Saudijska Arabija je desetljeće sanjala najveću gradnju u povijesti čovječanstva, a sada je suočena s računom koji nitko ne želi platiti. Projekt The Line, grad dug 170 kilometara u obliku staklene trake, trebao je biti kruna Visiona 2030. Umjesto toga, revizije pokazuju da je rok pomaknut za 50 godina, na 2080., dok je već spaljeno više od 50 milijardi dolara na marketing, 3D crteže i tragove u pijesku.
Kad je prijestolonasljednik Mohammed bin Salman najavio gradnju linijskog grada, desertnu skijašku stanicu, obrnuti neboder u obliku kocke i još 4 megalomanska projekta, obećao je preobrazbu gospodarstva u samo 14 godina. Kocka je otkazana, skijaška stanica je hrpa pijeska, a procurele revizije govore da će ukupni trošak dosegnuti 8.800 milijardi dolara, sedamnaest puta više od početnog proračuna. To nije više pitanje ambicije, nego pitanje preživljavanja.
Lako je sve svesti na hirove 32-godišnjeg princa i na čistu sujetu. No detaljniji pogled otkriva nešto drugo, očaj čovjeka koji pokušava spasiti zemlju i vlast prije nego bude prekasno. Cilj Visiona 2030. bio je razviti sektore izvan nafte, privući investitore, novac i turiste te diverzificirati gospodarstvo prije nego zemlja završi kao Venezuela. Svaki od tih projekata nosio je tu težinu, a svaki je istovremeno bio fizički upitan od prvog dana.
Kocka, poznata kao Mukaab, trebala je biti golema šuplja kutija koja u pustinji skriva cijeli grad. Problem je što zatvoreni grad pod 50 stupnjeva postaje divovski staklenik, a za hlađenje bi trebala snaga klimatizacije cijelog grada samo da ljudi ne skuhaju. The Line je pak zamišljen kao 6 puta gušći od najgušćeg grada na planeti, ali s ljudima poredanim u ravnu crtu, što briše sve uobičajene prednosti urbane gustoće. Zvuči kao unaprijed izgubljena bitka, no povijest poznaje projekte koji su izgledali nemogući i uspjeli.
Kina je dovršila branu Tri klanca početkom 2000-ih i zadržala toliko vode da je pomaknula masu Zemlje i usporila njezinu rotaciju za djelić sekunde. Nizozemska je otela ogromne površine moru pomoću nasipa i divovskih pumpi. Sa saudijskim proračunom, koji je praktički neograničen, ti projekti nisu bili nemogući po prirodi. Pa zašto su propali? Odgovor leži u nekoliko stvari specifičnih upravo za Saudijsku Arabiju.
Prva je autonomija. Za gradnju brane ili grada u pustinji trebaju radnici i materijal. Kina je oboje imala od početka i gradila neovisno, bez dodatnih troškova uvoza i ovisnosti o stranim stručnjacima. U Saudijskoj Arabiji gotovo 80 posto radnika su stranci, a trebalo je platiti lude premije da se zapadnjački inženjeri iščupaju iz njihovih života i smjeste u gradove izgrađene od nule. Samo za privremena radnička naselja potrošeno je oko 8 milijardi dolara.
Druga je sustav upravljanja. Saudijska vlast nije u rukama predsjednika ni klasičnog diktatora koji imenuje tehnokrate, nego je podijeljena između dvanaestak rivalskih obiteljskih frakcija. Taj sustav datira iz 1930-ih, kada je tadašnji kralj ujedinio plemena ženidbama s njihovim kćerima i skupio 22 supruge. U teoriji to sprječava da bilo tko uzme previše moći, u praksi sve ide krajnje sporo. Da zaobiđe birokraciju i pokrene Vision 2030., Mohammed bin Salman je oduzeo novac i moć Ministarstvu financija i predao ih PIF-u, državnom fondu koji, za razliku od norveškog modela, odgovara samo jednom čovjeku.
Time je presjekao papirnatu proceduru, ali je istovremeno uklonio sve protuteže i neovisne provjere koje drže noge na zemlji kod projekata teških stotinama milijardi. Još gore, budući da je sve dolazilo iz inozemstva, angažirane su čitave vojske vanjskih konzultanata. Tu se rodila kultura yes-mana, u kojoj se kralju govori ono što želi čuti, a ne istina s terena. Kad su arhitekti predložili realniji horizontalni urbani dizajn za Neom, bin Salman je zahtijevao 2 horizontalna tornja duga 170 kilometara. Inženjeri su znali da je to fizički nemoguće s raspoloživim resursima, ali su znali i da reći ne znači izgubiti posao ili gore. Zato su rekli da.
Kako su bili plaćeni po vremenu provedenom u planiranju, a ne po rezultatu, brzo su shvatili da laganje princu može donijeti ogroman novac. Antoni Vives, španjolski konzultant za urbanizam zadužen za razvoj The Linea, primio je 6 milijuna dolara plaće. U praksi je znao da je njegov ugovor ispunjen sve dok se pojavljuje na poslu i crta planove, čak i kad je plan potpuno neizvediv. Da bi se stroj vrtio i sakrio spaljeni novac, njegov tim je jednostavno manipulisao Excel tablicama. Za pokrivanje astronomskih troškova skijaške stanice Trojena ekipa je podigla planirane cijene noćenja, kamp je magično skočio sa 74 na 216 dolara, a luksuzne sobe sa 480 na 1.800 dolara. Na terenu nula promjena, samo brojke na ekranu da bin Salman ostane sretan i da se zaštite masne mjesečne plaće.
Nitko nije htio ubiti neizvedive koncepte na početku, pa je Saudijska Arabija provela desetljeće bacajući milijarde na laži. Do danas zemlja mora isplatiti 16 milijardi dolara samo za raskide ugovora s izvođačima. No pravo pitanje ostaje zašto. Za bin Salmana odgovor je jednostavan, nafta. Saudijska Arabija ima druge najveće svjetske rezerve, odmah iza Venezuele, i to je ono što pokreće gospodarstvo i financira više od polovice državnog proračuna. Zahvaljujući tome zemlja je bogata, ali je to i smrtonosna zamka.
Sjetite se Naurua. U 19. stoljeću ta je mala pacifička otočna država otkrila goleme naslage fosfata. Milijarde su potekle, zemlja je nakratko postala najbogatija po glavi stanovnika, a vlada je slavila. Nema poreza, besplatno zdravstvo i sveučilište, debeli čekovi građanima, sportski automobili uvezeni na otok od 19 kilometara s ograničenjem od 40 kilometara na sat. Nikakva industrija nije izgrađena, nitko nije obučen, a obradivo tlo je uništeno intenzivnim kopanjem. Kad fosfata više nije bilo, novac je nestao u trenu. Danas je Nauru u ruševinama i preživljava od međunarodne pomoći. Upravo taj scenarij bin Salman želi izbjeći.
Shvatio je to 2014. kad su svjetske cijene nafte strmoglavile i prihodi su mu preko noći prepolovljeni. Ako svjetska potražnja za naftom padne prije nego što nađu drugi izvor prihoda, slijedi Nauru 2.0. Zato se ugledao na model koji je upravo prije toga uspio, Dubaij. U 1980-ima Dubai je koristio novac od nafte, ali pametno i korak po korak. Prvo je izgradio luku za teretne brodove, pa kad je postala rentabilna, osnovao je aviokompaniju Emirates. Tom je kompanijom doveo bogate turiste, a tek onda je s turističkim novcem podigao Burj Khalifu i umjetne otoke. Svaki projekt plaćao je sljedeći ili barem omogućio zaduživanje za njega. Saudijska Arabija nema 40 godina za takav plan.
Zemlja je htjela sve odjednom, svugdje i odmah. The Line, skijanje u pustinji, luksuzni otoci na Crvenom moru, zabavni parkovi na liticama i u Parizu, najveća kocka na svijetu, nogomet, e-sport i još mnogo toga. Ukupna faktura procijenjena je na 1.000 milijardi dolara, što je previše čak i za naftnu državu. Zato je početni plan Visiona 2030. bio koristiti PIF da pokrene stroj, stvori hajp i FOMO, a zatim pruži ruku stranim investitorima. Koncept gradite i oni će doći predviđao je priljev od 100 milijardi dolara stranih ulaganja godišnje do 2030. Stvarnost je izgledala drugačije, 15 milijardi u 2021., 25 milijardi u 2023., 29 u 2025. i 32 milijarde u 2026. Na 400 milijardi koliko je fond trebao privući u 4 godine, privukao je samo 100, četvrtinu cilja, a do 2030. ostale su samo 4 godine.
Plan nije uvjerio mnoge da ulože u rizičnu opkladu u pustinji. Ni tajming nije bio naklonjen. Megaprojekti su lansirani kad su kamatne stope bile blizu nule i novac gotovo besplatan. Kad su središnje banke podigle stope da zaustave inflaciju, investitori su preferirali sigurnost umjesto financiranja skijaške stanice u pijesku bez garancija. Sigurnost su prave globalne infrastrukture, energija, sirovine, obrana, poluvodiči, sektori koji nastavljaju raditi i isplaćivati stvarne dividende. Za investitore se nameće pitanje kako se pametno pozicionirati na te megatrendove bez istih pogrešaka u alokaciji imovine koje je napravila Saudijska Arabija. Umjesto pogađanja koja će tvrtka pobijediti, jedno je rješenje gledati više tvrtki iz istog sektora, primjerice kroz ETF-ove. Postoje ETF-ovi posvećeni proizvođačima bakra, strateškim materijalima ili globalnoj infrastrukturi.
Nakon rasta stopa i izostanka investitora, Saudijci su ostali sami plaćati račun. Za to ima samo jedan pravi izvor gotovine, nafta. Prije ovih projekata zemlji je trebala cijena barela od 50 dolara da uravnoteži proračun. S faktura Visiona 2030. prag rentabilnosti eksplodirao je na 113 dolara po barelu. To je suprotno onome što ostatak svijeta želi. Sjedinjene Države preplavljuju tržište naftom i drže cijene povijesno između 60 i 70 dolara. Kina, njihov najveći kupac, okreće se ruskoj nafti s popustom i masovno prelazi na električna vozila i obnovljive izvore. Jedina sreća Saudijske Arabije bila je rat protiv Irana, koji je cijenu barela odveo u nebo, no zemlja od toga ne može profitirati. Njezini geopolitički protivnici, Iranci i Ansarallah u Jemenu, uspjeli su masovno ograničiti njezine izvozne kapacitete blokadom 2 tjesnaca o kojima zemlja ovisi, Hormuza i Bab el Mandeba. Nedavno je i udar drona, službeno iz Iraka, razorio saudijski naftovod Istok-Zapad, strateški rezervni put zemlje. Sve je to popraćeno snažnim udarima Ansarallaha na naftna polja i aerodrome, uz zalihe proturaketne obrane blizu nule i američku zaštitu koja se postupno povlači iz regije.
Osim nafte, to bin Salmanu dodaje golem problem, sigurnost samog kraljevstva, a to investitori ne praštaju. Ironija cijele priče je da se Saudijska Arabija očajnički pokušava riješiti nafte, koristeći pritom novac od nafte, i da je na kraju potpuno zarobljena naftom. Kraljevstvo nije jedino koje prolazi kroz teške trenutke, a priča o britanskim posljedicama Brexita desetljeće kasnije služi kao još jedno upozorenje. No ako se traži pouka, ona je jasna. Nijedna količina novca ne može kupiti strpljenje, provjere i ljude koji će princu reći istinu u lice.
0 komentara
Još nema komentara. Budite prvi.