Dok Europa gubi 70 posto močvarnih staništa i više od polovice tresetišta je degradirano, tri EU projekta objavila su zajednički policy brief koji bi trebao vratiti prirodi sposobnost zadržavanja vode.
Projekti SpongeBoost, SpongeWorks i SpongeScapes objavili su dokument „Achieving Better Implementation of EU Policies by Restoring the Sponge Function” s ciljem jačanja otpornosti Europe na suše i poplave. Riječ je o obnovi takozvane spužvaste funkcije krajolika — sposobnosti tla, močvara, šuma i poplavnih ravnica da upijaju, pohranjuju i polako otpuštaju vodu.
Brojke su porazne: 50 posto EU tresetišta je degradirano, a 70 posto tala nije zdravo. To izravno smanjuje sposobnost krajolika da zadrži vodu te pojačava rizike od suša i poplava. Dokument upozorava da obnova spužvaste funkcije nije samostalno rješenje za ekstremne vremenske pojave, ali je pristup niskog rizika koji može nadopuniti druge mjere.
Pet prioritetnih akcija za EU
Policy brief identificira pet ključnih područja djelovanja. Prvo, uključivanje obnove spužvaste funkcije u planove upravljanja riječnim slivovima i planove upravljanja rizicima od poplava prema Okvirnoj direktivi o vodama i Direktivi o poplavama. Drugo, uključivanje ciljanih mjera u procese konzultacija vezane uz provedbu Direktive o vodi za piće.
Treće, operacionalizacija Spužvastog fonda Europske strategije za otpornost voda kao investicijskog mehanizma koji povezuje financiranje, planiranje i praćenje. Četvrto, usklađivanje EU instrumenata — Zajedničke poljoprivredne politike, Kohezijske politike, LULUCF-a i Uredbe o obnovi prirode — oko ciljeva na razini sliva. I peto, uvođenje mjerljivih pokazatelja spužvaste funkcije u sustave praćenja i izvještavanja EU.
Ključno pitanje koje dokument ne postavlja, a trebalo bi: tko će platiti obnovu i hoće li sredstva stvarno stići do onih koji upravljaju zemljištem? Poljoprivrednici su ti koji svakodnevno odlučuju o stanju tla, a bez njihove suradnje svaka strategija ostaje mrtvo slovo na papiru.
Politička volja naspram provedbe
Dolazak Europske strategije za otpornost voda iz 2025. pokazuje da politička podrška prirodnim rješenjima raste. No povijest EU politike naučila nas je da strategije često ostaju na razini deklaracija. Uredba o obnovi prirode, usvojena nakon duge i teške borbe, već se suočava s problemima u provedbi.
Spužvasta funkcija krajolika nije nov koncept — to je način na koji je priroda funkcionirala tisućama godina prije nego što smo isušili močvare, regulirali rijeke i betonirali poplavne ravnice. Vraćanje tog prirodnog mehanizma zahtijeva promjenu načina razmišljanja od sektorskih intervencija prema cjelovitom upravljanju slivom.
Usklađivanje politika voda, poljoprivrede, klime, prirode i financiranja oko zajedničkog cilja zvuči logično. Pitanje je hoće li birokracija u Bruxellesu i nacionalnim prijestolnicama uspjeti prevladati sektorske interese i djelovati jedinstveno. Dokument nudi okvir — provedba je ono što će odrediti hoće li Europa biti otpornija na suše i poplave ili će nastaviti gubiti tlo pod nogama.
U ravničarskim krajevima – dabrovi, ili imitacija umjetnom pameti.. U brdskim – katarakti. Jbg 😛 😛
Biološko-dinamička poljoprivreda je apsolutni šampion u tom smislu, i ne samo u tom.
Ne treba je otkrivati, već postoji i već uspješno radi.
Naravno, agenda je ignorira/skriva/sabotira…
Indija ispumpava više podzemnih voda nego bilo koja druga nacija, podržavajući time oko 1,4 milijarde ljudi, ali se iz vodonosnih slojeva godišnje izvuče znatno više nego što kišne padavine uspeju da nadoknade.
Za razliku od modernih veštačkih jezera i kanala koji gube ogromne količine vode usled isparavanja, tradicionalni objekti poput stepenastih bunara (baorija) ili jednostavnih zemljanih brana u obliku polumeseca (johada), imaju zajednički cilj: da uspore tok vode i omoguće joj da prodre duboko u zemljište.
Tako preseljena u podzemne slojeve, van domašaja sunca, voda ostaje hladna i dostupna.
–
Indija je počela restauraciju mislim 6000 baorija starih stotinama godina.
Ideja je jednostavna: zdrava tla, močvare, šume i poplavne ravnice djeluju poput spužve. Upijaju vodu, zadržavaju je i postupno otpuštaju. Obnovom tih prirodnih procesa moguće je istodobno smanjiti posljedice suša i poplava.
To, naravno, nije čarobno rješenje za sve ekstremnije vremenske prilike. No riječ je o mjeri relativno niskog rizika koja može nadopuniti klasičnu vodnu infrastrukturu i druge mjere prilagodbe klimatskim promjenama.
Najveće pitanje ostaje — novac
Policy brief dobro opisuje što bi trebalo napraviti, ali otvara se pitanje koje je za provedbu možda važnije od svih pet prioriteta: tko će platiti obnovu krajolika i hoće li novac doista doći do ljudi koji upravljaju zemljištem?
Posebno se to odnosi na poljoprivrednike.