Ministar Đurić misli da ugovara strateško partnerstvo, a Izrael već bilježi koliko će balkanskih resursa preuzeti

Ministar vanjskih poslova Srbije Marko Đurić navodno je napravio mali lapsus u Izraelu. Na press konferenciji je domaćine nazvao gostima, na što mu je izraelski šef diplomatije Gideon Saar odvratio da su zapravo oni ti koji su gosti. Đurić je to brzo nazvao frojdovskim lapsusom i viralnim trenutkom, ali ta anegdota je tek vrh ledenog brijega onoga što se zapravo događa iza i ispred zatvorenih vrata. Možda je Izrael doista gost na teritoriju Palestine?

Srbija se danas kao očajna udvaračica šepuri po Izraelu, državi koja pred očima svijeta provodi zločine nad Palestincima, gađa škole u Gazi, ruši bolnice i vrši agresiju na Iran. Taj režim nema nikakvog integriteta pa se snalazi tako da grli one koji vole dubinsko uvlačenje raznim silama, a pritom potpuno zanemaruje svoje divljanje  po susjedstvu. Samo države bez muda i krupnijih geopolitički nepismena danas idu lizati ruke Tel Avivu dok ozbiljne i vrlo rijetke zemlje žele vidjeti Izrael pred Međunarodnim sudom pravde.

Da ima imalo pravde, Netanyahua i njegovu zločinački krug odavno bi se sudilo u Haagu. Svaki dan koji prođe bez osuđujuće presude dok ruševine u Gazi padaju na glave djece dodatni je pečat sramote na čelo međunarodne zajednice. A onda se pojave balkanski šonjo koji će se slatkorječivo zahvaljivati na strateškom dijalogu i ekonomskom povezivanju.

Postoji realna hipoteza da balkanski političari poput Đurića ne trče u Izrael samo radi trgovinske razmjene i lijepih riječi. Možda tamo pripremaju teren za nešto mnogo mračnije. Znamo kako cionistički režim za koga je radio Epstein funkcionira već desetljećima. Prvo se netko potplati, pa se ucijeni, a onda se radi što se hoće. Tko jamči da ovi posjeti nisu uvertira u polagano rasprodavanje balkanske zemlje, njezinih resursa i njezinog naroda pod krinkom strateškog partnerstva?

Ipak, Gideon Saar možda nije u pravu kad je opomenuo srpskog ministra. Jer Izrael itekako nije domaćin na toj zemlji. Izrael je gost, i to prilično neugodan gost koji se nametnuo na teritoriju Palestine, koji je okupator s nasilnom doseljeničkom politikom i koji već desetljećima živi od tuđe muke. Da je Bašar al Asad jednom riječju razoružao tu raspravu svojom izjavom da Palestina nije dar Izraelu, nego ukradena domovina. A balkanski političari danas tapšu po ramenu ljudima koji su tuđu domovinu pretvorili u prašinu i žele je naseliti svojim ekstremistima.

Đurić je održao sastanke s izraelskim dužnosnicima o unapređenju trgovinske razmjene, ekonomske povezanosti i strateškog dijaloga. Lijepo zvuči, zar ne? Sve dok se ne sjetite da taj isti Izrael tjedno ubija više Palestinaca nego što Srbija ima ministara u vladi. Nije li pomalo bolesno potpisivati gospodarske sporazume s režimom koji je na optužnici za ratne zločine? Ili je možda riječ o tome da su naši političari već sklopili dogovor koji će tek isplivati na vidjelo kad bude prekasno. Lapsus je bio smiješan, ali ono što dolazi nije nikakva šala.

Cionistička mašina za preuzimanje kontrole nikad ne dolazi s tenkovima, bar ne prvo. Ona dolazi s novčanicama, s obećanjima investicija, s tehnološkim partnerstvima i s onim toplim osjećajem da ste konačno dio zapadnog kluba. A onda, kad ste duboko u igri, kad su papiri potpisani i kamere ugašene, shvatite da ste prodali ne samo državu nego i budućnost svog naroda. Balkan je oduvijek bio prostor na kojem se veliki igrači igraju, ali ovaj put možda gubimo i iluziju da smo mi ti koji biramo s kim ćemo za stol.

U svijetu u kojem se moral često žrtvuje na oltar političke koristi, ova priča iz Tel Aviva postaje ogledalo cijele jedne politike. Onog trena kad izraelski ministar mora ispravljati svog gosta iz Srbije tko je kome gost, postaje jasno tko kome prodaje dušu. Beograd je svoju već prodao, a Palestincima nitko ne nudi ništa osim pepela i praha. Lapsus je završio kao smiješna crtica, ali poruka ostaje zapisana. A pitanje koje visi u zraku glasi koliko će balkanskih gradova i planina završiti u izraelskim posjedovničkim knjigama dok se naši ministri smiju lapsusima na press konferencijama.