Što Iran donosi međunarodnom pravu

Teheran koristi ključne rezolucije UN-a kako bi preokrenuo narativ o agresiji i legitimitetu samoobrane.

Dok su mediji na Zapadu fokusirani na ratne vijesti i rast cijena, najvažniji aspekt sukoba s Iranom ostaje nezapažen: Islamska Republika Iran, pozivajući se na temeljne dokumente međunarodnog prava, nudi nam ponovno čitanje vlastitih obveza. U pitanju je pravna bitka koja preispituje tko su zapravo barbari u ovom sukobu.

Izrael i Sjedinjene Države, iako iz različitih razloga, zajednički provode agresiju na Iran. Iako je očito da ni jedna ni druga država nisu imale pravo napasti Iran 28. veljače 2026., malo tko na Zapadu to javno izgovara. Prevladava moda neisticanja vlastitih stavova, pa rijetki imaju hrabrosti reći da se Izrael i SAD ponašaju kao barbari.

Međunarodno pravo nije kazneni zakonik, već niz obveza kojih se oni koji su ih preuzeli moraju pridržavati. To znači ne ponašati se barbarski, ne koristiti ratnu propagandu, odreći se kolonizacije, priznati pravo naroda na samoodređenje, ne prijetiti drugima, ne napadati susjede niti biti suučesnik u takvoj agresiji.

Tek 10. travnja američki veleposlanik Michael G. Waltz izjavio je da je cilj rata „zaštititi američke snage u regiji, osigurati slobodu pomorske trgovine u Hormuškom tjesnacu i zaštititi američke saveznike od Irana”. Istodobno, izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Sa’ar opravdavao je rat tvrdnjama da Iran priprema atomsku bombu, iako to nikada nije dokazano. Ajatolahi Homeini i Hamenei izdali su fetve koje zabranjuju korištenje oružja za masovno uništenje, a ruske i kineske delegacije potvrdile su da je Iran prekinuo vojna nuklearna istraživanja još 1988. godine.

Rezolucija 2817 i kršenje prava na samoobranu

Dosad smo svi smatrali da napadnuta država ima pravo na samoobranu. No Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo je 11. ožujka 2026. rezoluciju 2817 kojom se osuđuje iranski odgovor, a da se uopće ne spominje agresija na Iran. Samo su Kina i Rusija odbile podržati tu rezoluciju. Ruski veleposlanik Nebenzia podsjetio je da Teheran gađa isključivo američke vojne instalacije u regiji, što je legitimna meta prema članku 51. Povelje UN-a.

Unatoč tome, Iran je, poput svake države u ratu, nenamjerno pogodio civile i namjerno uništio civilne objekte, poput postrojenja za desalinizaciju. Međunarodno pravo od 1899. zabranjuje napade na civilnu infrastrukturu bez vojnog opravdanja.

Ključni trenutak dogodio se kada je iranski veleposlanik Amir Saeid Iravani pred Vijećem sigurnosti citirao rezoluciju 3314 (XXIX) Opće skupštine UN-a iz 1974. godine. Ta rezolucija, usvojena jednoglasno, definira agresiju i izričito navodi da je „dopuštanje korištenja vlastitog teritorija od strane druge države za počinjenje agresije protiv treće države” također čin agresije. Time je Iran optužio zemlje Zaljeva i Jordan za suučesništvo s agresorom.

Nakon višetjedne razmjene pisama, zaljevske države shvatile su da su upale u zamku: njihov „zaštitnik” SAD učinio ih je legitimnim metama. Iako su pokušali argumentirati da rezolucija 3314 ne dopušta napade na civile, Iran je prestao gađati postrojenja za desalinizaciju, ali je nastavio bombardirati američke baze. Štoviše, Teheran je zatražio odštetu i od Izraela i SAD-a, ali i od zaljevskih država.

Hormuški tjesnac i pravo mora

Pitanje tjesnaca još je jedna dimenzija ovog sukoba. Konvencija o pravu mora iz 1982. propisuje da nitko ne može zabraniti „neškodljivi prolazak” brodova kroz vlastite tjesnace, ali to ne vrijedi u ratu. Iran je blokirao prolazak brodova povezanih s agresorima, što je u skladu s ratnim pravom. SAD je gotovo potpuno blokirao tjesnac, što je čin rata prema Iranu i kršenje slobode plovidbe.

Iran je uveo i pravo prolaska do 2 milijuna dolara za 250.000 tona nafte. Iako se takva naknada ne može osporiti u ratu, ne bi se smjela naplaćivati u miru. Važno je naglasiti da Iran nikada nije blokirao međunarodnu plovidbu kroz Hormuški tjesnac, već samo države koje su u ratu s njime, dok je SAD uveo blokadu koja krši slobodu plovidbe.

Autor: Thierry Meyssan