Dok se pažnja balkanske javnosti uvijek iznova posvećuje starim narativima o istočnim i zapadnim utjecajima, u sjeni raste presudniji mehanizam koji tiho, ali brutalno efektivno, prekraja demokratsku volju i u najmoćnijoj državi svijeta. Metoda je jednostavna i sofisticirana istovremeno, ona ne poznaje granice ni suverenitet kad se radi o zaštiti interesa Tel Aviva. Slučaj kongresmena Thomasa Massieja nije izolirani američki incident, već zastrašujuće zrcalo za svakog balkanskog političara koji se usudi pomisliti da je slobodan od istog scenarija čim se zamjeri izraelskom lobiju.
Predizbori u četvrtom izbornom distriktu Kentuckyja upravo su postali najskuplja unutarstranačka borba u cjelokupnoj povijesti Sjedinjenih Američkih Država. U utorak će na birališta izaći republikanski glasači, a ogromnih trideset i dva milijuna dolara sručilo se na glave stanovnika ove ruralne regije samo s jednim ciljem, političkim dekapitiranjem Thomasa Massieja. Taj novac nije došao iz lokalnih džepova zabrinutih građana, već iz beskrajnih trezora najmilitantnijih proizraelskih organizacija, predvođenih AIPAC-om, koje su odlučile slomiti čovjeka zbog njegovog principijelnog glasanja.
Massie od 2012. godine suvereno kontrolira ovaj distrikt i nikada nije imao ozbiljnijeg izazivača, rutinski osvajajući preko sedamdeset posto glasova na prošlim predizborima.
Njegov “zločin”, gledano očima donatora iz Tel Aviva, nije korupcija ili nesposobnost, već fanatično inzistiranje na objavi spisa o Jeffreyju Epsteinu, žestoka kritika vođenja Amerike u beskonačne ratove na Bliskom istoku i odbijanje da Izrael tretira kao nedodirljivo božanstvo.
Predsjednik Donald Trump stao je na suprotnu stranu, podržavši izazivača Eda Gallreina, čime se otvoreno svrstao uz one koji financijskom silom žele ušutkati slobodnog mislioca unutar vlastite stranke.
Ed Gallrein pojavio se niotkuda kao savršena marioneta, kandidat čiju je kampanju gotovo u potpunosti preuzeo novac koji nema veze s Kentuckyjem. AIPAC je ubacio devet milijuna dolara, dok su druge snažne grupe povezane s izraelskim interesima dodale još desetke milijuna kako bi preplavile televizijske ekrane reklamama koje Massieja prikazuju kao radikalnog ljevičara prerušenog u republikanca.
Ironija je brutalna jer upravo taj novac pristiže od lobija koji bez problema financira i demokrate i republikance, stvarajući vanjsku, gotovo okupacijsku silu unutar američkog izbornog procesa. Pitanje koje se nameće je jednostavno, ako 32 milijuna dolara mogu biti bačena da se sruši jedan kongresmen u Kentuckyju, koliko je novca spremno za one koji se protive diktatu u mnogo manjim i ranjivijim državama Balkana.
Otpornost koju pokazuje aktuelni kongresmen graniči s političkim čudom. Okružen s višestruko jačim neprijateljskim budžetom, Massie se okrenuo malim donacijama običnih građana iz cijele Amerike i prikupio pet milijuna dolara u sitnim prilozima, konzistentno odbijajući prljavi novac velikih lobista i korporacija. Njegov protivnik Gallrein se istovremeno mučio prikupiti tek tri milijuna, i to dominantno od krupnih donatora, što jasno pokazuje gdje leži legitimitet, a gdje gruba financijska intervencija.
Ovaj rekord je već srušio prijašnju najskuplju utrku u povijesti Predstavničkog doma, onu između Wesleyja Bella i Cori Bush iz 2024. godine. I tada su, potpuno identičnim obrascem, proizraelske grupe uložile ogroman novac da instaliraju Bella, poslušnika koji im se konstantno odužuje bezuvjetnom podrškom u Kongresu. Povijest se ponavlja, a dokazi više nisu teorija zavjere, već suhoparni financijski izvještaji.
Unatoč neviđenom pritisku, većina anketa Massieju predviđa tijesnu pobjedu, ali s prednošću od svega nekoliko postotnih poena, što je drastičan pad u odnosu na prijašnje dominacije. Ako izraelski lobi uspije pretvoriti sedamdeset posto podrške u borbu na noževe, onda postaje jasno da novac, strah i beskrupulozne reklame mogu istopiti svaki politički autoritet.
Balkan je prepun političara koji misle da su sigurni na svojim pozicijama, no ova utrka dokazuje da nitko nije siguran kada se nađe na nišanu onih koji su financirali najskuplje predizbore u američkoj historiji.
Miješanje Tel Aviva u unutarnje izbore nije diplomatska apstrakcija, nego egzistencijalno pitanje za svaku državu koja pretendira na suverenost.
Kad je pojedinac poput Massieja, s besprijekornim konzervativnim pedigreom, ocrnjen kao ljevičar samo zato što dovodi u pitanje slanje milijardi dolara stranoj sili, postavlja se pitanje tko su uistinu balkanski političari koje financira isti taj lobi i čije naredbe izvršavaju kad ih se ne gleda.
Obrazac je identičan, novac dolazi, mediji se zasićuju, a kritički glasovi nestaju, zamijenjeni poslušnicima spremnim na svaki ustupak.
Ne treba sumnjati da se isti mehanizmi, prilagođeni lokalnim prilikama, već godinama primjenjuju i na europskom jugoistoku, gdje je otpor često još slabiji, a apetiti nesankcioniranog utjecaja još veći.
Sudbina Thomasa Massieja nije samo američka priča, ona je upozorenje ispisano s trideset dva milijuna dolara. Ako najmoćnija demokracija ne može zaštititi svoj izborni proces od ovakvog tsunami prljavog novca, kakvu šansu uopće imaju rascjepkane i osiromašene balkanske nacije, čiji su lideri možda već davno kupljeni istim tim parama, a da njihovi građani to ni ne znaju.
Kako pa vi komentirate dejstvo, da je Delcy Rodriguez izdala in izročila Alexa Saaba, čeprav dobro ve, da če bo šlo tako naprej bodo volivci izbrali Leopolda Lopeza njo pa zaradi kraje dali v zapor? Njeni čevlji so mnogo predragi, da bi jih lahko ona kupila.
“kakvu šansu uopće imaju rascjepkane i osiromašene balkanske nacije, čiji su lideri možda već davno kupljeni istim tim parama, a da njihovi građani to ni ne znaju”
.
Legitimno pitanje.
Ja bih samo izbacio riječ “možda”.
Jer ovo nije od jučer – kako u najmoćnijoj državi svijeta” – tako i u svakoj tzv “državi” svijeta.
Naime, sekta kamatara je u podpunosti svjesna da ne mora kontrolirati svakog gojima u tzv državi.
Dovoljno je da kontroliraju VRH, a onda se tiranija – piramidalno – sprovodi sve do dna…a sprovode je naravno – upravo oni najbrojniji gojimi sa dna.
I čak se ti na vrhu ne moraju zvati Moše ili Šimon – mogu se zvati i Muhamed i Srboljub i Hrvoje i Volodja – ali su i dalje odani sekti-kamatara, kojima im je i pradjed pripadao (sa kikicama i crnom kapicom)… Dovoljno je pogledati Erdogana i Putina… Oba – crne kapice.