleposlanstvu, nego u sustavu koji nije razvio vlastite kapacitete. No umjesto da ulažemo u jačanje tih kapaciteta, mi radije prepuštamo stranim akterima – i to onima koji su u ratu i koji imaju dokumentiranu povijest korištenja terorističkih metoda – da nam kažu što je prijetnja, a što nije.

Alternativni model postoji. On podrazumijeva razvoj vlastitih analitičkih sposobnosti, oslanjanje na domaće stručnjake i hrabrost da se ponekad kaže “ne” čak i kad to nije diplomatski ugodno. On podrazumijeva shvaćanje da suverenitet nije prazna fraza koju koristimo samo na proslavama, nego odgovornost da sami procijenimo vlastite interese i sami donosimo odluke, vođeni vlastitim moralnim kompasom, a ne tuđim ratnim ciljevima.

Ono što danas izgleda kao bezazlen diplomatski apel, sutra može postati presedan. Ako prihvatimo da nam strani veleposlanici javno diktiraju s kim ćemo održavati diplomatske odnose, posebno kad dolaze iz država koje krše međunarodno pravo i svakodnevno ubijaju civile, zašto ne bismo prihvatili i da nam diktiraju s kim ćemo trgovati, kakve ćemo zakone donositi ili kako ćemo glasati u UN-u? Granica se ne povlači sama – ona se brani svakodnevno, u svakoj odluci, ma koliko beznačajnom izgledala.

Jer na kraju krajeva, veleposlanici dolaze i odlaze, ali odgovornost za zemlju ostaje onima koji u njoj žive. A ta se odgovornost ne može delegirati – ni na prijateljske države, ni na međunarodne saveze, ni na “konsenzus” koji nam netko servira kao gotov proizvod. Pogotovo ne na one čije su ruke uprljane krvlju tisuća djece i čija su “sigurnosna rješenja” već ostavila tisuće ljudi bez očiju i udova.