Europske tvornice baterija propadaju jedna za drugom, ali svi kriju zašto…

Europa se našla usred strateškog sloma industrije za koju su svi tvrdili da će biti temelj zelene tranzicije. Norveška tvornica Morrow Batteries bankrotirala je u svibnju 2026., ostavljajući za sobom više od dvjesto radnika i gotovo pola milijarde eura javnih i privatnih ulaganja. Ovo nije izolirani incident, već dio obrasca koji se proteže od Skandinavije do Mediterana, a čiji se uzroci pažljivo zaobilaze u službenim priopćenjima. Dok uprave tvrtki spominju složene financijske okolnosti i zahtjevnu ranu fazu industrijalizacije, nijedna od njih neće izgovoriti ono što na portalu Logično pišemo već godinama, ideologija globalnog slobodnog tržišta ostavila je Europu potpuno golu pred kineskim industrijskim divom.

Ann-Christin Andersen, predsjednica Upravnog odbora Morrow Batteriesa, izjavila je da je vrijeme isteklo i dodala kako su razlozi propasti kompleksni. U priopćenju za javnost posebno je naglasila da je tržište baterija postalo sve konkurentnije i da razvoj globalnog tržišta u kombinaciji s potrebama za kapitalom čini putovanje znatno zahtjevnijim od predviđenog.

Ono što nije rekla jest da je to isto tržište oblikovano desetljećima upravo prema europskim pravilima igre. Desetljećima su nas na svim sveučilištima i poslovnim školama uvjeravali kako specijalizacija svake zemlje za određene proizvode vodi prosperitetu svih, baš kako je to opisivao Milton Friedman, čikaški ekonomist čija je doktrina postala svojevrsna Biblija zapadne ekonomske politike. Europa je pristala biti kontinent koji dizajnira regulative, piše standarde i troši tuđe proizvode, dok se proizvodnja preselila tamo gdje je jeftinija.

Kina danas kontrolira više od tri četvrtine svjetske proizvodnje automobilskih baterija i gotovo cijeli lanac vrijednosti. Dok europski proizvođači poput Morrowa moraju uvoziti sirovine, kemikalije, katodne materijale i opremu, kineske tvrtke sve to imaju na dohvat ruke. Nije riječ samo o jeftinijoj radnoj snazi niti o nižim ekološkim standardima, iako su i oni čimbenik, već o fundamentalno drukčijem pristupu industrijskoj politici.

Peking je izgradio cjelovit poslovni ekosustav u kojem proizvođač baterijskih ćelija ne kreće od nule, već iz gotove mreže dobavljača, kupaca i infrastrukture koja je nastajala dvadeset godina. Kineski proizvođači imaju zajamčene domaće kupce kao što su BYD, Geely, SAIC i NIO, koji pune proizvodne kapacitete i omogućuju testiranje novih tehnologija u stvarnim uvjetima. Višak se potom izvozi po cijenama koje su najmanje trideset posto niže od europskih, što je razlika dovoljna da zbriše svakog novog konkurenta prije nego što stigne do masovne proizvodnje.

Morrow nije usamljeni slučaj. Švedski Northvolt, u kojeg su polagane goleme nade kao u europskog konkurenta azijskim divovima poput CATL-a, otišao je u stečaj u ožujku 2025. godine, nikada ne dosegnuvši masovnu proizvodnju kvalitetnih baterija u industrijskim količinama. Zajednička tvrtka ACC, iza koje stoje Stellantis, Mercedes-Benz i TotalEnergies, odustala je od planiranih gigatvornica u njemačkom Kaiserslauternu i talijanskom Termoliju, projektima koji su trebali donijeti tisuće radnih mjesta i stotine milijuna eura javnih potpora. Talijanski Italvolt, najavljivan kao jedna od najvećih europskih tvornica s kapacitetom od četrdeset pet gigavatsati godišnje, završio je u sudskom postupku zaštite od vjerovnika, a sve upućuje na to da tvornica nikada neće biti izgrađena. Njemački CustomCells zatražio je stečaj nakon što mu najveći kupac nije platio, broj zaposlenih prepolovljen je sa 230 na 100, a pogon u Tübingenu zatvoren. Svaki od ovih slučajeva ponavlja isti obrazac: slaba potražnja za električnim automobilima, previsoki troškovi proizvodnje i nepremostiv pritisak kineskih proizvođača.

Ovdje se krije mračna ironija cijele priče. Europa je desetljećima gradila svoj identitet na otvorenosti tržišta i odbacivanju protekcionizma kao nazadne prakse. Dok su Kinezi sustavno štitili svoju industriju, subvencionirali ključne sektore i gradili vertikalno integrirane lance vrijednosti, europski dužnosnici ponavljali su mantru o potrebi uklanjanja trgovinskih barijera.

Rezultat je potpuna asimetrija. Kineske baterije ulaze u Europu bez zapreka, natječu se s lokalnim proizvođačima koji još nisu ni stigli na razinu industrijske proizvodnje i uništavaju ih prije nego što uopće postanu konkurentni. Direktor Morrow Batteriesa Jon Fold von Bülow potvrdio je da već postoji interes investitora iz Južne Koreje, Kine, Indije i SAD-a, a norveški mediji pišu da bi tvornicu mogli preuzeti upravo kineski proizvođači, dakle konkurencija s kojom se Morrow od početka nije mogao nositi. To je kao da gazela pozove geparda na večeru i nada se da će on naručiti salatu.

Sindikalni povjerenik Kim Nøkland izjavio je za norvešku javnu televiziju NRK da bi bilo besmisleno imati kompletnu i funkcionalnu tvornicu baterija i ostaviti je praznom i zatvorenom, dodajući kako ga ta mogućnost stvarno iznenađuje. Njegovo iznenađenje savršeno oslikava dubinu nesporazuma u kojem se Europa nalazi.

Tvornica nije propala zato što netko nije dovoljno radio ili zato što je tehnologija zakazala, propala je zato što je cijeli ekonomski model na kojem počiva europska industrijska politika pogrešan. Specijalizacija na način na koji su je zamišljali Friedman i njegovi sljedbenici funkcionira samo kada svi igraju po istim pravilima, što se nikada nije dogodilo. Kina je od početka igrala vlastitu igru, a Europa je pristala biti sudac koji se drži pravila koja protivnik ignorira.

Situacija nije bezizlazna, ali zahtijeva priznavanje neugodne istine. Europska ideologija globalnog tržišta nije samo naivna, ona je samoubilačka kada se primjenjuje asimetrično. Nije više pitanje hoće li se europska industrija baterija urušiti, jer ona se već urušava. Pitanje je samo koga će i koliko snažno pogoditi suluda dogma o specijalizaciji svake zemlje za određene proizvode dok Kina tiho preuzima sve, od sirovina preko proizvodnje do krajnjih kupaca. Morrow Batteries samo je još jedna crvena lampica na kontrolnoj ploči koja trešti dok kapetani i dalje uvjeravaju putnike da je sve pod kontrolom.

Voljeli bismo čuti one hrvatske liberale koji su portal Logično nazivali fašističkim jer eto nismo za slobodno tržište kakvog su oni zagovarali. Također bismo voljeli čuti školarce i ekonomiste Ekonomske škole iz Londona. Svi su oni godinama tvrdili da nas spašava globalno slobodno tržište, iako je to bilo logični suludo. Ti isti  idiot-liberali su uništili generacije mladih nametnutom pardigmom.