Doktorat sve manje opisuje čime se znanstvenik bavi

Istraživači s američkih sveučilišta Rice i Michigan State razvili su i validirali novi instrument za mjerenje onoga što nazivaju disciplinarnost — stupanj do kojeg znanstvenik ostaje vezan uz jezgru discipline u kojoj je doktorirao ili se tijekom karijere pomiče prema njezinim rubovima i dalje. Rezultati su objavljeni u časopisu PLOS One, a temelje se na anketnim odgovorima 4.113 zaposlenih znanstvenika s 83 američka istraživačka sveučilišta.

Polazište je jednostavno, gotovo očito svakome tko je ikad radio u akademskom sustavu. Fizičar koji je doktorirao prije 25 godina danas proučava klimatske promjene, objavljuje u interdisciplinarnim časopisima i sam sebe naziva klimatskim znanstvenikom. Je li „fizika“ još točan opis njegova mjesta u znanosti? Autorica studije Gina Pizzo i njezin kolega Aaron McCright tvrde da odgovor često nije potvrdan.

Pet dimenzija umjesto jedne etikete

Dosadašnja istraživanja znanstvenika svrstavala su ih prema jednoj ili dvije karakteristike — najvišem stupnju obrazovanja, matičnom odjelu ili disciplini s kojom se poistovjećuju. Pizzo i McCright pregledali su prethodne ankete i zaključili da takav pristup prečesto briše razlike među ljudima koji formalno pripadaju istom polju.

Njihova skala stoga mjeri pet dimenzija istovremeno, a sve se vežu uz disciplinu doktorata: matični odjel, primarno strukovno udruženje, mjesta na kojima objavljuju, kako ih kolege percipiraju i kako sami sebe identificiraju. Zajedno, te dimenzije smještaju znanstvenika na kontinuum od čvrste vezanosti uz jezgru discipline do šireg djelovanja na njezinu rubu ili izvan njega.

„Akademske discipline korisne su kategorije, ali nisu nepropusne posude“, rekao je McCright. Formulacija je uredna, ali zvuči kao izjava koju bi svaki dekan potpisao — dok istovremeno raspoređuje ljude, novac i napredovanja upravo po tim nepropusnim posudama.

Karijere klize prema granicama

Podaci pokazuju jasan trend: što je znanstvenik duže izvan doktorskog studija, to je njegova disciplinarna pripadnost šira. Veza je bila još izraženija kod onih s više iskustva u interdisciplinarnom radu.

„Iskustvo interdisciplinarnog istraživanja bilo je posebno snažno povezano sa širom disciplinarnošću“, rekla je Pizzo. Kad znanstvenik više puta radi s ljudima koji postavljaju drukčija pitanja, koriste drukčije metode ili objavljuju na drugim mjestima, ta iskustva postupno preoblikuju njegov položaj u znanosti.

Od svih ispitanika, njih oko 16,6 posto prijavilo je trenutačnu disciplinu različitu od one doktorske, dok je približno 83 posto ostalo unutar izvorne nominalne discipline. No i među onima koji formalno nisu promijenili polje, nova mjera otkrila je razlike u tome koliko je njihov rad doista ostao vezan uz matičnu disciplinu.

Što se skriva iza iste etikete

Ta razlika nije akademska sitnica. Ako su dva znanstvenika oba klasificirana kao fizičari, ali jedan radi blizu tradicionalne jezgre fizike, a drugi uglavnom na granici s klimatologijom ili znanošću o materijalima, pretpostavka da su ekvivalentni može sakriti bitne razlike — u metodama, u načinu razmišljanja, u tome koga citiraju i kome odgovaraju.

To je pitanje koje se ne zaustavlja na anketama. Isti mehanizam etiketiranja određuje kome se dodjeljuju grantovi, koga se imenuje u recenzentske odbore i čije se mišljenje o nekom pitanju smatra relevantnim. Kad sustav nekoga svrsta u „fizičara“, ta oznaka putuje s njim i kad više ništa od njegova rada nije fizika.

Autori predlažu da buduće ankete kombiniraju konvencionalne disciplinarne kategorije s novom skalom — da se istovremeno zabilježi odakle je znanstvenik krenuo i kamo je njegova pripadnost otišla. McCright pritom ostaje oprezan: „Ne tvrdimo da discipline više nisu važne. One ostaju temelj organizacije znanosti. Ali ako želimo točno razumjeti znanstvenike, moramo uzeti u obzir i načine na koje se njihov odnos prema tim disciplinama mijenja.“

Ostaje, međutim, ono što studija ne dotiče. Sustav koji znanstvenike svrstava u kutije nije samo opisni aparat — on je i mehanizam raspodjele moći. Dok istraživači usavršavaju mjerni instrument za nijansiranije razlikovanje, institucije koje taj instrument mogu koristiti i dalje funkcioniraju po logici jednog odjela, jednog mentora i jednog polja u koje se čovjek mora uklopiti. Preciznija mjera zato je korisna, ali sama po sebi ne mijenja ništa: pitanje je hoće li je itko s vlasti uopće htjeti primijeniti.