Nakon afere Lika, gdje je “razbacano” 35.000 tona opasnog otpada u kraju bogatom vodom, Hrvatska ima veliki problem kako sve sanirati. Odvesti nekoliko tisuća kamiona otpada iz Like neće značiti da je problem riješen. To će značiti samo da je uklonjen njegov najvidljiviji dio. Prava sanacija počinje tek kada se otkrije što je ostalo u zemlji i vodi. Ako država želi vratiti kontaminirano područje što bliže stanju prije nastanka štete, račun više nije pitanje nekoliko milijuna eura. Usporedivi projekti u zapadnoj Europi pokazuju da govorimo o desecima milijuna, a vrlo lako i o više od 100 milijuna eura.
To nije senzacionalizam niti brojka izvučena iz hrvatskih političkih prepucavanja. Takav red veličine proizlazi iz stvarnih sanacija opasnog otpada u Danskoj, Irskoj i drugim državama te iz službenih procjena Europske komisije.
Najčvršći međunarodni podatak o ovom slučaju zasad dolazi od Europola. Ta europska policijska agencija objavila je da je kriminalna mreža ilegalno zakopala ili odbacila najmanje 35.000 tona otpada na najmanje tri lokacije u Hrvatskoj. Kažu najmanje, znači da toga možda ima puno više.
Europol navodi i da su laboratorijske analize pokazale kako se dio materijala koji se prikazivao kao otpad za recikliranje zapravo mora klasificirati kao opasan otpad. U cijeloj priči spominje se i medicinski otpad.
To znači da početno pitanje više nije samo koliko košta pokupiti ono što se vidi na površini. Pravo pitanje glasi: koliko je tla ispod i oko tih lokacija već postalo dio problema?
U ozbiljnoj sanaciji granica između otpada i tla ne povlači se bagerom. Povlači je laboratorij. Iskopava se dok analize ne pokažu da je preostalo tlo prihvatljive kvalitete i da više nije aktivan izvor onečišćenja.
Upravo tu račun može eksplodirati
Dobar europski primjer je danski Kærgård Klitplantage, jedno od poznatijih područja kontaminiranih industrijskim otpadom. Ondje su u okolišu završavali živa, cijanid, benzen, klorirana otapala i ostaci farmaceutskih kemikalija.
Danske vlasti navode da je iz jednog dijela lokacije uklonjeno gotovo 7.500 tona teško kontaminiranog pijeska, tla i mulja. Taj zahvat stajao je oko 50 milijuna danskih kruna, odnosno približno 6,7 milijuna eura.
To daje grubi red veličine od približno 890 eura po toni uklonjenog kontaminiranog materijala. Nije riječ o hrvatskoj ponudi ni procjeni domaćeg stručnjaka, nego o stvarno provedenom danskom projektu.
Kad bi se takav red veličine samo matematički primijenio na 35.000 tona iz Europolova podatka, početni račun bio bi oko 31 milijun eura.
Ali tih 31 milijun bio bi tek početak
Jer nakon uklanjanja otpada vrlo je moguće da će trebati iskopati i tisuće ili desetke tisuća tona zemlje koja je godinama bila u neposrednom kontaktu s otpadom, kišnicom i procjednim vodama.
Ako bi dodatno trebalo ukloniti 10.000 tona kontaminiranog tla, po istom danskom redu veličine govorimo o još približno devet milijuna eura. Kod 20.000 tona taj dodatni račun već ide prema 18 milijuna.
A nakon iskopa ostaje rupa.
Treba dovesti čisti materijal, zatrpati prostor, urediti odvodnju, stabilizirati teren, obnoviti površinu i zatim dokazati da ono što je ostalo ispod zemlje više ne predstavlja neprihvatljiv rizik.
Irska je pokazala kako izgleda ozbiljan pristup ilegalnom odlagalištu. Kod poznatog slučaja Whitestown sud nije naložio samo uklanjanje otpada, nego i tla te drugog materijala koji je bio kontaminiran ili potencijalno kontaminiran.
Drugim riječima, nisu pitali gdje završava hrpa otpada. Pitali su gdje završava onečišćenje.
To bi morao biti standard i u Lici.
Sanacija ne može završiti fotografijom posljednjeg kamiona koji izlazi s lokacije. Mora završiti rezultatima analiza koje pokazuju da su uklonjeni izvor onečišćenja i kontaminirano tlo te da se stanje podzemnih voda više ne pogoršava.
A upravo su podzemne vode razlog zbog kojeg si Hrvatska ne može dopustiti jeftinu i površnu sanaciju.
Prema podacima Eurostata, Hrvatska je među europskim državama s iznimno velikim obnovljivim zalihama slatke vode po stanovniku. To nije samo okolišna činjenica. To je jedan od najvrjednijih strateških resursa koje ova država ima.
Nafta se može kupiti. Plin se može uvesti. Električna energija može se proizvesti na više načina. Čistu podzemnu vodu, jednom ozbiljno kontaminiranu postojanim kemikalijama, ne može se jednostavno naručiti iz druge države.
Zato je pitanje što se dogodilo s podzemnom vodom u Lici važnije od političkog pitanja koliko će koštati prvi ugovor za odvoz otpada.
Ako onečišćenje zahtijeva aktivnu sanaciju podzemnih voda, cijena može rasti godinama i desetljećima. Europska komisija za PFAS lokacije navodi višemilijunske troškove samo za dugotrajno pumpanje i obradu onečišćene vode.
U službenim europskim procjenama sanacija kontaminiranog tla može stajati od nekoliko milijuna do nekoliko desetaka milijuna eura po lokaciji. Dugotrajna obrada podzemne vode može dodati još desetke milijuna.
To je razlog zbog kojeg je opasno javnosti prodavati ideju da je problem riješen čim je otpad fizički odvezen. Najveći trošak možda se nalazi upravo ispod njega.
Danska danas sanira i Høfde 42, jednu od svojih najtežih povijesnih kemijskih kontaminacija. Riječ je o području zagađenom pesticidima i živom, a financijski okvir projekta dosegnuo je oko 728 milijuna danskih kruna. To je približno 98 milijuna eura.
Dakle, sanacija jedne ozbiljno kontaminirane lokacije vrijedna gotovo 100 milijuna eura nije fantazija, političko zastrašivanje ni novinarska konstrukcija. Takvi projekti već postoje u državama koje desetljećima ozbiljno tretiraju onečišćeno tlo.
Koliko bi onda mogla koštati Lika?
Ako je cilj samo iskopati i odvesti poznatu masu opasnog otpada, razuman međunarodni red veličine bio bi približno 30 do 40 milijuna eura.
Ako se tome doda uklanjanje kontaminiranog tla, laboratorijska karakterizacija, hidrogeološka istraživanja, sigurnost gradilišta, čisti nasipni materijal, rekonstrukcija terena i dugoročni monitoring, iznos lako ulazi u zonu od 60 do 80 milijuna eura.
Ako se pokaže da podzemne vode zahtijevaju ozbiljnu i dugotrajnu aktivnu sanaciju, račun od 80 do 100 milijuna eura više uopće ne izgleda ekstremno.
U nepovoljnom scenariju može prijeći i 100 ili 120 milijuna eura.
Nitko danas ne može pošteno tvrditi da će konačna cijena biti upravo 70, 90 ili 110 milijuna eura. Za to još nema dovoljno podataka o stvarnom volumenu kontaminiranog tla i stanju podzemnih voda.
Ali jednako tako nitko ne bi smio javnosti prodavati malu brojku samo zato što politički bolje zvuči. Prvo treba utvrditi što je potrebno napraviti da se okoliš stvarno sanira. Tek nakon toga može se računati koliko će to koštati. Ne obrnuto.
Ako potpuna sanacija košta 60 milijuna eura, država mora pronaći 60 milijuna. Ako košta 100 milijuna, mora pronaći 100 milijuna. Ako košta više, onda mora pronaći više.
Priroda ne pregovara s državnim proračunom. Kemikalije ne znaju koliko je Vlada spremna potrošiti. A podzemna voda ne čita priopćenja za javnost. Zato će ključna riječ cijelog slučaja biti riječ „sanirano“.
Kad je jednom čujemo iz usta vlasti, treba pitati što to točno znači. Je li samo odvezen otpad? Je li uklonjeno kontaminirano tlo? Jesu li analizirani dno i bočne strane iskopa? Jesu li pregledane podzemne vode nizvodno?
Treba pitati i postoje li nadzorne bušotine, višegodišnji rezultati mjerenja i dokaz da se onečišćenje više ne širi. Tek tada riječ sanacija ima sadržaj. Sve drugo je završena građevinska faza, a ne nužno završen okolišni problem.
Hrvatska ima dovoljno loših iskustava s projektima koji su proglašeni riješenima prije nego što su stvarno riješeni. Kod Like takav luksuz ne postoji. Jer ovdje nije riječ samo o zemljištu. Riječ je o vodi.
A voda je možda najvrjedniji prirodni kapital koji Hrvatska još uvijek ima. Zato prava cijena sanacije ne smije biti ona koju je politički najlakše objaviti. Mora biti ona koja je potrebna da se šteta doista ukloni.
Ako to znači 100 milijuna eura, onda je 100 milijuna cijena problema koji je već napravljen. Sve manje od potpune sanacije samo bi značilo da smo dio računa ostavili zemlji, vodi i generacijama koje dolaze.
Otrovni otpad u Lici postao je simbol bahatosti nadležnih državnih i lokalnih dužnosnika koji su godinama štitili kriminalne interese uvoznog lobija, umjesto zdravog života svojih građana. Ali kada pojedini poduzetnici organizirano uz državne dopuštenice, dozvole ili suglasnosti truje vodu koju pijete, zrak koji udišete i zemlju na kojoj uzgajate hranu, to više nije pitanje političke podobnosti nego golog opstanka naroda. Baš zato je tema ekološkog trovanja skroz drugačija od svega što je dosad mobiliziralo građane. Dok su građani tražili istinu, pojedini su korumpirani ministri i vladini dužnosnici uvjeravali javnost da nema razloga za paniku. Sada kada je struka kopetentno potvrdila onečišćenje, njihovi istupi o političkoj histeriji raspadaju se poput kule od karata. Laž više ne može sakriti smrad nagriženog sustava koji je godinama dopuštao da uveženi otrov završava u prirodi. Prikrivanje zlorabe položaja i negativnog političkog djelovanja u zbilji je služilo kao neprobojan zid kojim su se skrivali i zaglušivali… Čitaj više »
Uvozit strani opasni odpad i nešto zaradit..??????! hej!
To mora da imaš dasku i brokve u glavi a ne mozak. imaju pravo oni što nas zovu goji.
Po komentarima na raznim forumima čitam kako tog opasnog otpada ima na sve strane,kažu kako su svjedoci da se noću zatrpava opasni otpad i da se svi nadležni prave mutavi.Moglo bi ovo sa Likom ispasti lančana reakcija što će sve da ispliva.