Znanstveni rad o crnim rupama bez ijednog dokaza

Znanstveni rad koji spaja dvije nepotvrđene teorije u jednu još nepotvrđeniju tvrdnju ne donosi nijedan novi eksperimentalni podatak.

Časopis Physical Review D objavio je rad u kojem se razmatra kako bi primordialne crne rupe — hipotetski objekti koji bi nastali u ranom svemiru, a ne smrću zvijezda — mogle nastati i preživjeti u svemiru s dodatnom, skrivenom prostornom dimenzijom. Autori predvođeni Luisom Anchordoquijem s Lehman Collegea u SAD-u primijenili su predložena pravila kvantne gravitacije kako bi provjerili bi li takve crne rupe funkcionirale kao četverodimenzionalni ili petodimenzionalni objekti.

Zaključak je da bi neke od njih započele kao standardne četverodimenzionalne tvorevine, potom postale nestabilne i pretvorile se u petodimenzionalne. Druge, one nastale iz kozmičkih struna, bile bi petodimenzionalne od samog početka. Autori tvrde i da bi takve crne rupe mogle imati životni vijek usporediv s dobi svemira.

Matematika bez mjerenja

Ono što ovdje treba jasno reći: nema opažanja. Nema instrumenta. Nema podatka iz teleskopa ili detektora. Cijeli rezultat počiva na matematičkom aparatu primijenjenom na dvije teorije koje same po sebi nisu potvrđene — primordialne crne rupe i „tamna dimenzija” širine otprilike jednog mikrona.

To nije znanstveni dokaz, to je teorijska vježba. Takve vježbe imaju svoju vrijednost unutar fizike jer provjeravaju je li neka ideja uopće matematički konzistentna. Ali kada se takav rad predstavi javnosti, često se prešuti upravo ta razlika između „moglo bi biti” i „jest”.

Primordialne crne rupe, naime, prema svemu što znamo ne postoje. Tamna dimenzija također nije opažena. Spajanje dviju nepotvrđenih pretpostavki ne daje potvrdu — daje hipotezu o hipotezi.

Isti obrazac kao kod „tamne tvari”

Ovo nije usamljen slučaj. Desetljećima se u fizici uvode novi, neopaženi entiteti kako bi se objasnile praznine u postojećim modelima. Tamna tvar, tamna energija, sada i tamna dimenzija. Svaki od tih pojmova ulazi u javni prostor kao da je riječ o utvrđenoj činjenici, a ne o radnoj pretpostavci.

Pitanje koje izvor ne postavlja glasi: koliko je novca i ljudskih resursa uloženo u teorijske konstrukcije koje se generacijama ne mogu provjeriti nijednim mjerenjem? I dok se takvi radovi objavljuju, domaća znanstvena zajednica ostaje bez sredstava za istraživanja koja se tiču konkretnih interesa građana — energije, hrane, zdravlja.

Znanost koja se ne može provjeriti nije znanost – to je matematika s ambicijom. Ako jednog dana neki detektor ipak zabilježi trag tamne dimenzije, ovaj rad će dobiti na težini. Do tada ostaje ono što i jest: zanimljiva računica bez ijednog dokaza.