Panika i raspad u vojsci Izraela – Prvi signal da se Izrael igra sa svojim postojanjem

Kada zemlja koja svoju egzistenciju gradi na vojnoj moći počne gubiti temelj na kojem počiva, pitanje je trenutka prije nego što se cijela konstrukcija uruši. Ono što se upravo događa u Izraelu nije obična politička kriza, već egzistencijalni slom koji razotkriva duboku zabludu u kojoj ta država živi desetljećima, vjerujući da je okruženje prihvaća zbog njezine vrijednosti, a ne zbog korupcije i ucjena koje su držale cijelu regiju u šahu.

Prvi signal da se temelji poljuljaju uvijek dolazi iz vojske, jer vojska je zrcalo koje ne laže. Kada načelnik Glavnog stožera izraelske vojske Eyal Zamir podiže deset crvenih zastava i upozorava da bi vojska mogla kolapsirati zbog nedostatka ljudstva, to nije diplomatska fraza niti političko pregovaranje, već vrisak iz sustava koji je shvatio da više ne može održavati fasadu.

Zamir je 25. ožujka 2026. tijekom sjednice sigurnosnog kabineta jasno rekao ono što se prešućivalo godinama čak i u vrijeme mira Izraelu treba više vojnika, a ne manje, na granicama s Gazom, Libanonom, Sirijom i na Zapadnoj obali. Ako država ne osigura dodatne vojnike, upozorio je, nastat će velike praznine koje više nitko neće moći popuniti. Zamir je ministrima rekao kako podiže deset crvenih zastava prije nego što se vojska uruši u samu sebe.

Ono što ovu situaciju čini posebno dramatičnom jest činjenica da se kriza ne događa zbog vanjskog neprijatelja, već zbog unutarnjeg raspada koji je izraelsko vodstvo sustavno poticalo. Godinama se izraelska politička elita ponašala kao da vrijeme radi za nju, kao da se pravila koja vrijede za sve građane ne moraju primjenjivati na one koji su joj politički najvažniji. I danas, dok vojska krvari i dok se vojnici troše do krajnjih granica, još uvijek ne postoji zakon koji bi značajnije povećao ultraortodoksnu haredi regrutaciju u vojsku. Procjenjuje se da oko 80.000 ultraortodoksnih muškaraca u dobi od 18 do 24 godine trenutačno ispunjava uvjete za služenje vojnog roka, ali nije se odazvalo. To nije propust, to je svjesna politička odluka koja je sada dosegnula svoj logičan kraj.

Zabluda o iznimnosti

Izrael je desetljećima gradio svoju vanjsku politiku na uvjerenju da ga okruženje prihvaća iz nužde, a ne iz želje. Ta je zabluda duboko ukorijenjena u izraelskoj svijesti da su susjedi napokon prepoznali vrijednost židovske države i da su spremni živjeti s njom u miru. No istina je daleko surovija ono što je regiju držalo u šahu nije bila izraelska privlačnost, već korupcija i ucjene, sustav u kojem su se mnogi režimi održavali na vlasti upravo zahvaljujući izraelskoj i američkoj potpori. Kada se ta ravnoteža počne mijenjati i kada korupcija više nije dovoljna da drži sustav na okupu, svijet počinje gledati stvarnim očima.

Prvi koji su to shvatili jesu oni koji su desetljećima bili najjači saveznici Izraela. Egipat je odavno promijenio svoju političku orijentaciju, Jordan se sve glasnije ograđuje, Saudijska Arabija postavlja uvjete koji su prije bili nezamislivi. Izrael se igra sa svojim postojanjem jer nije shvatio da ga ljudi vole samo zbog korupcije i ucjena jednom kada oslabi, pitanje je momenta kada će svi krenuti protiv njega. Upravo je prvi signal panika u vojsci, jer vojska je prva koja će osjetiti posljedice kada zaštita više ne dolazi od političke moći, već isključivo od borbene spremnosti.

Politička odgovornost i izbjegavanje odgovornosti

Ono što se događa u izraelskoj vladi klasičan je primjer političkog samoubojstva kroz kratkoročne interese. Prije operacije Rujući lav, koja je započela u veljači 2026. godine, vlada Benjamina Netanyahua ubrzano je promicala kontroverzno zakonodavstvo koje je trebalo riješiti pitanje haredi regrutacije, no kritičari su upozoravali da je predloženi zakon zapravo politička mjera osmišljena da umiri ultraortodoksne stranke u koaliciji, a ne da stvarno provede regrutaciju. Kada je počela operacija, Netanyahu je najavio da će se prijedlog zakona staviti po strani iz razloga jedinstva, no stvarnost govori drugačije dok su kamere bile uključene, zakon je zamrznut, a u praksi se nastavljaju prenositi sredstva institucijama koje potiču izbjegavanje služenja vojske i ne provodi se postojeći zakon.

Oporbeni političari nisu ostali nijemi na Zamirovo upozorenje. Lider oporbe Yair Lapid izjavio je 26. ožujka 2026. da u sljedećoj katastrofi vlada neće moći reći nismo znali te da odgovornost leži na njezinim plećima. Lapid je također upozorio da je vojska rastegnuta do krajnjih granica i dalje te da vlada šalje vojsku u rat na više frontova bez strategije i bez potrebnih sredstava. Avigdor Liberman, čelnik stranke Yisrael Beytenu, pozvao je na regrutaciju svih, rekavši da je vlada navikla ignorirati upozorenja prije katastrofe, aludirajući na masakr 7. listopada. Naftali Bennett, bivši premijer, udario je još oštrije upitavši što čekate, za ime neba, dodajući da vlada ovisna o Aryeu Deriju i Yitzhaku Goldknopfu nije sposobna osigurati sigurnost. Bennett je u intervjuu za Channel 12 izjavio kako trenutačno političko vodstvo onemogućuje vojsci da postigne pobjedu na više frontova te da vlada izbjegava regrutaciju ultraortodoksnih zajednica iz političkih razloga. Benny Gantz, čelnik Plavo-bijele stranke, poručio je da, dok vlada obećava promijeniti Bliski istok i pobijediti u ratu, promiče masovno izbjegavanje regrutacije i ne osigurava čak ni vojnike koji bi stvarno mogli pobijediti.

Bivši načelnik Glavnog stožera Gadi Eisenkot, danas zastupnik u Knesetu iz stranke Yashar!, rekao je da je provedba zakona o obveznoj službi za sve potreba trenutka i moralni imperativ te da će samo to vratiti Izrael na pravi put, ispuniti zadaću vojske i očuvati sigurnost Izraela. Yoaz Hendel iz Stranke rezervista istaknuo je da je načelnik stožera u pravu i da pobjeda zahtijeva vojnike, dok vlada ponovno koristi rezerviste kao resurs i iscrpljuje ih do krajnjih granica.

Pikuach nefesh spašavanje života nije političko pitanje

Članovi stranke Yesh Atid poslali su pismo predsjedniku Odbora za vanjske poslove i obranu MK Boazu Bismuthu, zahtijevajući hitnu sjednicu o proširenju vojnih redova. U pismu se ističe da zastoj u haredi regrutaciji nije politički spor, već sigurnosna opasnost koja doseže razinu pikuach nefesh, što u židovskoj tradiciji predstavlja pitanje spašavanja života koje nadilazi sve druge zakonske i političke obveze. Nakon što smo upozoravali mnogo puta, više se to ne može ignorirati, dodaje se u pismu. Napominju da Zamirove riječi ukazuju na unutarnji kolaps vojske koji proizlazi iz nedostatka regrutacije i tereta koji se stavlja na rezerviste.

Ovo nije puko političko prepucavanje, ovo je priznanje da je sustav dosegnuo točku pucanja. Kada načelnik Glavnog stožera mora podići deset crvenih zastava pred sigurnosnim kabinetom, to znači da su svi drugi mehanizmi upozorenja već otkazali. Vojska koja je desetljećima bila okosnica izraelske nacionalne sigurnosti sada se suočava s prijetnjom koja ne dolazi izvana, već iz same srži političkog sustava koji je zanemario temeljnu odgovornost osigurati ljudstvo za obranu zemlje. Prema izvješćima, vojsci trenutačno nedostaje između 12.000 i 20.000 vojnika, ovisno o procjenama, a glasnogovornik vojske Effie Defrin potvrdio je da su dodatni vojnici prijeko potrebni za uspostavu obrambene tampon zone u Libanonu te za operacije u Gazi, na Zapadnoj obali i u Siriji.

Cijena političkih kompromisa

Ono što se događa u Izraelu nije samo tehnički problem nedostatka vojnika, to je sustavna posljedica desetljeća političkih kompromisa koji su stavili očuvanje koalicije iznad sigurnosti države. Ultraortodoksne stranke u izraelskoj politici već su dugo vremena uvjetovale svoj ostanak u vladama izuzećem svojih birača od obvezne vojne službe. Svaki put kada bi se postavilo pitanje regrutacije haredi zajednice, politički bi lideri popuštali, bojeći se kolapsa vlade više nego kolapsa vojske. Sada su se te odluke vratile kao sudbonosni dug koji se više ne može otplaćivati.

Rezervisti koji čine kičmu izraelske vojske, posebno u ovom dugotrajnom ratu, iscrpljeni su do granica izdržljivosti. Mnogi od njih pozvani su više puta, njihove obitelji trpe ekonomske posljedice, njihovi poslovi su zapušteni, a sustav ih i dalje tretira kao neiscrpan resurs. Hendel je to jasno artikulirao vlada ponovno koristi rezerviste kao resurs i iscrpljuje ih do krajnjih granica. Bez zakona koji bi osigurao pravednu raspodjelu tereta službe i bez stvarne provedbe regrutacije za sve, sektor rezervista jednostavno više ne može nositi teret koji je na njega stavljen.

Što se događa kada vojska kolabira

Pitanje koje se nameće nije hoće li Izrael preživjeti ovu krizu, već što će se dogoditi kada vojska dosegne točku kolapsa. Zamir nije koristio riječi olako kada je rekao da bi se vojska mogla urušiti u samu sebe. Kolaps vojske u izraelskom kontekstu ne znači samo gubitak borbene sposobnosti, to znači gubitak temeljnog mehanizma koji drži društvo na okupu. Izrael je uvijek funkcionirao kao društvo u kojemu je vojska bila ne samo obrambeni štit, već i mjesto susreta različitih segmenata društva, mehanizam integracije i simbol zajedničke svrhe. Kada se taj mehanizam slomi, ono što ostaje jest duboko podijeljeno društvo bez zajedničkog cilja i bez institucije koja bi ga držala na okupu.

Vanjski neprijatelji toga su itekako svjesni. Povijest nas uči da su trenuci unutarnje slabosti uvijek bili trenuci najveće vanjske opasnosti. Kada je 1973. godine izraelska vojska bila nespremna zbog pogrešnih procjena vlastite obavještajne zajednice, Egiptu i Siriji je trebalo samo nekoliko sati da pokrenu koordinirani napad koji je doveo Izrael na rub egzistencijalne katastrofe. Današnja situacija u mnogočemu je slična, a u nekim aspektima i gora, jer tada je problem bio u procjenama, a ne u temeljnom nedostatku ljudstva.

Sukob između sigurnosti i politike

Ono što se sada događa u Izraelu duboki je sukob između sigurnosnih potreba države i političkih potreba koalicije. Na jednoj strani stoji vojska s načelnikom Glavnog stožera koji diže deset crvenih zastava i upozorava na kolaps. Na drugoj strani stoji vlada koja je svoj politički opstanak izgradila na savezu s ultraortodoksnim strankama i koja ne može ili ne želi provesti reforme koje bi osigurale pravednu raspodjelu tereta nacionalne obrane.

Ovaj sukob nije nov, no njegova je težina sada dosegnula razinu koja više ne dopušta odgađanje. Svaki dan koji prolazi bez rješenja dodatno produbljuje krizu i smanjuje prostor za manevriranje. Vojska koja nema dovoljno ljudstva ne može se pravilno pripremiti za višestruke prijetnje s kojima se suočava, od Hamasa u Gazi do Hezbollaha na sjeveru, od iranskih proksija u Siriji do sve nestabilnije situacije na Zapadnoj obali. Praznine koje Zamir spominje nisu apstraktne, one znače granice koje nisu dovoljno osigurane, operacije koje se ne mogu izvesti i vojnike koji se šalju u borbu bez odgovarajuće potpore i odmora.

Moralna i strateška slijepa točka

Najveća greška koju je Izrael napravio u svom postojanju jest uvjerenje da može dugoročno održavati sustav u kojemu jedni služe, a drugi ne služe vojsku, i dalje ostati funkcionalan. Ta je zabluda duboko ukorijenjena u izraelskoj političkoj kulturi koja je desetljećima tolerirala iznimke za ultraortodoksnu zajednicu pod izlikom očuvanja koalicijske stabilnosti i navodne potrebe da se zaštiti studij Tore. No ono što je nekad bilo politički oportuno, sada je postalo strateški neodrživo.

Vojska ne može funkcionirati kada je teret neravnomjerno raspoređen. Rezervisti koji su pozvani po treći i četvrti put gube volju kada vide da drugi dijelovi društva ne sudjeluju u obrani zemlje. Obitelji koje trpe ekonomske posljedice produženih rezervnih poziva postaju sve glasnije u svom nezadovoljstvu. A društvo koje se sve dublje dijeli na one koji nose teret i one koji ga izbjegavaju gubi koheziju koja mu je neophodna za preživljavanje u neprijateljskom okruženju.

Zamirovo upozorenje nije samo vojno upozorenje, to je upozorenje o opstanku cjelokupnog izraelskog projekta. Kada načelnik Glavnog stožera kaže da bi se vojska mogla urušiti u samu sebe, on zapravo govori da bi se moglo urušiti cijelo društvo koje je stoljećima sanjalo o sigurnom utočištu, a sada otkriva da je to utočište iznutra nagriženo do temelja.

Kraj igre

Pitanje koje se postavlja glasi tko će prvi trepnuti u ovoj igri živaca između vojske koja upozorava na kolaps i vlade koja ne želi riskirati svoj politički opstanak. No ono što izraelsko vodstvo možda još nije shvatilo jest da ovo nije igra, već ozbiljno pitanje opstanka. Kada jednom počnete igrati s vlastitim postojanjem, igra se vrlo brzo može okrenuti protiv vas.

Prvi signal je stigao panika u vojsci nije nešto što se događa u zdravom sustavu. Kada vojska koja je desetljećima bila najstabilnija institucija u zemlji počinje dizati uzbunu, to znači da su svi drugi sigurnosni mehanizmi već otkazali. I dok se političari i dalje prepucavaju tko je kriv za nastalu situaciju, vojska svakim danom postaje sve slabija, a neprijatelji sve spremniji da iskoriste tu slabost.

Izrael se igra sa svojim postojanjem jer nije shvatio jednu temeljnu istinu ljudi ga ne vole zbog njega samog, već zbog korupcije i ucjena koje su desetljećima držale regiju pod kontrolom. Kada ta korupcija više nije dovoljna da održi ravnotežu i kada se ucjene više ne mogu provoditi, ostaje samo gola sila. A gola sila bez ljudstva koje bi je nosilo i društva koje bi je podržavalo ne može dugo opstati.

Upravo je to trenutak u kojem se Izrael sada nalazi na pragu između svega što je izgradio i ništavila koje slijedi kada se temelji uruše. Prvi signal je stigao panika u vojsci nije upozorenje koje se može zanemariti, to je vrisak sustava koji više ne može održavati fasadu. Pitanje nije hoće li se nešto dogoditi, pitanje je kada će se dogoditi i koliko će ljudi morati platiti cijenu za političku kratkovidnost koja je dovela do ovog trenutka. Jer u igri u kojoj je ulog vlastito postojanje nema drugog ishoda osim potpunog kolapsa ili temeljite promjene. A temeljite promjene u sustavu koji je desetljećima gradio svoju moć na izbjegavanju odgovornosti i političkim kompromisima, nažalost, više nitko ne očekuje.