Istraživači CSIRO-a već godinama upozoravaju da su vatreni mravi jedan od najrazornijih invazivnih štetnika u Australiji. Štete koje nanose poljoprivredi, bioraznolikosti i javnom zdravlju mjere se stotinama milijuna dolara godišnje, a dosadašnje metode suzbijanja uglavnom počivaju na širokokemijskim pesticidima koji ne pogađaju samo mrave. Novi pristup cilja na biološke procese samog kukca – točnije, na njegove gene.
Kako funkcionira „utišavanje” gena?
Dr. Kumaran Nagalingam, stručnjak za upravljanje štetnicima s više od 15 godina iskustva, objašnjava da RNAi nije trajna genetska modifikacija. Umjesto toga, riječ je o privremenom prekidu „uputa” koje stanice koriste za proizvodnju esencijalnih proteina. Ako se prekine prava poruka, mrav više ne može normalno funkcionirati – bilo da je riječ o reprodukciji, komunikaciji, prehrani ili probavi.
Nagalingam uspoređuje tradicionalne pesticide s brisanjem cijelog tvrdog diska računala kako bi se uklonio virus. Učinkovito, ali štetno za sve ostalo. RNAi je, kaže, poput preciznog softverskog zakrpa koji pronalazi i neutralizira samo prijetnju, ostavljajući ostatak sustava netaknutim.
Potraga za iglom u plastu sijena
Vatreni mravi imaju desetke tisuća gena, a mnogi su ključni za puko preživljavanje. Znanstvenici stoga moraju pronaći one dijelove genetskog koda koji su jedinstveni za vatrene mrave, kako bi se smanjio rizik od utjecaja na druge vrste. Dr. Amol Bharat Ghodke, koji na ovoj tehnologiji radi od 2022. godine, kaže da su dosadašnji pokusi s višestrukim ciljnim fragmentima gena dali ohrabrujuće rezultate.
No, utišavanje gena samo po sebi nije dovoljno. Istraživači moraju provjeriti ima li to mjerljiv učinak na preživljavanje, ponašanje, reprodukciju i razvoj mrava. „Samo utišati gen ne znači puno ako to ne dovodi do opipljivog rezultata”, naglašava Ghodke.
Najveći izazov: dopremiti otrov do kolonije
Čak i kad znanstvenici pronađu pravi cilj, ostaje ključno pitanje – kako doći do cijele kolonije? Društveni kukci poput mrava imaju složenu hijerarhiju, a otrovni mamac mora preživjeti put od okoliša do probavnog sustava mrava, pa sve do gnijezda gdje ga ostali članovi kolonije moraju konzumirati. CSIRO je stoga razvio patentiranu RNAi molekulu koja bi trebala biti stabilnija i učinkovitija od tradicionalnih molekula na tom putu.
Nagalingam je uvjeren da bi, uz pravu formulaciju, ovaj pristup mogao postati dostupan kao pristupačan „gotov” mamac za vatrene mrave. „Nema smisla stvarati nešto učinkovito ako se to ne može lako distribuirati i koristiti”, kaže.
Iako su rani pokusi obećavajući, pred znanstvenicima je još mnogo posla prije nego što se ovaj pristup počne testirati izvan laboratorija. Pitanje koje se nameće jest koliko će regulatorna tijela, navikla na tradicionalne pesticide, uopće biti spremna prihvatiti genetski utemeljenu metodu kao sigurnu za širu primjenu. U svijetu gdje se sve više govori o smanjenju kemijskog opterećenja okoliša, RNAi bi mogla biti odgovor – ali samo ako prođe test vremena, birokracije i, naravno, samih mrava.