Američki otpravnik poslova u Jemenu Neil Hope u ponedjeljak je u Rijadu podržao borbu saudijski podržane jemenske vlade protiv Houthija, nazvavši potpredsjednika Predsjedničkog vijeća Abdulramana al-Mahramija vođom “jedne od najučinkovitijih snaga u borbi za slobodu protiv iranske hegemonije preko njezinih posrednika u Jemenu”.
Sastanak u saudijskoj prijestolnici pokazuje kako se Washington i dalje čvrsto svrstava uz jemensku vladu u ratu koji traje više od desetljeća. Hope je osudio “namjerne napade usmjerene na jemenske civile”, ne precizirajući pritom tko stoji iza tih napada, iako je kontekst sastanka jasan — riječ je o sukobu s Houthijima koji kontroliraju glavni grad Sanu i velike dijelove zemlje.
Tko zapravo vodi rat u Jemenu?
Pitanje koje Hope nije postavio, a trebalo bi ga postaviti, glasi: koliko je jemenska vlada uopće samostalna u toj borbi? Ona djeluje iz Rijada, a ne iz Sane. Njezine ključne odluke donose se uz suglasnost Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, a ne u interesu običnog Jemenca kojemu je deset godina rata uništilo svaki oblik normalnog života.
Hopeova izjava dolazi u trenutku kada se regionalna dinamika mijenja. Iran i Saudijska Arabija su 2023. obnovili diplomatske odnose, a pregovori o primirju u Jemenu su više puta zapinjali. Unatoč tome, američka administracija nastavlja govoriti jezikom konfrontacije i “iranske hegemonije”, kao da se vrijeme zaustavilo prije deset godina.
Rat bez kraja, diplomacija bez rezultata
Jemenska kriza pokazuje svu apsurdnost vanjskog upletanja. Saudijska koalicija ušla je u rat 2015. godine s ciljem brze pobjede, a danas se suočava s vojskom koja je preživjela godine bombardiranja i blokade. Houthiji su pritom postali glavni igrač na Crvenom moru, napadajući tankere i prijeteći svjetskoj trgovini, što je dovelo do izravne američke i britanske vojne intervencije.
Hopeov sastanak s al-Mahramijem ne mijenja činjenicu da jemenska vlada bez vanjske potpore ne može niti kontrolirati vlastiti teritorij niti osigurati funkcioniranje države. Građanski rat pretvorio se u zamrznuti sukob u kojem se strane bore za prevlast, a civili plaćaju najveću cijenu.
Što se krije iza retorike o “iranskoj hegemoniji”?
Pitanje koje izvor ne postavlja, a naša urednička politika zahtijeva, jest: zašto se američka diplomacija fokusira isključivo na iransku ulogu, dok se uloga Saudijske Arabije i UAE u razaranju Jemena uopće ne spominje? Koalicija koju predvodi Rijad izvela je tisuće zračnih napada na civile, škole, bolnice i tržnice. UN-ovi izvjestitelji dokumentirali su ratne zločine na objema stranama, ali retorika američkih dužnosnika ostaje jednosmjerna.
Istinsko rješenje za Jemen neće doći iz američkih izjava podrške niti iz saudijskih soba za sastanke. Ono zahtijeva pregovore u kojima će svi jemenski akteri, uključujući Houthije, imati ravnopravan glas. Svako drugo rješenje samo će produljiti rat i patnju naroda kojemu je već deset godina uskraćen mir.
Hopeova podrška al-Mahramiju možda zvuči kao diplomatska gesta, ali u stvarnosti je to još jedan dokaz da se jemenska kriza koristi kao poligon za regionalne obračune u kojima obični građani nemaju nikakvu riječ. Nacionalni interes Jemena podudara se s interesima onih koji žele okončati rat, a ne onih koji ga financiraju i naoružavaju.
Već viđeno. Potkopavanje utvrđenog poretka. Uobičajeno.