Revolucionarne ideje ne dolaze samo od mladih znanstvenika

Analiza 11,2 milijuna znanstvenih radova pokazuje da broj revolucionarnih ideja pada s godinama karijere, ali one koje prežive postaju sve vrijednije.

Istraživački tim s Nacionalne znanstvene knjižnice Kineske akademije znanosti, pod vodstvom Nan Deng, obradio je karijere više od 200.000 znanstvenika čije djelovanje pokriva najmanje 40 godina. Rezultat, objavljen u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences, pokazuje dvostruki obrazac: mladi znanstvenici češće ruše ustaljene paradigme, ali radovi starijih kolega rjeđe bivaju zaboravljeni.

Ključ je u dvije mjere koje standardna analiza obično ne razlikuje. Prva, indeks konsolidacije i disruptivnosti, bilježi je li rad skrenuo polje u novom smjeru ili je samo nadogradio postojeće. Druga, takozvana trajna disruptivnost, pita nešto drugo: je li taj zaokret ostao relevantan ili ga je brzo pregazilo vrijeme.

Što se događa s godinama

Vjerojatnost da znanstvenik proizvede rad koji trajno mijenja polje raste kroz cijelu karijeru — s otprilike jedan posto u ranim godinama na 2,2 posto do 40. godine rada. To je više nego udvostručenje, i to unatoč tome što ukupan broj revolucionarnih radova pada.

Autori pritom jasno razlikuju biološku dob od iskustva. Porast ne dolazi od godina života, nego od nakupljenog istraživačkog rada. Iznimke su matematika i računarstvo, gdje su mladi istraživači ti koji češće ostavljaju trajne zaokrete.

No i sami autori upozoravaju da veza nije uzročna. „Odnosi koje izvještavamo su asocijacijski, a ne kauzalni”, navode u radu. To je važna ograda: ne znači da će svaki znanstvenik koji ostane u struci do 65. proizvesti kapitalno djelo, niti da mladost jamči revoluciju.

Znanstvena politika na pogrešnom tragu

Ova studija dotiče nešto što se rijetko priznaje u sustavima financiranja: institucije mjere znanstvenike po broju radova i citata, a ne po tome koliko njihov rad dugoročno drži vodu. Mladima se daju kratkoročni projekti i rok od tri godine za dokazivanje, dok iskusni istraživači često ostaju bez sredstava jer „nisu dovoljno produktivni” u kvantitativnom smislu.

Rezultati pokazuju upravo suprotno od pretpostavke na kojoj počiva većina natječaja: iskustvo nije teret, nego filter. Radovi koji prežive desetljeća češće dolaze od ljudi koji su već vidjeli kako polje diše i gdje su mu slijepe točke.

Ovo nije prvi put da veliki uzorci ruše uvriježene slike o znanosti. Ranija istraživanja pokazala su da su najcitiraniji radovi često plod timova, a ne samaca, i da geografska blizina istraživača i dalje igra veliku ulogu unatoč digitalnoj eri. Svaki takav nalaz podsjeća da znanstvena politika često radi na osnovi anegdota, a ne podataka.